Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2874/13 (S. K.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Ratni zločin
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dokazni postupak
- Primjena blažeg zakona
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2874/13
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2874/13, rješavajući apelaciju Stanka Kojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stanka Kojića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003372 12 Krž 13 (veza X-KR-10/893-1) od 15. februara 2013. godine i S1 1 K 003372 10 Krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stanko Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003372 12 Krž 13 (veza X-KR-10/893-1) od 15. februara 2013. godine i S1 1 K 003372 10 Krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio novo suđenje apelantu pred Sudom BiH, njegovo puštanje iz zatvora, kao i pružanje mogućnosti da se apelant brani sa slobode. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) jer nije dostavljena osporena presuda od 15. juna 2012. godine, od apelanta je 19. septembra 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 4. oktobra 2013. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2874/13 od 30. juna 2015. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila, od Suda BiH i Tužiteljstva BiH (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 20. augusta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor 29. augusta 2013. godine. Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor u roku koji je istekao 6. oktobra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003372 10 Krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv optuženog apelanta i još tri poimenično navedena lica (u daljnjem tekstu: saoptuženi), apelant i ostali saoptuženi proglašeni su krivim za počinjeno krivično djelo zločin protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa stavom 1. tačka a) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), a sve u vezi s članom 29. KZBiH, te je, između ostalih, apelantu izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 43 godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Presudom je, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant oslobođen dužnosti naknade troškova postupka, te su srodnici nastradalih imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. U presudi je, između ostalog, navedeno da je u postupku, na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, uključujući i svjedočenja kako zaštićenih tako i poimenično navedenih svjedoka, utvrđeno da su apelant i saoptuženi predmetno krivično djelo počinili na način da su u toku juna i jula 1995. godine za vrijeme oružanog sukoba u BiH u okviru kojih su pripadnici Vojske Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske preduzimali široko rasprostranjen i sistematičan napad protiv bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a u Srebrenici, u sklopu kojeg je do 40.000 bošnjačkih civila preseljeno iz enklave Srebrenica, a više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka pogubljeno, apelant i ostali saoptuženi kao pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: 10. diverzantski odred), zajedno sa drugim jedinicama Vojske Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske, vršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene UN zone Srebrenica na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi lišavanjem drugih lica života.
7. Dalje je navedeno da su apelant i ostali saoptuženi krajem juna 1995. godine izveli prvi napad na UN zaštićenu zonu Srebrenica s ciljem uznemiravanja bošnjačkog stanovništva kako bi napustili Srebrenicu, te počevši od ranih jutarnjih sati 11. jula 1995. godine, prema naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda Milorada Pelemiša, zajedno sa drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda i drugim jedinicama Vojske Republike Srpske, izveli drugi napad tako što su učestvovali u zauzimanju zaštićene UN zone Srebrenica; da su 16. jula 1995. godine u periodu od 10.00 do 15.00 sati, kada je oko osam stotina muškaraca Bošnjaka dovezeno iz škole u selu Gornja Pilica, općina Zvornik, gdje su od 14. jula 1995. godine držani u nehumanim uvjetima, izloženi fizičkom i verbalnom maltretiranju, na Ekonomija-farmi Branjevo, kao mjestu pogubljenja, pa su apelant i saoptuženi sa još nekoliko pripadnika 10. diverzantskog odreda, pucajući iz automatskih pušaka, apelant i iz pištolja, a saoptuženi Zoran Goronja i iz puškomitraljeza M-84, s namjerom da liše života, po prijekom postupku, pogubili oko 800 zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz enklave Srebrenica, starosne dobi od 18 do 60 godina od kojih su neki imali poveze na očima i rukama, nakon čega su Franc Kos i apelant, zajedno sa još jednim pripadnikom 10. diverzantskog odreda, „ovjeravali“ strijeljanje pucajući im u glavu kako bi se uvjerili da niko nije preživio (iako su strijeljanje preživjela dva muškarca).
8. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi koji obuhvataju i iskaze svjedoka i materijalne dokaze, kao i presude, transkripte i utvrđenja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: Međunarodni tribunal), utvrđeno da je apelant počinio djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tom je navedeno da je lice poimenično navedeno u presudi jasno identificiralo apelanta kao izvršitelja i opisalo jasno i detaljno njegovu ulogu, te da su iskazi svjedoka preciziranih u presudi potvrđeni brojnim materijalnim dokazima. Dalje je navedeno da je u toku postupka više puta obavljeno apelantovo vještačenje radi davanja odgovora na pitanje da li je apelant zbog svog psihičkog stanja sposoban pratiti suđenje, te da li boluje od bilo kakvog oblika trajne ili privremene duševne bolesti, s obzirom na to da se apelant, uz pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka odbrane iz kojeg proizlazi da apelant boluje od paranoidne shizofrenije, u toku postupka pozivao na trajnu duševnu bolest koju karakterizira nizak koeficijent inteligencije zbog kojeg nije služio ni JNA niti je mogao planirati učešće u predmetnom događaju kao ni shvatiti dešavanja. S tim u vezi detaljno je (na str. od 17. do 22) razmatrano apelantovo zdravstveno stanje, te su interpretirani nalazi i mišljenja trojice vještaka neuropsihijatara i psihijatara, kao i specijalizirane ustanove koja je izvršila nadvještačenje, a iz kojih jasno proizlazi, kako je naveo Sud BiH, da apelanta karakterizira nizak prag tolerancije na frustracije i ispoljavanje agresije, da ima prosječnu inteligenciju IQ 80, te da iz svih vještačenja proizlazi da apelant svjesno simulira postojanje duševne bolesti. Navedeno je da je u toku postupka ponuđen dokaz da je apelant 2009. godine kratko tretiran na klinici za psihijatriju (26 dana) u Banjoj Luci s dijagnozom paranoidna shizofrenija, ali da vještaci nisu mogli za takvu dijagnozu naći nikakvo uporište niti u medicinskoj dokumentaciji niti u apelantovom ponašanju, te da su zaključili da, u skladu s pravilima struke, takva dijagnoza nije mogla biti postavljena u tako kratkom periodu tretiranja. Zbog navedenog, Sud BiH je utvrdio da je apelant sposoban da prati suđenje i odgovara za djela koja je počinio. U odnosu na apelantove prigovore da mu se sudi u odsustvu, Sud BiH je naveo da odredba člana 247. ZKPBiH podrazumijeva situaciju u kojoj prisustvo optuženog u toku glavnog pretresa nije moguće osigurati bilo iz razloga što se optuženi krije ili je u bjekstvu ili postoje druge poteškoće da se optuženi obavijesti o postupku. Imajući u vidu da je apelant tokom cijelog postupka bio u pritvoru, te da je uredno obavještavan o ročištima i na njih ga je dovodila sudska policija, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju ne može biti govora o situaciji iz člana 247. ZKPBiH. Činjenica da je apelant više puta napuštao ročište pravdajući se da je umoran, da čuje zujanje u ušima i da je psihički bolestan ne podrazumijeva suđenje u odsustvu, te da je iz tih razloga više puta i obavljeno navedeno apelantovo vještačenje. Osim toga, Sud BiH je istakao da je optužnica teretila apelanta i saoptužene za počinjeno krivično djelo genocid, ali da je taj sud u toku postupka utvrdio da na osnovu provedenih dokaza nije dokazana genocidna namjera niti kod jednog od optuženih niti su oni bili svjesni genocidnih namjera glavnih počinitelja niti informirani o masovnim pogubljenjima srebreničkih muškaraca na stratištima brana Petkovci, Ročevići, Kozluk i dr. Navedeno je da je nesporno na osnovu svih provedenih dokaza da su se u radnjama apelanta i ostalih saoptuženih stekli svi elementi krivičnog djela zločin protiv čovječnosti progonom.
9. Također je navedeno da je apelant u toku rasprava pokrenuo pitanje primjene materijalnog prava, odnosno KZSFRJ a ne KZBiH. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je predmetno djelo počinjeno kada je na snazi bio KZSFRJ koji je sadržavao poglavlje pod nazivom Zločini protiv čovječnosti, ali nije sadržavao odredbe koje bi se odnosile direktno na zločine protiv čovječnosti. Navedeno je da je pravna kvalifikacija krivičnih djela u optužnici, a analogno tome i u presudi, data u skladu sa KZBiH iz 2003. godine, dakle krivičnim zakonom koji je stupio na snagu nakon inkriminiranog perioda. Također je navedeno da su zločini protiv čovječnosti nesumnjivo inkriminirani i u vrijeme izvršenja konkretnog djela i predstavljali krivično djelo prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi, odnosno općim načelima međunarodnog prava. Sud BiH je obrazložio da je u članu 4. KZBiH propisano vremensko važenje krivičnog zakona što podrazumijeva da se na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, osim u slučajevima kada se poslije učinjenja djela jednom ili više puta izmijeni zakon jer se tada na učinitelja primjenjuje blaži zakon. Dalje je navedeno da je odredbama člana 3. istog zakona propisano načelo legaliteta prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Navedeno je da, međutim, čl. 3. i 4. KZBiH ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje i nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava, a što je propisano članom 4a. KZBiH, kao i članom
7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno da se ne radi o kršenju zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, zbog čega je taj sud te apelantove primjedbe odbio kao neosnovane.
10. Protiv navedene presude apelant, ostali saosuđeni i Tužiteljstvo podnijeli su žalbe Apelacionom vijeću koje je Presudom broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine odbilo kao neosnovanu žalbu Tužiteljstva, a žalbe apelanta i saosuđenih djelimično uvažilo, te preinačilo prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da se za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa stavom 1. tačka a) istog člana KZBiH za koje krivično djelo su proglašeni krivim, osuđuju, između ostalih, apelant na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, a ostali saosuđeni na kazne precizirane u presudi, dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovan apelantov navod da mu je suđeno u odsustvu. Apelaciono vijeće je navelo da je taj apelantov navod razmatran u kontekstu garancija propisanih članom 6. Evropske konvencije, te da standardi koje postavlja taj član zahtijevaju da optuženi odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, što je, prema obrazloženju Apelacionog vijeća, u konkretnom slučaju nesporno učinjeno u više navrata. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je, naime, od momenta lišenja slobode apelant kontinuirano obavještavan o optužbi protiv njega, na glavnom pretresu je potvrđena optužnica pročitana, te je apelant i većinu vremena bio prisutan za vrijeme izvođenja dokaza na glavnom pretresu.
11. Osim toga je navedeno i da odsustvo optuženog, kako je to propisano članom 247. ZKPBiH, podrazumijeva situaciju u kojoj prisustvo optuženog u toku glavnog pretresa nije moguće osigurati, bilo iz razloga što se optuženi krije ili je u bjekstvu ili postoje druge poteškoće da se optuženi obavijesti o postupku. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je obrazložilo da, imajući u vidu da je apelant sve vrijeme trajanja glavnog pretresa bio u pritvoru, uredno pozivan na zakazana ročišta, te ga je dovodila sudska policija, to vijeće ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je apelant bio u odsustvu u smislu člana 247. ZKPBiH. Obrazloženo je i da je apelant napuštao glavni pretres jer je umoran i čuje zujanje u ušima, nakon čega je sud naredio, na braniteljev prijedlog, da tim vještak obavi apelantovo vještačenje, te da je tim vještaka zaključio da apelant ne boluje od privremene, niti trajne duševne bolesti, već od poremećaja ličnosti što ga ne čini nesposobnim da prati i aktivno učestvuje u postupku. Također, vještaci su, kako je istaklo Apelaciono vijeće, utvrdili da apelant svjesno simulira duševnu bolest prema vlastitoj predstavi duševne bolesti, s ciljem svjesnog izbjegavanja učešća u krivičnom postupku. Osim toga, navedeno je i da iz odredbi člana 242. stav 2. ZKPBiH proizlazi da je dopušteno da optuženi, u slučaju da i pored upozorenja predsjednika vijeća nastavi s nedoličnim ponašanjem, bude udaljen iz sudnice, te da se postupak nastavi uz prisustvo njegovog branitelja, što je u konkretnom slučaju, kako je obrazložilo to vijeće, i učinjeno.
12. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je prekršeno pravo na odbranu jer je apelant nakon čitanja optužnice na sudijino pitanje odgovorio da nije ništa razumio, a suđenje mu je i ipak nastavljeno. U vezi s tim je istaknuto da je odredbom člana 260. stav (2) ZKPBiH propisano da će nakon čitanja optužnice na glavnom pretresu predsjednik vijeća upitati optuženog da li je razumio navode iz optužnice, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Navedenom odredbom je dalje propisano da ako predsjednik vijeća ustanovi da optuženi nije razumio optužnicu, ukratko će je izložiti optuženom na način koji mu je razumljiv. Samo propuštanje sudije odnosno predsjednika vijeća, prema obrazloženju Apelacionog vijeća, da upita i provjeri da li je optuženi razumio navode optužnice nije pretpostavka za nezakonito suđenje i odluku. Naime, ta povreda sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav d) tačka d) ZKPBiH, već je, kako je navelo Apelaciono vijeće, neophodno dokazati da je propust predsjednika vijeća da upita i provjeri da li je optuženi razumio navode optužnice kao posljedicu imao to da optuženi ima pogrešnu odbranu na glavnom pretresu počevši od predlaganja dokaza do načina odbrane ukoliko odluči da iznese svoju odbranu. Prema obrazloženju presude, ukoliko do navedenog dođe postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav (2) u vezi s članom 260. ZKPBiH, jer sud nije primijenio zakonsku odredbu koja je mogla utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude. Međutim, u konkretnom slučaju, prema obrazloženju Apelacionog vijeća, u apelantovom timu bila su dva advokata, a kada je apelant lično, aktivno učestvovao u iznošenju odbrane nesumnjivo proizlazi da je de facto razumio navode iz optužnice, odnosno šta mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom. Kako je obrazložilo to vijeće, ukoliko se sagleda cjelokupan glavni pretres u krivičnom predmetu, proizlazi da je apelantova izjava da ne razumije navode iz optužnice data radi opstruiranja krivičnog postupka, jer apelantovo ponašanje ne dovodi u sumnju zaključak da je u cijelosti razumio šta mu se stavlja na teret, a dodatno je imao i tim odbrane. Formalni propust predsjednika vijeća u konkretnom slučaju, prema mišljenju Apelacionog vijeća, nije uzrokovao povredu apelantovog prava na odbranu, niti je utjecao na zakonito i pravilno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta.
13. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da se osporena presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati jer je prvostepeno vijeće kao dokaz prihvatilo transkripte s drugih suđenja, što je, prema apelantovom mišljenju, nezakonito. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je navelo da je odredbom člana 3. stav (1) Zakona o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) propisano da se dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima Međunarodnog tribunala mogu koristiti u postupcima pred sudovima u BiH. Dalje, član 5. stav (1) Zakona o ustupanju propisuje da se zapisnik o iskazu svjedoka dat pred Međunarodnim tribunalom, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred tim tribunalom u skladu s članom 71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog tribunala, može koristiti pred sudom pod uvjetom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja. Saglasno odredbi člana 5. Zakona o ustupanju, prema obrazloženju presude, sud može prihvatiti iskaz koji je svjedok dao u postupku pred Međunarodnim tribunalom, ukoliko je zapisnik o njegovom ispitivanju sačinjen u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o postupku i dokazima, te ukoliko je svjedok bio upoznat sa svojim pravima. Slijedom navedenog, prvostepeno vijeće je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, pravilno ocijenilo prihvatljivim izjave koje su Momir Nikolić i Dragan Obrenović dali istražiteljima Međunarodnog tribunala u svojstvu svjedoka, kao i transkripte svjedočenja svjedoka poimenično navedenih u presudi. U prilog tome da je pretresno vijeće u konkretnom predmetu pravilno primijenilo odredbe Zakona o ustupanju, prema mišljenju Apelacionog vijeća, govori i činjenica da su istom odlukom odbijeni prijedlozi za prihvatanje izjava o činjenicama i priznanju krivice koje su optuženi Momir Nikolić i Dragan Obrenović dali pred Međunarodnim tribunalom, budući da je riječ o jednostranim prikazima događaja, kada nisu bili pod zakletvom, niti su bili unakrsno ispitivani.
14. Navedeno je i da u odnosu na preminulog svjedoka Miroslava Deronjića Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 7. Zakona o ustupanju, koji, kao i odredba člana 273. stav (2) ZKPBiH, predviđa izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza čitanjem zapisnika iz istrage, jer je svjedok svoj iskaz pred Međunarodnim tribunalom dao pod zakletvom, gdje je bio podvrgnut i unakrsnom ispitivanju, pa je takav iskaz, prema mišljenju Apelacionog vijeća, zasigurno detaljniji i objektivniji od zapisnika koji se sačinjava u istrazi koji se temeljem odredbe člana 273. stav (2) ZKPBiH može pročitati ukoliko je ispitano lice umrlo, a taj zaključak u cijelosti prihvata i to vijeće. Osim toga, navedeno je da apelant ni pred prvostepenim niti tim sudom nije uopće osporavao sadržaj prihvaćenih činjenica, odnosno presuda i transkripata, niti je ukazivao na dokaze koji bi upućivali na eventualno drugačije činjenično stanje, kao i da prihvatanjem navedenih dokaza nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, budući da se osuđujuća presuda ne zasniva u odlučujućoj mjeri na tim dokazima već da su oni u pretežnom dijelu korišteni kao potkrepljujući ili kontrolni dokazi odnosno dokazi kojima se potkrepljuje direktno ili indirektno dokazna vrijednost ostalih dokaza.
15. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i žalbeni navodi da obrazloženje ne sadrži razloge o bitnim elementima krivičnog djela za koje su apelant i ostali saosuđeni u svojstvu saizvršilaca proglašeni krivim, te da su obrazloženje i izreka kontradiktorni jedno drugom. U odnosu na navedeno istaknuto je da je činjenični opis djela u izreci jasan, određen i potpun, te sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje su optuženi proglašeni krivima, da je u izreci navedeno mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela, te su jasno naznačene radnje svih saoptuženih. Izrekom presude, kako je obrazložilo to vijeće, obuhvaćeni su svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi s tačkom a) istog člana KZBiH, uz precizan opis radnji izvršenja, a činjenica da činjenični opis djela sadrži elemente koji su istovremeno bitni elementi nekog drugog djela (kao što odbrana ukazuje na ratni zločin protiv civilnog stanovništva) sama po sebi ne čini izreku manjkavom u smislu odredbe člana 297. stav (1) tačka k) ZKPBiH. Naime, neophodno je sagledati sve činjenice opisane u izreci, te na osnovu takve ocjene dati pravnu kvalifikaciju, što je u osporenoj presudi prvostepeno vijeće pravilno učinilo. Prema stavu Apelacionog vijeća, obrazloženje osporene presude sadrži detaljnu analizu svakog pojedinačnog elementa krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) tačka h) u vezi s tačkom a) KZBiH, kao i razloga koji su opredijelili prvostepeno vijeće da ne prihvati pravnu kvalifikaciju iz člana 172. stav (1) tačka h) KZBiH (nečovječno postupanje). Zbog navedenog, to vijeće je i te apelantove navode odbilo kao neosnovane.
16. Prema obrazloženju Apelacionog vijeća, neosnovani su i apelantovi navodi da je prvostepeni sud prekršio načela slobodne ocjene dokaza, pogotovo u odnosu na apelantovo medicinsko vještačenje. Apelaciono vijeće je istaklo da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud u osporenoj presudi opisao proces ocjene kako svakog dokaza pojedinačno tako i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, te da je pri tome dalo obrazloženje zbog čega poklanja vjeru kojem od dokaza i u kojem obimu, a koji dokaz i zašto ne prihvata. Pri tome je, kako je obrazloženo, dat poseban osvrt na nalaze apelantovog medicinsko-psihološkog vještačenja, te zaključeno da iz njih nesporno proizlazi da kod apelanta postoje trajno deformirane crte ličnosti precizirane u presudi, ali koje nisu utjecale na njegovu svijest i poimanje navedenih događaja, te da apelant svjesno simulira duševno oboljenje kako bi izbjegao krivičnu odgovornost. Konačno, u odnosu na primjenu materijalnog prava, Apelaciono vijeće je istaklo da nema osnova za prihvatanje žalbenih navoda da je u konkretnom slučaju blaži KZSFRJ niti da je nezakonito primijenjen KZBiH, te je u tom smislu prihvatilo obrazloženje prvostepenog suda iz osporene presude.
17. S druge strane, u odnosu na preinačenja kazne izrečene apelantu, Apelaciono vijeće je istaklo da je mišljenja da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i okolnosti vezane za svakog saoptuženog, pa tako i apelanta, ali da pri tom prvostepeni sud u odnosu na apelanta nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant bio podređeno lice, dakle ne naredbodavac, te da je Franc Kos, predvodnik grupe koja je izvršila zločin, iskazao žaljenje što je odobrio apelantovo učešće u navedenim događajima, s obzirom na to da apelant nikada ranije nije s grupom išao na takve zadatke. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen, čime je prekršeno načelo in dubio pro reo. Apelant navodi i da sudovi nisu uzeli u obzir da je lice s urođenim psihičkim smetnjama i veoma niskim koeficijentom inteligencije, koje nije moglo da shvati značaj svojih djela i da zbog toga nije služio ni vojni rok u JNA, te da su, i pored toga, neki od saoptuženih koji su služili JNA bili u mogućnosti da razumiju značaj ženevskih konvencija i međunarodnih dokumenata, a ipak je njemu izrečena kazna u dužem trajanju. Navodi da mu je pravo na odbranu prekršeno time što nije bio u ravnopravnom položaju s Tužiteljstvom i suđeno mu je u odsustvu, budući da ga je predsjednik vijeća često udaljavao s rasprava. Također navodi da sud nije uzeo u obzir navode iznesene u žalbi da nalaz vještaka odbrane nije uopće ocijenjen, jer da jeste, sud bi nesumnjivo utvrdio da je apelant u vrijeme inkriminiranog događaja bio bitno smanjeno uračunljiv, a što je dovoljan uvjet za ublažavanje kazne. Apelant navodi i da je sud zbog svega navedenog postupio na krajnje proizvoljan način i potpuno suprotno načelu slobodne ocjene dokaza, te da se presuda protiv njega zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnivati odnosno na transkriptima iz predmeta preciziranih u apelaciji i presudama Međunarodnog tribunala, a koji nikada nisu dostavljeni apelantu i koji su pribavljeni u skladu sa Statutom tog suda, a ne prema ZKPBiH. Navodi i da je u toku cijelog postupka tvrdio da nije počinio krivično djelo genocid, za koje je prvobitno bio optužen, ali da je tek u presudi izmijenjena pravna kvalifikacija djela u zločin protiv čovječnosti, s čim apelant nije na vrijeme upoznat i zbog čega nije mogao da provede brojne dokaze u svoju korist. Smatra i da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i zbog toga što je mogao biti osuđen samo za krivično djelo zločin protiv civilnog stanovništva, a ne protiv čovječnosti, jer nisu ispunjeni bitni elementi bića tog krivičnog djela, kao i da se njegove radnje ne mogu karakterizirati kao saizvršilaštvo jer zbog psihičkih problema nije svjesno učestvovao u predmetnim događajima. Apelant smatra i da u odnosu na njega nije primijenjen zakon koji je blaži, a to je KZSFRJ, već je primijenjen KZBiH, te da djelo za koje je osuđen nije u vrijeme izvršenja zakonom bilo propisano kao krivično djelo.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH u opširnom odgovoru navodi da nema kršenja prava na koja se apelant poziva i pri tom citira dijelove osporenih presuda uz isticanje da i dalje ostaje pri razlozima navedenim u presudama.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 242. st. 1. i 2.
Kažnjavanje zbog narušavanja reda (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti osobu iz sudnice da bi se zaštitilo pravo na pravedno i javno suđenje odnosno održalo dostojanstveno i neometano suđenje. (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. U tom vremenskom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak, ukoliko optuženi ima branioca.
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
21. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Član 172. stav 1. tačke a) i h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
22. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) i člana 7. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Apelacionim vijećem. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora.
33. Naime, iz osporenih presuda proizlazi da je apelant u toku postupka isticao da je lice niskog koeficijenta inteligencije i da zbog toga nije mogao da shvati, i ne shvaća, radnje koje mu se stavljaju na teret, što redovni sudovi nisu pravilno interpretirali niti su to uzeli u obzir. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je, suprotno apelacionim navodima, nakon nekoliko izvršenih medicinskih vještačenja utvrđeno da je apelant lice sa izvjesnim specifičnim psihološkim karakteristikama (emocionalna hladnoća, agresivnost, nizak prag frustracije i sl.) i da je lice s prosječnom inteligencijom koje svjesno simulira duševnu bolest kako bi izbjegao krivičnu odgovornost. Osim toga, obrazloženo je da je apelant svjesno učestvovao u predmetnim događajima i u svojstvu saizvršioca svojim radnjama učestvovao u ostvarenju bića krivičnog djela za koje je osuđen, a što je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode vezane za navedena pitanja. Osim toga, iz osporenih presuda proizlazi da su apelant i njegova odbrana bili upoznati s presudama Međunarodnog tribunala i transkriptima sa suđenja, i to u toku prvostepenog postupka, ali da ih, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, u postupku nisu osporavali. Osim toga, Ustavni sud u vezi s navedenim podsjeća i na odredbe člana 4. Zakona o preuzimanju, kojim je propisano da nakon saslušanja stranaka sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred Međunarodnim tribunalom, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred Međunarodnim tribunalom ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode vezane za nezakonitost upotrebe navedenih dokumenata kao dokaza u predmetnom postupku.
34. Dalje, apelant tvrdi da su osporene presude nezakonite jer je za promjenu kvalifikacije djela saznao tek donošenjem prvostepene presude, pa nije mogao provoditi neke od dokaza u svoju korist, zbog čega smatra da je bio i u neravnopravnom položaju s Tužiteljstvom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama člana 281. ZKPBiH propisano da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenih presuda, apelant je u istoj mjeri kao i Tužiteljstvo provodio i predlagao dokaze iz kojih je redovni sud, nakon njihove analize, zaključio da su se u radnjama apelanta i ostalih saoptuženih stekla obilježja bića krivičnog djela zločin protiv čovječnosti a ne zločin protiv civilnog stanovništva, za čije su izvršenje bili optuženi u svojstvu saizvršilaca, a što je na argumentiran i jasan način obrazloženo kako u prvostepenoj tako i u drugostepenoj presudi. Pri tom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako proizlazi iz osporenih presuda, dali jasnu definiciju elemenata bića krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, te je doveli u kontekst sa saizvršilačkim radnjama apelanta i saoptuženih i izveli zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode vezane za pravnu kvalifikaciju predmetnog krivičnog djela.
35. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na tvrdnju da ničim nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud podsjeća na to da, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH. Za takvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenim krivičnim djelima koja su apelantu stavljena na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Apelant navodi i da mu je, suprotno zakonu, suđeno u odsustvu jer ga je predsjednik vijeća često udaljavao sa suđenja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, iako to nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj tog člana u cjelini ukazuje na to da lice „optuženo za krivično djelo“ ima pravo da učestvuje u raspravi (vidi Evropski sud, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, stav 27, serija A, broj 89; T. protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, stav 26, serija A, broj 245-C; Belzuik protiv Poljske, 25. mart 1998. godine, stav 37, Izvještaji 1998-II). Dalje, član 6. garantira optuženom pravo da efektivno učestvuje u krivičnom postupku. Generalno, to uključuje, inter alia, ne samo pravo da bude prisutan suđenju nego i da sluša i prati suđenje (vidi Evropski sud, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, stav 26). Učešće optuženog na suđenju nije neophodno samo u svrhu odbrane već i zbog pravilnog administriranja pravde, jer na taj način i sud ima mogućnost da kreira vlastita opažanja o okrivljenom i da neposredno sasluša bilo koji iskaz koji je okrivljeni spreman dati, zbog čega zakonodavac mora imati mogućnost da ustanovi takva rješenja koja će obeshrabriti da se neopravdano izostane sa suđenja (vidi Evropski sud, Poitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 35).
37. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u pogledu navedenog pitanja dali jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, odnosno iz kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantu suđeno u odsustvu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelantu nesporno nije suđeno u odsustvu jer je apelant sve vrijeme suđenja bio u pritvoru odnosno bio je dostupan sudskim organima, uredno je pozivan na sva ročišta i dovođen na ročišta. Također proizlazi da je apelant radi održavanja reda u sudnici, u skladu s odredbama člana 242. ZKPBiH, udaljavan s ročišta zbog nedoličnog ponašanja, kao i da je na vlastitu inicijativu napuštao suđenje tvrdeći da se ne osjeća dobro, zbog čega su i provedena medicinska vještačenja na osnovu kojih je utvrđeno da apelant svjesno simulira duševno oboljenje kako bi izbjegao krivičnu odgovornost, te da je pri tom u sudnici ostajao njegov branitelj koji je aktivno učestvovao u postupku. S obzirom na to da je navedenim odredbama člana 242. st. 1. i 2. ZKPBiH propisano da sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi s nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice, te da u tom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak ukoliko optuženi ima branitelja, Ustavni sud smatra neosnovanim i te apelantove navode.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Osim toga, apelant smatra da je u postupku protiv njega proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer djelo za koje je osuđen u vrijeme izvršenja nije bilo propisano u KZBiH kao krivično djelo, te da je kao blaži trebalo primijeniti KZSFRJ, kao i zbog toga što u toku postupka ničim nije dokazano da su se u njegovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je osuđen. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno naglašava da se, s obzirom na to da apelant propisanost krivičnog djela zakonom i blažu sankciju osporava i u kontekstu kršenja prava iz člana
7. Evropske konvencije, u ovom dijelu razmatranja neće baviti navedenim pitanjima već će ih elaborirati u okviru prava iz člana 7. Evropske konvencije kako bi se izbjegla nepotrebna ponavljanja.
40. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku u smislu da zbog promjene kvalifikacije djela nije bio u mogućnosti da, za razliku od Tužiteljstva, provede brojne dokaze u svoju korist, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
41. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao detaljno obrazloženje zašto je izvršio promjenu pravne kvalifikacije djela, te da je nesporno da je apelant u istom kapacitetu kao i Tužiteljstvo mogao, i jeste, predlagati dokaze. Činjenica da ti dokazi nisu rezultirali donošenjem odluke u njegovu korist ne znači da je apelant bio u neravnopravnom položaju s Tužiteljstvom niti je takvo nešto vidljivo iz činjenica konkretnog postupka. Osim toga, kako je već rečeno, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje svakog pojedinačno prihvaćenog i provedenog dokaza, da je jasno opisan i postupak njihove analize i dovođenja u međusobnu vezu, te na osnovu istih donošenja i zaključaka o postojanju i izvršenju krivičnog djela koje je apelantu i ostalim saosuđenim stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su time u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, pa i te apelantove navode smatra neosnovanim.
42. Apelant navodi da je u odnosu na njega prekršeno i načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu prethodne zaključke, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud i te apelantove navode smatra neosnovanim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
44. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da mu je izrečena kazna koja nije bila propisana u vrijeme izvršenja djela.
45. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjena smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
46. U vezi s apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je istovjetna pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr., odluke broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, također dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) koji je također razmatrao pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije.
47. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani.
48. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu“.
49. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su na okolnosti konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva Srebrenice, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1995. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, Ustavni sud smatra da primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica za krivična djela zločin protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza niti uz korištenje nezakonitih dokaza, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, niti povredom načela in dubio pro reo. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede načela ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je u postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do kršenja tih segmenata prava na pravično suđenje te kada apelantu nije suđeno u odsutnosti.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana 7. Evropske konvencije kada je primijenjen KZBiH kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje, iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela, jer stav 2. člana 7. Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZBiH dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman