Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3234/12 (S. H., Z. T., E. T., M. F., F. K., E. M. i I. H.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Zamjena nekretnina
- Restitucija
- Ništavost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3234/12
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3234/12, rješavajući apelaciju Safete Hadžiabdić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safete Hadžiabdić, Zikrete Tahirović, Edine Teskeredžić, Minke Fejzić, Fikrete Kalčo, Emire Mutilović i Indire Hadžiabdić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045607 10 Rev od 18. jula 2012.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045607 09 Gž od 16. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045607 07 P od 8. septembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safeta Hadžiabdić, Zikreta Tahirović, Edina Teskeredžić, Minka Fejzić, Fikreta Kalčo, Emira Mutilović i Indira Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijele su 5. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 045607 10 Rev od 18. jula 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 045607 09 Gž od 16. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045607 07 P od 8. septembra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te učesnika u postupku Aranđije Ignjatić, Željke Ignjatić, Željka Ignjatića, Mladenke Ignjatić i Ilije Ignjatića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 14. septembra 2015. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o tužbi apelantica radi utvrđenja i predaje u posjed i o protivtužbi tuženih radi sticanja bez osnova i isplate, donio Presudu broj 71 0 P 045607 07 P od 8. septembra 2009. godine kojom je utvrđeno da su ništavni ugovori o zamjeni nekretnina, i to Ugovor zaključen 29. juna 1994. godine i ovjeren 30. juna 1994. godine u Osnovnom sudu u Zenici pod brojem Ov-789/94 i Ugovor zaključen 4. jula 1994. godine i ovjeren u Osnovnom sudu 12. jula 1994. godine pod brojem I-Ov-2770/94 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovori), između pravnog prednika apelantica N. H. i pravnog prednika tuženih V. I. kojima je prednik apelantica nekretnine u Banjoj Luci preciznije označene u izreci presude, na kojima je u KO Ivanjska bio upisan kao vlasnik i suvlasnički dio od 7/24 nekretnina upisanih u KO Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), zamijenio za nekretnine prednika tuženih u Zenici, također preciznije označene u presudi (stav 1). Naložena je uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se briše uknjižba prava vlasništva prednika tuženih i izvrši upis pravnog prednika apelantica s dijelom 1/1 vlasništva na nekretninama upisanim u KO Ivanjska, odnosno s dijelom 7/24 na nekretninama upisanim u KO Banja Luka, kako je preciznije navedeno u stavu 2. izreke presude. Tuženi su obavezani da sporne nekretnine predaju apelanticama u posjed i slobodno raspolaganje (stav 3). Protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi pravna valjanost predmetnih ugovora odbačen je jer već teče parnica povodom istog zahtjeva (stav 4). Apelantice su obavezane da tuženim predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u Zenici preciznije označene u stavu 5, kao i da im isplate novčani iznos od 127.497,00 KM (građevinska vrijednost objekta) sa zakonskom zateznom kamatom, uz obavezu tuženih da apelanticama predaju u posjed sporne nekretnine. Stavom 6. tuženima je odbijen zahtjev preko dosuđenog iznosa (do iznosa od 149.287,94 KM ˗ tržišna vrijednost) na ime glavnog duga, dok je stavom 7. utvrđeno da je tužba apelantica u dijelu kojim traže naknadu štete u iznosu od 17.000,00 KM povučena. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškova postupka (stav 8. izreke).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza, koje je ocijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je prednik apelantica zamijenio nekretnine s tuženim u vrijeme rata i da je neposredan povod bio napad nepoznatih lica, što je utjecalo na njegovu volju da zaključi takav ugovor. Osnovni sud je zatim citirao relevantne odredbe Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te odredbe člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je istakao da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrdio postojanje okolnosti i njihovog utjecaja na postupanje pravnog prednika apelantica i tuženih da predmetni ugovori o zamjeni nekretnina nisu zaključeni slobodnom voljom ugovorenih strana, te je s tim u vezi zaključio da su predmetni ugovori ništavni u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da je utvrđeno da su predmetni ugovori ništavni, Osnovni sud je kao posljedicu ništavnosti predmetnih ugovora, primjenom odredbe člana 104. ZOO-a, obavezao parnične stranke na restituciju koja podrazumijeva uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u zemljišnoj knjizi u Banjoj Luci, te dužnost stranaka da vrate jedna drugoj ono što je po osnovu predmetnih ugovora primljeno. U odnosu na obavezu stranaka na vraćanje drugoj strani primljenog po osnovu ništavnog ugovora, Osnovni sud je prvenstveno ukazao na to da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je na imovini apelantica prednik tuženih izgradio stambeni objekt. U vezi s tim je istaknuto da je odredbama Zakona o prestanku primjene propisano pravo korisnika nekretnina, a u čiji posjed je korisnik došao na osnovu pravnog posla, za koji je, u smislu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i člana 25. Zakona o prestanku primjene, utvrđeno da je ništavan, budući da je zaključen bez prisustva dobrovoljnosti, na ulaganja u nekretnine koje su bile predmet takve zamjene. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju Zakon o prestanku primjene, kao propis lex specialis, daje pravo strani koja je vršila ulaganja da zahtijeva naknadu za ta ulaganja u skladu s odredbom člana 210. ZOO-a, jer je otpao pravni osnov po kojem su tuženi držali u posjedu predmetne nekretnine. Osnovni sud je istakao da apelantice u toku postupka nisu tražile uklanjanje stambenog objekta, već su tražile predaju u posjed svih nekretnina, odnosno zemljišta na kojem je sagrađen stambeni objekt. Imajući u vidu da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. ZPP), Osnovni sud je primjenom odredbe člana 210. ZOO-a obavezao apelantice da tuženim isplate iznos od 127.497,00 KM na ime građevinske vrijednosti stambenog objekta, koja je utvrđena prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Nebojše Ninkovića.
7. Odlučujući o žalbi apelantica, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 045607 09 Gž od 16. decembra 2009. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda u osporavanom dijelu kojim su apelantice obavezane da isplate tuženim iznos od 127.497,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Osnovnog suda, te istakao da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost odluke prvostepenog suda. U vezi s tim je prvenstveno istaknuta činjenica da prvostepeni sud nije analizirao materijalne dokaze vezane za okolnost da je prednik apelantica odmah nakon saznanja za početak gradnje objekta blagovremeno reagirao putem inspekcije i suda. Međutim, istaknuto je da bi ta činjenica bila od utjecaja samo da je prednik apelantica postavio tužbeni zahtjev u smislu člana
25. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90; u daljnjem tekstu: ZOSPO), ali da prednik apelantica nije postavio zahtjev da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt, a da on nesavjesnom graditelju naknadi vrijednost izgrađenog objekta, niti je zatražio da tuženi (graditelj) poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje, te nije tražio da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. Dalje je istaknuto da ni tuženi nisu postavili zahtjev za sticanje prava vlasništva građenjem jer samo kod takvog zahtjeva zemljište dijeli sudbinu zgrade. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 210. ZOO-a, obavezao apelantice da tuženima isplate građevinsku vrijednost izgrađenog stambenog objekta. Naime, Okružni sud je istakao da restitucija u smislu člana 104. ZOO-a pretpostavlja istovremenost i uzajamnost vraćanja, i to samo onih nekretnina koje su bile predmet razmjene. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su apelantice tužbenim zahtjevom tražile predaju u posjed spornih nekretnina na kojima je sagrađen novi stambeni objekt, a tuženi nisu postavili zahtjev za sticanje prava vlasništva građenjem, tako da je novosagrađeni objekt ostao na spornim nekretninama apelantica. Istaknuto je da u tom slučaju ne dolazi u obzir primjena odredbe člana 38. ZOSPO-a jer se ne radi o nužnim i korisnim troškovima na ime ulaganja u nekretnine. Naprotiv, kako je sagrađen novi građevinski objekt, a tuženi su obavezani da predaju nekretnine apelanticama u posjed, to su se, kako je naveo Okružni sud, apelantice neosnovano obogatile za vrijednost izgrađenog objekta pa su dužne isplatiti vrijednost objekta, što je u suštini restitucija koja se sastoji u davanju osiromašenom sume novca koja po vrijednosti treba da odgovara onome čime se obogaćeni neosnovano obogatio. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da parnične stranke nisu izjavile žalbu na prvostepenu presudu kojom je utvrđena ništavnost spornih ugovora o razmjeni, tako da je otpao pravni osnov po kojem tuženi drže sporne nekretnine. Okružni sud je ukazao i na to da iz materijalnih dokaza proizlazi da je prednik apelantica odmah reagirao i pokušao spriječiti bespravnu gradnju kada je prednik tuženih započeo izgradnju stambenog objekta, te da je legalizacija objekta u organima uprave prekinuta do okončanja sudskog postupka. Okružni sud je istakao da je prednik tuženih bio nesavjestan, tako da mu pripada pravo na naknadu korisnih troškova samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti spornih nekretnina u trenutku vraćanja apelanticama u posjed. Navedeno je da je upravo to građevinska vrijednost izgrađenog objekta jer je činjenica da se radi o korisnim troškovima za apelantice budući da je uvećana vrijednost njihovih nekretnina. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je pozivanjem na odredbu člana 210. ZOO-a udovoljio tužbenom zahtjevu tuženih.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 045607 10 Rev od 18. jula 2012. godine odbijena je revizija apelantica izjavljena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno istakao da se revizijom osporava drugostepena presuda kojom je odbijena žalba apelantica na dio prvostepene presude kojim su apelantice obavezane da na ime novoizgrađenog stambenog objekta tuženim isplate precizirani novčani iznos. Naglašeno je da prvostepena presuda nije osporavana žalbom u preostalom dijelu (kojim je utvrđena ništavnost ugovora, naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja i uzajamna predaja u posjed nekretnina koje su bile predmet razmjene), tako da je u tim dijelovima postala pravosnažna i nije predmet odlučivanja Vrhovnog suda o reviziji apelantica. Vrhovni sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenih sudova, te istakao da među parničnim strankama nije sporno da je utvrđena ništavnost ugovora o razmjeni zaključenih 30. juna 1994. godine u Zenici i 12. jula 1994. godine u Banjoj Luci. Dalje, navedeno je da je odredbom člana 104. ZOO-a kao posljedica ništavnosti ugovora propisana restitucija, odnosno obaveza stranaka na vraćanje drugoj strani svega primljenog po osnovu ništavnog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, daje se odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su kao posljedicu ništavnosti predmetnih ugovora o razmjeni naložili tuženim da sporne nekretnine dobijene u razmjeni u Banjoj Luci i Ivanjskoj predaju apelanticama u posjed, a apelanticama da nekretnine u Zenici predaju tuženim u posjed, te naložili uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ugovora.
9. Vrhovni sud je ukazao i na to da se pri takvoj odluci dovodi u pitanje sudbina novoizgrađenog stambenog objekta na spornim nekretninama koji nije postojao u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o razmjeni. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelantice nisu tokom postupka postavile tužbeni zahtjev da tuženi poruše izgrađeni stambeni objekt i vrate zemljište u prvobitno stanje, shodno odredbi člana 25. ZOSPO-a, niti su tuženi postavili zahtjev za sticanje prava vlasništva na zemljištu na kojem je objekt izgrađen i zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da građevinski objekt dijeli sudbinu zemljišta na kojem je taj objekt sagrađen i da se u konkretnom slučaju zemljište na kojem je objekt sagrađen vraća u posjed apelanticama, Vrhovni sud je zaključio da apelanticama pripada zemljište i stambeni objekt koji je izgradio prednik tuženih. U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, vrijednost nekretnina koje se restitucijom vraćaju apelanticama uvećana je za građevinsku vrijednost stambenog objekta, dok je za istu vrijednost umanjena imovina tuženih, tako da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se radi o neosnovanom bogaćenju i shodno odredbi člana 210. ZOO-a obavezali apelantice da naknade tuženim vrijednost postignute koristi. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da nije od pravnog značaja činjenica da je predmetni objekt izgrađen bez građevinske dozvole, budući da je postupak legalizacije prekinut do okončanja parničnog postupka. U tom kontekstu je navedeno da nakon pravosnažnosti odluke u predmetu apelantice imaju mogućnost da nastave postupak legalizacije, te da je prema utvrđenim činjenicama predmetni stambeni objekt kao dio ranije izgrađenog objekta predviđen regulacionim planom.
10. Na kraju, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi revizije da sudovi nisu pravilno ocijenili nalaz vještaka građevinske struke Nebojše Ninkovića sačinjen na okolnost vrijednosti predmetnog građevinskog objekta, odnosno iznosa za koji su se apelantice neosnovano obogatile. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da je punomoćnik apelantica imao priliku očitovati se na pismeni nalaz navedenog vještaka, nakon čega je vještak sačinio dopunu nalaza od 16. aprila 2009. godine, te da je punomoćnik apelantica i na tu dopunu nalaza (na ročištu za glavnu raspravu od 23. juna 2009. godine) stavio prigovor bez obrazloženja, odnosno potpuno paušalan i proizvoljan prigovor. Vrhovni sud je istakao da punomoćnik apelantica ni na izričit upit suda nije predložio da drugi vještak obavi vještačenje, niti izvođenje drugih dokaza na okolnost vrijednosti predmetnog građevinskog objekta. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 210. ZOO-a udovoljili protivtužbenom zahtjevu tuženih i obavezali apelantice da im isplate iznos građevinske vrijednosti novoizgrađenog stambenog objekta utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e), f), k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se opširno elaborira činjenično utvrđenje redovnih sudova, te shodno tome odlučenja redovnih sudova, uz ukazivanje na to da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da nisu postavile tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 25. ZOSPO-a. Navedeno je da je gradnja nedovršenog objekta bila nezakonita, te da su stoga u toku postupka tražile rušenje objekta u bespravnoj izgradnji na zemljištu koje im se vraća u posjed. Također, apelantice su istakle da su pravni prednik tuženih i tuženi bili nesavjesni korisnici njihove imovine od momenta zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina i da nisu imali niti nužnih niti korisnih troškova oko održavanja zemljišta i kuće. Apelantice smatraju da pod pretpostavkom da su pravni prednik i tuženi imali neka korisna ulaganja u njihovu kuću, tada bi mogli tražiti naknadu korisnih troškova samo ako su ti troškovi lično korisni za apelantice. Stoga, apelantice smatraju da je proizvoljno utvrđenje redovnih sudova da su one po osnovu neosnovanog bogaćenja sticanjem koristi bespravnom gradnjom dužne isplatiti novčani iznos u skladu s odredbom člana 210. ZOO-a.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke tog suda. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Također je naveo da nisu osnovani ni navodi da su prekršena prava apelantica na koja ukazuju apelacijom, te je predložio da se apelacija odbije.
14. Osnovni sud je istakao da je u osporenoj presudi taj sud dao jasne, logične i pravno valjane razloge za svoje odlučenje pri kojima ostaje u cijelosti.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 104.
1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. [...] Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
16. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 60/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 25.
(1) Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.
(2) U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. (3) Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kome se nalazi u vrijeme donošenja sudske odluke.
(4) Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 045607 10 Rev od 18. jula 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 31. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelantice osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).
25. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantice kršenje prava na pravično suđenje suštinski vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantice postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno na proizvoljnoj primjeni prava.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev apelantica, i to u dijelu kojim su tražile da se utvrdi ništavnost spornih ugovora o zamjeni, osnovan, pozivajući se na odredbu člana 103. ZOO-a. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbu člana 104. stav 1. ZOO-a, bili saglasni da je osnovan i protivtužbeni zahtjev tuženih kojim je tražena isplata iznosa na ime vrijednosti sagrađenog stambenog objekta na spornim nekretninama. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na to da su u smislu odredbe člana 104. stav 1. ZOO-a posljedice zaključenja i izvršenja ništavnog ugovora među ugovornim stranama takve da su strane obavezne izvršiti restituciju, odnosno uspostaviti ranije stanje kakvo je bilo prije zaključenja ništavnog ugovora. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju kao posljedicu ništavnosti predmetnih ugovora o razmjeni naložili tuženim da sporne nekretnine dobijene u razmjeni po osnovu ništavnih ugovora predaju apelanticama u posjed. Pri tom, sudovi su, odlučujući o sudbini novoizgrađenog stambenog objekta na zemljištu koji nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni, jasno ukazali na to da apelantice u toku postupka nisu postavile tužbeni zahtjev u smislu odredbe člana 25. ZOSPO-a da tuženi poruše izgrađeni objekt i vrate sporne nekretnine u prvobitno stanje, pa, s obzirom na to da se sporne nekretnine vraćaju apelanticama u posjed, to im pripada i novoizgrađeni stambeni objekt. Također, redovni sudovi su u vezi s tim istakli da je vrijednost nekretnina koje se vraćaju u posjed apelanticama uvećana za građevinsku vrijednost stambenog objekta, te s tim u vezi zaključili da su se apelantice restitucijom neosnovano obogatile za građevinsku vrijednost tog stambenog objekta. Stoga, ocjenjujući nalaz vještaka građevinske struke sačinjen na okolnost vrijednosti građevinskog objekta redovni sudovi su primjenom odredbe člana
210. ZOO-a obavezali apelantice da tuženim isplate dosuđeni iznos na ime građevinske vrijednosti novoizgrađenog stambenog objekta.
28. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZOO-a i člana 25. ZOSPO-a, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je s ovog aspekta (ulaganje u nekretnine za koje u smislu člana 104. ZOO-a postoji obaveza restitucije) pokretao slična pitanja u kontekstu propisa Federacije BiH koji reguliraju sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1769/09 od 5. jula 2013. godine), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali navode apelantica vezano za savjesnost prednika tuženih, koje apelantice ponavljaju u apelaciji, te da su utvrdili da je prednik tuženih bio nesavjestan, ali su zaključili da ta činjenica, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, ne može dovesti do drugačijeg odlučenja, zbog čega su apelantice obavezane isplatiti tuženim građevinsku vrijednost stambenog objekta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, što je u skladu s principima prava na pravično suđenje, te da apelantice navedena utvrđenja, kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i svojim apelacionim navodima, ničim nisu dovele u pitanje. Ustavni sud ukazuje na to da se apelacioni navodi u suštini svode na ponavljanje prijedloga i prigovora istaknutih u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi razmotrili i obrazložili zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na zabranu diskriminacije
30. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
31. Prema praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
32. U konkretnom slučaju proizlazi da se apelantice žale na diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelantice u pogledu prava na nediskriminaciju, osim paušalnog navoda o povredi tog prava, nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se prema apelanticama postupalo drugačije u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja, odnosno dokaze koji bi ukazivali na to da se radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
Pravo na dom i pravo na imovinu
33. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantice kršenje navedenih prava također zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredbi ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantice te navode vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelantica na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelantice ne nude argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da su diskriminirane na nacionalnoj osnovi i kada u činjenicama predmeta nema ničega što bi ukazivalo na diskriminaciju po tom osnovu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman