Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2470/15 (V. Ć., B. P., B. M., J. M., N. K., D. I., Z. V. i S. R.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Raskid ugovora
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2470/15

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2470/15, rješavajući apelacije Vladimira Ćosovića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije:

-Vladimira Ćosovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018261 14 Rev od 18. februara 2015. godine;

-Bojana Pijetlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018272 14 Rev od 7. aprila 2015. godine;

-Brankice Mandžo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018256 14 Rev od 27.

marta 2015. godine;

-Jelene Miličević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018274 14 Rev od 27.

marta 2015. godine;

-Njegoša Krsmanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018257 14 Rev od 4. marta 2015. godine;

-Dragane Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018259 14 Rev od 7.

aprila 2015. godine;

-Zorana Vilotića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018264 14 Rev od 22.

aprila 2015. godine i -Sanje Radović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 018284 14 Rev od 22.

aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vladimir Ćosović, Bojan Pijetlović, Brankica Mandžo, Jelena Miličević, Njegoš Krsmanović, Dragana Ivanović, Zoran Vilotić i Sanja Radović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Vasilije Novović i Mile Čajević, advokati iz Foče, podnijeli su od 15. maja do 17. jula 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) navedenih u izreci ove odluke. Predmetne apelacije su zavedene pod br. AP 2470/15, AP 2772/15, AP 2773/15, AP 2774/15, AP 2775/15, AP 2776/15, AP 2962/15 i AP 3605/15.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2470/15, AP 2772/15, AP 2773/15, AP 2774/15, AP 2775/15, AP 2776/15, AP 2962/15 i AP 3605/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2470/15.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Opštine Foča (u daljnjem tekstu: tužena), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 22. jula i 14. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Vrhovni sud je od 3. avgusta do 20. oktobra 2015. godine dostavio odgovore na apelacije (izuzev u predmetu broj AP 2470/15), a tužena 5. avgusta i 26. oktobra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenično stanje u predmetu broj AP 2470/15

6. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 018261 12 Rs od 29. maja 2013. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126- 17/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-24/12 od 1. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelanta, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelanta na njegovo ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantova tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužena donijela pobijano rješenje u postupku izvršenja Rješenja Ministarstva uprave i lokalne samouprave – upravnog inspektora broj 10.2.1.7-1416/11 od 23. novembra 2012. godine kojim je upravni inspektor naložio tuženoj da raskine ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužena prethodno zaključila sa apelantom. Osnovni sud je ukazao da je u navedenom rješenju upravni inspektor konstatovao da je načelnik Opštine Foča (u daljnjem tekstu: načelnik) donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama i dopunama) broj 02-014-253 od 18. septembra 2012. godine, koji nije objavljen u „Službenom glasniku Opštine Foča“, na osnovu kojeg je sa apelantom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te rasporedio apelanta na radno mjesto "radnik za obavljanje tehničko-komercijalnih poslova". Takođe, Osnovni sud je ukazao da je upravni inspektor u navedenom rješenju konstatovao da je načelnik, pri zaključenju ugovora o radu sa apelantom, postupio suprotno odredbama člana 119 Zakona o lokalnoj samoupravi kojima je propisano da se "upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa", kao i odredbama čl. 1 i 8 Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske, te slijedom toga naložio načelniku da raskine ugovor o radu koji je zaključio sa apelantom. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz odredaba člana 18 Zakona o upravnoj inspekciji, kojima su regulisana ovlašćenja upravnog inspektora u postupku vršenja nadzora, proizilazi da upravni inspektor ima ovlašćenje da konstatuje utvrđene nepravilnosti i da naloži njihovo otklanjanje, a ne da naloži tuženoj da raskine ugovor o radu, kao što je to učinio u predmetnom slučaju. Osnovni sud je naveo da je upravni inspektor, postupajući na navedeni način, prekoračio granice svojih zakonskih ovlašćenja.

8. Osnovni sud je dalje naveo da apelant ima status pomoćno-tehničkog osoblja, tj. status radnika, a ne status službenika, te da se stoga na rješavanje svih sporova koji proističu iz ugovora o radu, uključujući i spor povodom prestanka radnog odnosa, primjenjuju odredbe Zakona o radu. Osnovni sud je naveo da na takav zaključak upućuju i odredbe člana 125 Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske, te odredbe člana 13 Zakona o državnim službenicima. Takođe, Osnovni sud je naveo da na takav zaključak upućuju i odredbe člana 2 stav 3 Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor) kojima je propisano da se za zaposlene bez statusa administrativnog službenika neposredno primjenjuju odredbe Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora. Osnovni sud je naveo da se obaveza oglašavanja upražnjenih radnih mjesta u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave, u smislu odredaba čl. 119 i 120 Zakona o lokalnoj samoupravi, odnosi samo na zaposlene sa statusom službenika, a ne na radnike koji se raspoređuju na tehničke i pomoćne poslove. S obzirom na to, te imajući u vidu da odredbama Zakona o radu i kolektivnih ugovora nije propisana obaveza popunjavanja radnih mjesta putem javnog konkursa, Osnovni sud je naveo da tužena nije bila u obavezi da predmetno radno mjesto popuni putem javnog konkursa. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da odredbama Zakona o radu, a ni odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa "raskidom ugovora o radu", tj. na način kako je to u konkretnom slučaju učinila tužena po nalogu upravnog inspektora. Stoga, Osnovni sud je naveo da je poništio kao nezakonito rješenje tužene o raskidu ugovora o radu, te slijedom toga naložio tuženoj da vrati apelanta na posao shodno odredbama člana 130 Zakona o radu. S druge strane, Osnovni sud je naveo da je neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, budući da odredbama člana 125 Zakona o radu nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa na osnovu "ništavosti ugovora o radu".

9. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 94 0 Rs 018261 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je upravni inspektor, pri donošenju rješenja kojim je naložio tuženoj da raskine ugovor o radu koji je prethodno zaključila sa apelantom, prekoračio granice svojih zakonskih ovlašćenja. Okružni sud je naveo da su odredbama člana 125 stav 1 tač. 1 do 9 Zakona o radu propisani zakonski osnovi prestanka radnog odnosa. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su za pravilnost odluke o redovnom otkazu ugovora o radu na inicijativu poslodavca bitna dva uslova i to da je prestanak radnog odnosa zasnovan na valjanom zakonom predviđenom razlogu i da je redovan otkaz praćen otkaznim rokom. Okružni sud je ukazao da su kao valjani, tj. opravdani razlozi za redovan otkaz ugovora o radu predviđeni poslovni razlozi (poslovno uslovljen otkaz) i lični razlozi na strani radnika (lično uslovljeni otkaz). Okružni sud je ukazao da je poslovno uslovljen otkaz zasnovan na prestanku potrebe za radom radnika zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, dok se lično uslovljeni otkaz vezuje za slučajeve kada radnici nisu u mogućnosti da izvršavaju svoje obaveze iz radnog odnosa. Okružni sud je naveo da iz sadržaja predmetne odluke tužene, kojom je apelantu otkazan (raskinut) ugovor o radu na osnovu naloga upravnog inspektora, jasno proizilazi da nisu ispunjeni uslovi, niti opravdani razlozi da se apelantu otkaže ugovor o radu. Naime, Okružni sud je ukazao da upravni inspektor nema ovlašćenje da naloži tuženoj da raskine ugovor o radu, već samo da naloži otklanjanje utvrđenih nedostataka i nepravilnosti. Stoga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Konačno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio protivtužbeni zahtjev tužene, budući da odredbama člana 125 Zakona o radu nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa na osnovu "ništavosti ugovora o radu". S obzirom na to, Okružni sud je naveo da se nije upuštao u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda tužene vezanih za tvrdnju o postojanju nezakonitosti pri prijemu apelanta u radni odnos kod tužene.

10. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018261 14 Rev od 18. februara 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.260,00 KM.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da obje nižestepene presude nisu zasnovane na zakonu. Vrhovni sud je ukazao, prije svega, da su se nižestepeni sudovi nepotrebno i neovlašćeno bavili zakonitošću rješenja upravne inspekcije kojom je tuženoj kao jedinici lokalne samouprave i poslodavcu, odnosno načelniku naloženo da sa apelantom raskine ugovor o radu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je navedeno rješenje konačno i pravosnažno u upravnom postupku, te da se kao takvo ne može preispitivati u parničnom postupku kako su to učinili nižestepeni sudovi. Pri tome Vrhovni sud je naveo da je pravilna apelantova tvrdnja, koju je isticao u tužbi i tokom postupka, da raskid ugovora o radu po nalogu upravne inspekcije nije način prestanka ugovora o radu propisan odredbama člana 125 Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da se, međutim, treba imati u vidu da donošenje rješenja načelnika o raskidu ugovora o radu sa apelantom nije bio odraz autonomije volje načelnika, već da je donošenje tog rješenja rezultat postupanja načelnika po Zakonu o lokalnoj samoupravi i Zakona o upravnoj inspekciji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je upravni inspektor, nakon izvršene kontrole kod tužene, donio rješenje kojim je načelniku naložio da u roku od osam dana raskine ugovore o radu sa više lica, među kojima je i apelant. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 21 stav 1 Zakona o upravnoj inspekciji propisano da su organi kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor obavezni da postupaju po rješenju upravnog inspektora, te da je stavom 2 tog člana propisano da je odgovorno lice u organu obavezno da u roku od osam dana od dana isteka roka za sprovođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem obavijesti upravnog inspektora o sprovođenju naloženih inspekcijskih mjera i da dostavi dokaze o njihovom izvršenju. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 27 stav 1 tačka b) i stav 2 Zakona o upravnoj inspekciji propisano da će se novčanom kaznom kazniti za prekršaj javno preduzeće, javna ustanova ili druga organizacija koja vrši javno ovlašćenje, kao i odgovorno lice u jedinici lokalne samouprave, ako ne postupe po rješenju upravnog inspektora, odnosno ako ne izvrše naložene upravne mjere utvrđene rješenjem upravnog inspektora iz člana 21 stav 1 tog zakona. Vrhovni sud je naveo da iz svega navedenog proizilazi da je načelnik bio u obavezi da izvrši rješenje upravne inspekcije. Vrhovni sud je ukazao da se rješenje upravne inspekcije moglo osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku i upravnom sporu, ali ne i u parničnom postupku. Pri tome Vrhovni sud je naglasio da apelant postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje tog rješenja (što i nije bilo moguće), tako da su se nižestepeni sudovi nepotrebno bavili zakonitošću tog akta.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su tužena i apelant zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi popunjavanja radnog mjesta u administrativnoj službi Opštine Foča, da predmetno radno mjesto po opisu poslova predstavlja radno mjesto na kom radi pomoćno i tehničko osoblje i da je prijem apelanta u radni odnos izvršen bez objavljivanja javnog konkursa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 110 Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno gradski službenici, tehnički i pomoćni radnici. Vrhovni sud je naveo da iz citiranih zakonskih odredaba, kojima je propisana struktura administrativne službe jedinice lokalne samouprave, nesumnjivo proizilazi da tu službu čine, pored službenika, tehnički i pomoćni radnici. Vrhovni sud je ukazao da je način popunjavanja radnih mjesta u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave regulisan odredbama člana 119 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi, tako što je propisano da se upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava putem javnog konkursa. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da bilo kakvim tumačenjem citiranih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi nije moguće zaključiti da pri zapošljavanju, odnosno popunjavanju radnih mjesta pomoćnog i tehničkog osoblja u administrativnoj službi jedinica lokalne samouprave nije potrebno sprovođenje procedure javnog konkursa. Vrhovni sud je naveo da takvu situaciju ne mogu promijeniti ni odredbe člana 120 Zakona o lokalnoj samoupravi koje propisuju postupak i sadržaj konkursa za popunjavanje radnih mjesta u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave, budući da tim odredbama nije propisano da se konkurs odnosi isključivo na opštinske ili gradske službenike. Takođe, Vrhovni sud je naveo da takvu situaciju ne mogu promijeniti ni odredbe člana 2 stav 3 Posebnog kolektivnog ugovora kojima je propisano da se za zaposlene bez statusa administrativnog službenika neposredno primjenjuju odredbe Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je očigledno da se navedena odredba Posebnog kolektivnog ugovora odnosi samo na zaposlene radnike koji nemaju status administrativnog službenika, ali da postupak zapošljavanja, odnosno zaključivanja ugovora o radu nije u domenu njenog normiranja, kako je to jasno navedeno i u obrazloženju Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U 5/14 od 19. novembra 2014. godine (kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti navedene odredbe). Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je pogrešno pozivanje nižestepenih sudova na odredbe Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske i Zakona o državnim službenicima, budući da se navedeni zakoni odnose na državne službenike u republičkim organima uprave, a ne na zaposlene u jedinicama lokalne samouprave. Stoga, Vrhovni sud je naveo da je, dovođenjem u međusobni odnos odredaba člana 110 i odredaba člana 119 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi, potpuno jasno da se institut javnog konkursa ima primijeniti prilikom popunjavanja svih radnih mjesta u administrativnoj službi, odnosno pri zapošljavanju svih kategorija radnika u toj službi jedinica lokalne samouprave.

13. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju apelant i tužena zaključili ugovor o radu kojim je apelant raspoređen na radno mjesto koje nije bilo predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u administrativnoj službi Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Vrhovni sud je ukazao da je tačno da je načelnik, prije zaključenja predmetnog ugovora, donio Pravilnik o izmjenama i dopunama od 18. septembra 2012. godine, za koji nije sporno da nije objavljen u „Službenom glasniku Opštine Foča“. Vrhovni sud je ukazao da se, međutim, Pravilnik o izmjenama i dopunama nije mogao primjenjivati, budući da je suprotan načelu publiciteta i odredbama člana 109 Ustava Republike Srpske kojima je propisano da zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročitih opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupaju na snagu. Vrhovni sud je naveo da, shodno tome, Pravilnik o izmjenama i dopunama nije bio dostupan javnosti i nije se mogao primjenjivati, što znači da se u predmetnoj situaciji mogao primijeniti samo raniji pravilnik bez izmjena i dopuna, koji je bio dostupan svim građanima i kojim nije bilo predviđeno radno mjesto na koje je primljen apelant. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije ni sporno da prilikom prijema apelanta u radni odnos na radno mjesto "radnik za obavljanje tehničko-komercijalnih poslova" nije sprovedena procedura javnog konkursa. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je način zaključenja predmetnog ugovora o radu, odnosno prijem apelanta u radni odnos suprotan relevantnim odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi i suprotan Pravilniku, te da kao takav ne može uživati sudsku zaštitu. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužena pri donošenju pobijanog rješenja postupila po pravosnažnoj odluci upravne inspekcije, na šta je bila obavezna, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je taj sud preinačio drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na apelantov tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci presude.

14. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da se tužbeni i protivtužbeni zahtjev nalaze u odnosu koneksiteta, tako da se, s obzirom na odluku o tužbenom zahtjevu, o protivtužbenom zahtjevu nije ni trebalo odlučivati, te da je, stoga, taj sud ukinuo obje nižestepene presude u tom dijelu bez vraćanja na ponovno suđenje. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužena u potpunosti uspjela u sporu, te da su joj stoga dosuđeni troškovi u cijelosti prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav protivtužbe, zastupanja na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije). Činjenično stanje u predmetu broj AP 2772/15

15. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018272 12 Rs od 29. maja 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018272 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-20/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-29/12 od 20. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelanta, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelanta na njegovo ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantova tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su u suštini naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

16. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018272 14 Rev od 7. aprila 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.260,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi da predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav protivtužbe, zastupanja na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

Činjenično stanje u predmetu broj AP 2773/15

17. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018256 12 Rs od 24. juna 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018256 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-16/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-32/12 od 1. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelantkinje, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelantkinju na njeno ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantkinjina tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su, u suštini, naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

18. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018256 14 Rev od 27. marta 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.544,75 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi sa predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

Činjenično stanje u predmetu broj AP 2774/15

19. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018274 12 Rs od 29. maja 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018274 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-18/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-22/12 od 1. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelantkinje, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelantkinju na njeno ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantkinjina tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su, u suštini, naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

20. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018274 14 Rev od 27. marta 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.958,75 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi sa predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

Činjenično stanje u predmetu broj AP 2775/15

21. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018257 12 Rs od 2. septembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018257 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-19/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-35/12 od 15. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelanta, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelanta na njegovo ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantova tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su, u suštini, naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

22. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018257 14 Rev od 4. marta 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.105,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi sa predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

Činjenično stanje u predmetu broj AP 2776/15

23. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018259 12 Rs od 28. juna 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018259 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-24/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-21/12 od 5. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelantkinje, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelantkinju na njeno ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantkinjina tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su, u suštini, naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

24. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018259 14 Rev od 7. aprila 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.260,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi sa predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav protivtužbe, zastupanje na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

Činjenično stanje u predmetu broj AP 2962/15

25. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018264 12 Rs od 26. juna 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018264 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-27/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-120-36/12 od 15. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelanta, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelanta na njegovo ranije radno mjesto ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantova tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su, u suštini, naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

26. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018264 14 Rev od 22. aprila 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.368,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi sa predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

Činjenično stanje u predmetu broj AP 3605/15

27. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 018284 12 Rs od 29. maja 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 018284 13 Rsž od 26. novembra 2013. godine, poništeno je kao nezakonito Rješenje tužene broj 02-126-31/12 od 27. novembra 2012. godine kojim je raskinut Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 02-120-09/12 od 17. jula 2012. godine i Sporazum o produženju ugovora o radu na određeno vrijeme broj 02-120- 19/12 od 19. oktobra 2012. godine koji je zaključen između tužene i apelantkinje (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da su predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme i sporazum o produženju tog ugovora ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo, te da se slijedom toga apelantkinjina tužba odbaci (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka (stav III izreke presude). U obrazloženjima presuda Osnovni sud i Okružni sud su, u suštini, naveli razloge kao u presudama u vezi sa predmetom broj AP 2470/15.

28. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 94 0 Rs 018284 14 Rev od 22. aprila 2015. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, dok su u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene obje nižestepene presude ukinute, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.549,50 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo razloge kao u presudi u vezi sa predmetom broj AP 2470/15. Pri tome Vrhovni sud je ponovio da je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredaba člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 stav 1 ZPP, te naveo da je tužena u cijelosti uspjela u sporu i da su joj stoga dosuđeni troškovi prema opredijeljenom zahtjevu (tj. naknade za zastupanje na ročištima, za sastav žalbe i revizije, te odsustva iz kancelarije).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 2 stav 2 i čl. 6, 7 i 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

30. Apelanti navode da načelnik, kao inicijator inspekcijskog pregleda, nije koristio pravna sredstva za osporavanje očigledno nezakonitog rješenja upravne inspekcije, jer mu to nije odgovaralo. Apelanti navode da su na taj način postali žrtve rješenja upravne inspekcije kojima su povrijeđena njihova prava iz radnog odnosa, jer je o njihovim pravima odlučeno u nejavnom postupku u kojem im nije data mogućnost da učestvuju i da zaštite svoje interese. Takođe, apelanti navode da je neprihvatljivo stanovište Vrhovnog suda da rješenja o raskidu ugovora o radu koje je donio načelnik nisu odraz njegove autonomije volje. Naime, apelanti navode da je po zakonu poslodavac isključivo nadležan da odlučuje o zasnivanju ili raskidu ugovora o radu, što znači da nijedno treće lice (pa ni inspektor) nema pravo da nalaže poslodavcu da sa nekim zaposlenikom raskine ugovor o radu. Apelanti dalje navode da je proizvoljno tumačenje Vrhovnog suda izraženo u osporenim odlukama tog suda da se u pogledu prijema radnika koji imaju status tehničkog i pomoćnog osoblja primjenjuju odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi. Naime, apelanti navode da se sistemskim tumačenjem odredaba člana 119 Zakona o lokalnoj samoupravi može doći upravo do suprotnog zaključka, a to je da se institut javnog konkursa primjenjuje samo prilikom prijema u radni odnos lica koja imaju status službenika. Pri tome apelanti navode da je Vrhovni sud u Presudi broj 94 0 K 000648 12 Kžž 2 od 24. januara 2013. godine usvojio stanovište da se odredbe čl. 119 i 120 Zakona o lokalnoj samoupravi odnose isključivo na zapošljavanje radnika koji imaju status službenika, tako da nije jasno, budući da o tome Vrhovni sud nije dao nikakvo objašnjenje, zbog čega je u osporenim odlukama usvojio drugačije stanovište, a što je u suprotnosti sa načelom pravne sigurnosti kao jednim od aspekata prava na pravično suđenje.

31. Nadalje, apelanti navode da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da Vrhovni sud nije u meritumu odlučio o protivtužbenom zahtjevu tužene. Naime, apelanti navode da su imali pravni interes da se i o protivtužbenom zahtjevu odluči u meritumu, budući da je protivtužbeni zahtjev u vezi sa tužbenim zahtjevom, tako da je od donošenja odluke o spornom pitanju ništavosti ugovora o radu zavisila odluka o tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, apelanti navode da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da je Vrhovni sud osporenim odlukama priznao tuženoj i troškove sastava protivtužbe, iako o protivtužbenom zahtjevu nije uopšte odlučivao, već je obje nižestepene presude u tom dijelu ukinuo bez vraćanja na ponovni postupak. Konačno, apelanti navode da su donošenjem rješenja o raskidu ugovora o radu, koje je donio novi načelnik, postali žrtve zabranjene diskriminacije po "partijskom osnovu", budući da su bili članovi Nove socijalističke partije Republike Srpske, dok je novi načelnik izabran na tu funkciju kao zajednički kandidat sada vladajuće koalicije Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke. Naime, apelanti navode da je jasno da su tretirani na drugačiji način u odnosu na ostala lica koja nisu bili članovi Nove socijalističke partije Republike Srpske, budući da je novi načelnik sa apelantima raskinuo radni odnos, ali ne i sa drugim licima. Apelanti navode da je jedino logično objašnjenje različitog tretmana namjera novog načelnika da na upražnjena radna mjesta zaposli druga lica – članove drugih vladajućih partija.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je naveo da je u osporenim odlukama dao vrlo jasne i cjelovite razloge prilikom primjene materijalnog prava, izražavajući stanovište koje je konzistentno sa ranijom sudskom praksom, tako da nema proizvoljne primjene prava, a samim tim ni povrede prava apelanata na pravično suđenje. Vrhovni sud je istakao da navedeno predstavlja većinsko mišljenje članova vijeća, a koje je u skladu sa zaključcima sa sjednice Građansko-upravnog odjeljenja koja je održana 16. februara 2015. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su bez značaja za pravilnost osporenih odluka navodi apelanata da su u krivičnoj Presudi tog suda broj 94 0 K 000648 12 Kžž 2 od 24. januara 2013. godine i osporenim odlukama dati protivrječni razlozi u pogledu tumačenja odredaba čl. 119 i 120 Zakona o lokalnoj samoupravi, jer je u pogledu primjene tih odredaba u osporenim odlukama izneseno stanovište o spornim pitanjima – koje je usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda. Konačno, Vrhovni sud je naveo da su apelanti tretirani kao i svi drugi radnici koji su bili u istom položaju, to jest koji su na isti način primljeni u radni odnos, te da u ovakvoj situaciji mogu biti diskriminisana samo lica koja traže zaposlenje, a nije im pružena mogućnost da zajedno sa apelantima konkurišu na određenu poziciju.

33. Tužena je navela da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazao da je načelnik, pri donošenju pobijanih rješenja o raskidu ugovora o radu sa apelantima, postupao u skladu sa rješenjem upravne inspekcije, a da se to rješenje moglo pobijati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku i upravnom sporu, a ne u parničnom postupku. Tužena je navela da su neistiniti navodi apelanata da je inspekcijski pregled inicirao novi načelnik. Naime, tužena je navela da iz rješenja upravne inspekcije jasno proizilazi da je inspekcijski pregled iniciran predstavkom grupe građana ogorčenih time da je u jednoj siromašnoj opštini koja je poharana nezaposlenošću 20 radnih mjesta popunjeno bez javnog konkursa i na osnovu nejasnih kriterijuma. Pri tome tužena je navela da se radi o radnim mjestima koja su finansirana iz budžeta Opštine, a koja nisu bila predviđena važećim Pravilnikom, niti su budžetom za 2012. godine bila predviđena novčana sredstva za ta radna mjesta. S obzirom na to, tužena je navela da bi usvajanjem predmetnih apelacija došlo do ozakonjenja netransparentnog zapošljavanja u institucijama koje se finansiraju iz budžeta, bez konkursne procedure i bez predviđenih i upražnjenih radnih mjesta, te uprkos činjenici da sredstva za plate i naknade za ta radna mjesta nisu bila predviđena u budžetu. Konačno, tužena je navela da apelanti u toku sudskog postupka nisu tvrdili da su "politički razlozi" bili uzrok raskida ugovora o radu, niti su tvrdili da su diskriminisani po bilo kojem osnovu, tako da redovni sudovi nisu imali priliku da se izjasne o tome.

V. Relevantni propisi

34. U Zakonu o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 101/04, 42/05 i 118/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se jedinice lokalne samouprave, način i uslovi njihovog obrazovanja, poslovi lokalne samouprave, organi, imovina i finansiranje, akti organa jedinica lokalne samouprave, javnost rada organa jedinice lokalne samouprave, administrativni nadzor nad radom jedinica lokalne samouprave, saradnja jedinica lokalne samouprave, zaštita prava lokalne samouprave, oblici uređenja građana, kao i prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave.

Član 110.

U administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno gradski službenici (u daljnjem tekstu: službenici), tehnički i pomoćni radnici.

Član 119. stav 1.

Upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave popunjava se putem javnog konkursa.

Član 120.

Načelnik opštine, odnosno gradonačelnik oglašava upražnjeno radno mjesto. Oglas, odnosno javni konkurs o upražnjenom radnom mjestu sadrži:

1. opis upražnjenog radnog mjesta i broj izvršilaca, 2. opšte uslove za prijem u radni odnos, 3. spisak potrebnih dokumenata, rok i mjesto njihovog podnošenja, 4. posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava i 5. druge propisane uslove.

Javni konkurs se objavljuje u sredstvima javnog informisanja sa rokom od 30 dana za prijavljivanje kandidata.

35. U Zakonu o upravnoj inspekciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/09) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

(1) Upravna inspekcija vrši nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa o republičkoj upravi i lokalnoj samoupravi, propisa o upravnom postupku koji se odnose na efikasnost i ažurnost u rješavanju upravnih stvari i radnim odnosima uposlenih u organima republičke uprave i jedinicama lokalne samouprave i kancelarijskom poslovanju.

Član 18. stav 1.

(1) Ako upravni inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis iz nadležnosti upravne inspekcije, dužan je da donese rješenje kojim će se organu, odnosno odgovornom licu organa:

a) naložiti da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone,

b) naložiti preduzimanje odgovarajućih upravnih radnji koje je kontrolirani organ obavezan da preduzme,

v) zabraniti preduzimanje upravnih radnji koje su u suprotnosti sa zakonom ili drugim propisom nad čijim provođenjem vrši nadzor i

g) predložiti preduzimanje mjera radi otklanjanja nepravilnosti ili nedostataka u radu i unaprjeđivanja rada kontroliranog organa.

Član 21.

(1) Organi iz člana 2. ovog zakona kod kojih je izvršen inspekcijski nadzor, obavezni su da postupaju po rješenju upravnog inspektora iz člana 18. ovog zakona.

(2) Odgovorno lice u organu iz člana 2. ovog zakona obavezno je da u roku od osam dana od dana isteka roka za provođenje naloženih inspekcijskih mjera utvrđenih rješenjem obavijesti upravnog inspektora o provođenju naloženih inspekcijskih mjera i dostavi dokaze o njihovom izvršenju.

Član 27. stav 1. tačka b) i stav 2.

(1) Novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj javno preduzeće, javna ustanova ili druga organizacija koja vrši javna ovlaštenja, ako:

b) ne postupe po rješenju upravnog inspektora, odnosno ako ne izvrše naložene upravne mjere utvrđene rješenjem upravnog inspektora iz člana 21. stav 1. ovog zakona, (2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana novčanom kaznom od 500 do 1.500 KM kaznit će se i odgovorno lice u organu uprave, drugom državnom organu, jedinici lokalne samouprave, javnom preduzeću, javnoj ustanovi ili drugoj organizaciji koja vrši javna ovlaštenja.

VI. Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su navedene presude Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili od 25. marta do 2. juna 2015. godine, a apelacije su podnesene od 15. maja do 17. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelanti pobijaju navedene odluke Vrhovnog suda, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 2 stav 2 i čl. 6, 7 i 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Ustavni sud, prije svega, ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2077/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 23), da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

43. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka kojima je odbio njihove tužbene zahtjeve, proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, te da u vezi s tim nije obrazložio zbog čega je odstupio od stanovišta usvojenog u drugom predmetu u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi, kao i da je povodom protivtužbenog zahtjeva tužene učinio određene propuste (koji se odnose na odluku o protivtužbenom zahtjevu i troškove postupka), što je kao posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su prvostepenim presudama, koje su potvrđene drugostepenim presudama, poništena kao nezakonita rješenja tužene kojima su, po nalogu upravne inspekcije, raskinuti ugovori o radu zaključeni sa apelantima, te je slijedom toga naloženo tuženoj da vrati apelante na njihova ranija radna mjesta ili na druge poslove koji odgovaraju njihovim stručnim i radnim sposobnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja tih presuda proizilazi da su Osnovni sud i Okružni sud svoja odlučenja zasnovali na tome da, kao prvo, upravni inspektor nije imao zakonsko ovlašćenje da naloži raskid predmetnih ugovora o radu, te, kao drugo, da se u pogledu apelanata koji imaju status pomoćnih i tehničkih radnika ne primjenjuju odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi (kojima je propisana obaveza popunjavanja upražnjenih radnih mjesta putem javnog konkursa), već odredbe Zakona o radu (kojima ta obaveza nije propisana).

46. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o revizijama tužene protiv drugostepenih presuda, preinačio nižestepene presude tako što je u konačnici odbio tužbene zahtjeve apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, prvenstveno, ukazao da su se nižestepeni sudovi nepotrebno i neovlašćeno bavili zakonitošću rješenja upravne inspekcije kojim je tuženoj, odnosno načelniku naloženo da sa apelantima raskine predmetne ugovore o radu. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da se rješenje upravne inspekcije moglo osporavati redovnim i vanrednim pravnim sredstvima u upravnom postupku i upravnom sporu, a nikako u parničnom postupku, te da to u konačnom nije ni bio predmet postavljenih tužbenih zahtjeva. Pri tome Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 21 i člana 27 stav 1 tačka

b) i stav 2 Zakona o upravnoj inspekciji, jasno ukazao da su tužena, odnosno načelnik, u konkretnoj situaciji bili obavezni da postupe na način kako je to naloženo rješenjem upravne inspekcije, kako to proizilazi iz navedenih zakonskih odredaba. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu rješenje upravne inspekcije, pobijana rješenja tužene i relevantne odredbe Zakona o upravnoj inspekciji detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u ovom dijelu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.

47. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 110 i člana 119 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi, ukazao da se upražnjena radna mjesta na kojima poslove obavljaju opštinski službenici, kao i tehnički i pomoćni radnici popunjavaju putem javnog konkursa, te u vezi s tim naglasio da ta procedura u konkretnom slučaju nije ispoštovana. Pri tome Vrhovni sud je na potpuno detaljan, jasan i potpun način obrazložio zbog čega se, suprotno shvatanju nižestepenih sudova, u pogledu prijema apelanata u radni odnos koji imaju status tehničkih i pomoćnih radnika primjenjuju relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, odnosno zbog čega nema mjesta za primjenu drugih propisa, na čijoj primjeni insistiraju i apelanti u navodima apelacije, i na koje su se pozvali nižestepeni sudovi, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju Vrhovnog suda koje je dao u pogledu toga da su apelanti primljeni u radni odnos i raspoređeni na radna mjesta koja nisu bila predviđena važećim Pravilnikom, kao i u pogledu nemogućnosti primjene Pravilnika o izmjenama i dopunama. Samim tim Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao obrazloženje koje ne djeluje proizvoljno pri izvođenju zaključka da su apelanti zasnovali radni odnos suprotno važećem Pravilniku, kao i suprotno odredbama člana 119 stav 1 Zakona o lokalnoj samoupravi, te da radni odnosi zasnovani na takav način ne mogu uživati sudsku zaštitu. Pri tome, što se tiče navoda apelanata da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, odstupio od stanovišta usvojenog u drugom (krivičnom) predmetu u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi, Ustavni sud podsjeća na to da je nadležnost Ustavnog suda da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi na predmetnu situaciju, te da je pri tome slijedio stanovište koje je usvojeno na sjednici Građansko-upravnog odjeljenja tog suda, kako to proizilazi iz odgovora na apelaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata koji su izneseni u tom pravcu neosnovani.

48. Konačno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i potpuno obrazloženje u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu, to jest zbog čega nije bilo mjesta da se meritorno odlučuje i o protivtužbenom zahtjevu, a koje obrazloženje je lišeno bilo kakve proizvoljnosti, slijedom čega se i ovi navodi apelanata pokazuju kao potpuno neosnovani. U pogledu navoda apelanata kojima osporavaju odluke o troškovima postupka (u dijelu u kojem su tuženoj dosuđeni troškovi za sastav protivtužbe), Ustavni sud zapaža da su takvi troškovi dosuđeni tuženoj u tri predmeta, dok u ostalim predmetima nisu s tim da su u ostalim predmetima, za razliku od ta tri predmeta, tuženoj dosuđeni troškovi za sastav odgovora na tužbu. Međutim, imajući u vidu navedeno, kao i to da je prvenstveno zadatak redovnog suda da procijeni koji su troškovi zaista bili potrebni za vođenje parnice, Ustavni sud ne nalazi da je takvim (različitim) postupanjem Vrhovnog suda u navedenim predmetima dovedena u pitanje pravičnost predmetnih postupaka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

51. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 2 stav 2 i čl. 6, 7 i 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti navode da su donošenjem rješenja o raskidu ugovora o radu, koje je donio novi načelnik, postali žrtve zabranjene diskriminacije po "partijskom osnovu", budući da je novi načelnik sa apelantima, koji su članovi Nove socijalističke partije Republike Srpske, raskinuo radni odnos, ali ne i sa drugim licima. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim što tvrde da su tretirani drugačije u odnosu na druga lica, nisu dostavili bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepili te svoje tvrdnje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelanti te navode nisu isticali u toku sudskog postupka, tako da Ustavni sud ni u činjenicama konkretnih predmeta ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na vjerovatnoću da su apelanti u postupku prilikom donošenja rješenja o raskidu ugovora o radu ili u postupku pred redovnim sudovima bili diskriminisani na bilo koji način. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili odgovarajuće argumente, niti dokaze o diskriminaciji, slijedom čega se i ovi njihovi navodi pokazuju kao potpuno neosnovani.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

53. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te članom 2 stav 2 i čl. 6, 7 i 9 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao ni člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno to pravo apelanata.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2470/15 (V. Ć., B. P., B. M., J. M., N. K., D… | Sudska praksa | Aktio