Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-39/14 (I. K. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-39/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-39/14, rješavajući apelacije Ilije Kukrića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ilija Kukrić i Mira Španović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001274 13 REV od 23. oktobra 2013.

godine;

Safer Dervišević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 001699 12 REV od 8. oktobra 2013.

godine;

Meho Beširović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 008109 13 REV od 5. juna 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-39/14 Ilija Kukrić i Mira Španović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Gradiške, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnijeli su 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001274 13 REV od 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj M.K., po osnovu održaja, vlasnik zemljišta koje se nalazi u Gradišci, što su apelanti dužni priznati i trpiti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina Opštine Gradiška. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je u posjedu spornih nekretnina duže od 40 godina (računajući posjed i njegovih pravnih prednika), te da ga apelanti, kao ni drugi nasljednici njihove zajedničke bake M.K. koja je bila vlasnica spornih nekretnina, nisu u tome smetali, zbog čega je tužitelj u smislu odredaba člana

28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ostvario uslov za sticanje prava vlasništva održajem.

2. AP-82/14 Safer Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kemal Begović advokat iz Gradačca, podnio je 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 001699 12 REV od 8. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačno odlukom utvrđeno je da je tužitelj etažni vlasnik dijela stambeno-poslovnog objekta koji se nalazi u Zelinji Donjoj sa dijelom 1/1, te da ima nedjeljivo zajedničko pravo na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe njegovom posebnom dijelu i nedjeljivo zajedničko pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, te je naloženo apelantu da tužitelju izda valjanu tabularnu ispravu radi upisa etažnog vlasništva u etažnu knjigu ili knjigu položenih ugovora Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Gradačcu. U postupku je utvrđeno da je tužitelj na osnovu usmenog sporazuma sa apelantovim ocem, isključivo svojim finansijskim sredstvima izvršio rekonstrukciju starog magacinskog prostora, da se na osnovu tog usmenog sporazuma apelantov otac saglasio da će tužitelj iznad tog magacinskog prostora sagraditi dva stana u kojem su nakon izgradnje stanovali tužiteljevi sinovi. Također je utvrđeno da se apelant nije protivio takvoj izgradnji, nije vršio svoja ulaganja u pomenuti objekat, niti je ikada bio u posjedu nadograđenog dijela objekta, iako se na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa ocem uknjižio kao vlasnik parcele na kojoj se nalazi sporni objekat. S obzirom na navedeno, sud je udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja u smislu odredaba člana 27. stav 1. u vezi sa članom 22. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

3. AP-3972/14 Meho Beširović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 28. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 008109 13 REV od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljicama N.K. i Š.S. preda u posjed dio parcele koja se nalazi u Donjim Dubravama. U postupku je utvrđeno da su tužiteljice u zemljišnim knjigama i katastarskog operatu upisane kao suposjednice i suvlasnice na predmetnim nekretninama sa dijelovima ½, a na osnovu valjanog pravnog osnova, tj. pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju donesenog u postupku raspravljanja zaostavštine iza njihovog umrlog oca. Budući da se pomenute nekretnine bez pravnog osnova nalaze u faktičkom posjedu apelanta, sud je donio odluku kao u izreci presude pozivajući se na odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 39/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-39/14 (I. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio