Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/14 (V. M. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-462/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-462/14, rješavajući apelacije Velimira Marića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Velimir Marić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 268946 13 Gž od 15. novembra 2013. godine;

N.D., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005229 13 Uvp od 16. januara 2014. godine;

Esad Muhibić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010456 14 U od 9. septembra 2014. godine;

B.B., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019666 14 U od 30. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-462/14 Velimir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 268946 13 Gž od 15. novembar 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 17. decembra 2012. godine kojim se Općinski sud u Sarajevu oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i tužbu odbacio. U toku postupka je utvrđeno da je apelant putem punomoćnika dana 1. novembra 2011. godine podnio sudu tužbu protiv tužene radi isplate mjesečnog novčanog dodatka za ratna priznanja. Nadalje, utvrđeno je da je apelant u tužbi naveo da mu je tužena svojim rješenjem od 3. maja 2006. godine, kao dobitniku ratnog priznanja „Red hrvatskog trolista“, priznala pravo na mjesečni novčani dodatak, počev od 1. februara 2006. godine, u određenom novčanom iznosu, te da ga je pismenom obaviješću od 10. oktobra 2011. godine obavijestila da mu je prestalo pravo na korištenje navedenog novčanog dodatka. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica, te činjenicu da je nadležni prvostepeni organ uprave nakon provedenog upravnog postupka donio rješenje od 30. decembra 2010. godine, kojim je njegov zahtjev za isplatu naknade odbijen, jer njegova mjesečna primanja prelaze limit prihodovnog cenzusa od dvije i po prosječne neto plate isplaćene u FBiH u prethodnoj godini od 1.980,20 KM, sud je zaključio da je protiv tog rješenja apelant trebao pokrenuti upravni spor.

2. AP-1326/14 N.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 24. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 005229 13 Uvp od 16. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Bihaću od 31. januara 2012. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 2. novembra 2010. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev (za dalje priznavanje prava na mjesečni novčani dodatak po osnovu ratnog priznanja) i odlučeno da apelantu, dobitniku ratnog priznanja „Zlatna policijska zvijezda“, prestaje pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka, zaključno sa danom 30. aprila 2010. godine, zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova za dalje korištenje prava i da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje tuženog od 3. aprila 2006. godine kojim je apelantu bilo priznato pravo na mjesečni novčani dodatak u određenom novčanom iznosu, počev od 1. januara 2006. godine, pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica (stupio na snagu 27. februara 2010. godine), kod apelanta, kao lica koje ostvaruje mjesečnu platu u iznosu od 1.682,68 KM i redovnu mjesečnu boračku invalidninu u iznosu od 580,06 KM, što mjesečno ukupno iznosi 2.262,74 KM, što prelazi prihodovni cenzus od dvije i po prosječne neto plate isplaćene u FBiH u prethodnoj godini, a koji iznosi 1.980,20 KM, prestali postojati uslovi za dalje korištenje predmetnog prava koje mu je ranije bilo priznato po odredbama zakona koji je važio u vrijeme donošenja rješenje od 3. aprila 2006. godine. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4724/14 Esad Muhibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 010456 14 U od 9. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog zavoda PIO od 27. februara 2013. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 24. januara 2013. godine. Tim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješenjem prvostepenog organa tuženog od 9. februara 2009. godine apelantu kao vojnom osiguraniku priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 588,9290 KM počev od 1. septembra 2004. godine, kao i da isplata po tom rješenju pripada od 19. septembra 2011. godine, a sredstva za isplatu penzije po tom rješenju osigurat će Vlada FBiH, primjenom relevantne odredbe Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH Nadalje, utvrđeno je da je tuženi primjenom relevantne odredbe Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se finansiraju iz budžeta FBiH bio dužan primjenjivati isplatni koeficijent utvrđen tačkom I navedene odluke (1,485) na sve korisnike penzija kojima je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, dakle koji su ostvarili pravo na penziju primjenom odredaba Uredbe I, Uredbe II i Uredbe III, među kojima je i apelant koji je ostvario pravo na penziju primjenom Uredbe II. Imajući u vidu navedeno, kao i relevantne odredbe Zakona o PIO, sud je zaključio da apelant primjenom predmetne odluke nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava na povoljnije penzionisanje, pa je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-5399/14 B.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Z.O.U. Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019666 14 U od 30. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 28. novembra 2013. godine kojim je apelantu priznato pravo na mjesečni novčani dodatak u određenom novčanom iznosu počev od 1. marta 2013. godine, pa dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatog prava. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je shodno relevantnoj odredbi Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH od 20. februara 2013. godine, kada je u „Službenim novinama FBiH“ broj 14/13 objavljena presuda Ustavnog suda FBiH od 7. novembra 2012. godine, prestala primjena člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica, tako da je tuženi pravilno riješio osporenim aktom kada je utvrdio da apelantu, nositelju ratnog priznanja „Red hrvatskog trolista“, pripada pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka. Nadalje, utvrđeno je da saglasno relevantnoj odredbi Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH i analogno relevantnoj odredbi Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica, apelantu ovo mjesečno davanje pripada počev od 1. marta 2013. godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi prigovori da je tuženi trebao odrediti početak prava kao što je to određeno u rješenju od 10. marta 2006. godine, u kojem je navedeno da se apelantu priznaju prava na mjesečni novčani dodatak počev od 1. februara 2006. godine, pa dok postoje zakonom propisani uslovi, a to je do 30. aprila 2010. godine, kao dana kada je to pravo ukinuto po zakonu koji je proglašen neustavnim, tako da je tuženi pravilno osporenim rješenjem apelantu (ponovo) priznao pravo na mjesečni novčani dodatak počev od 1. marta 2013. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-462/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/14 (V. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio