Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3796/14 (Volkswagen Sarajevo D.O.O. Vogošća)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Kamata
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3796/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015.godine, u predmetu broj AP-3796/14, rješavajući apelacije Volkswagen Sarajevo DOO Vogošća, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Volkswagen Sarajevo DOO Vogošća podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012169 14 Uvp od 10. juli 2014. godine; broj S1 3 U 011983 14 Uvp od 3. juli 2014. godine; broj S1 3 U 012164 14 Uvp od 3. juli 2014. godine; broj S1 3 U 011949 14 Uvp od 3. juli 2014.
godine; broj S1 3 U 012023 14 Uvp od 31. oktobar 2014. godine; broj S1 3 U 012179 14 Uvp od 1. oktobar 2014. godine; broj S1 3 U 012969 14 Uvp od 23. oktobar 2014. godine; broj S1 3 U 012021 14 Uvp od 31. oktobar 2014. godine; broj S1 3 U 011955 14 Uvp od 31.
oktobar 2014. godine; broj S1 3 U 012022 14 Uvp od 31. oktobar 2014. godine; broj S1 3 U 012185 14 Uvp od 1. oktobar 2014. godine;
broj S1 3 U 011948 14 Uvp od 2. decembar 2014. godine; broj S1 3 U 012974 14 Uvp od 2. decembar 2014. godine; broj S1 3 U 012945 14 Uvp od 2. decembar 2014. godine; broj S1 3 U 011984 14 Uvp od 2.
decembar 2014. godine; broj S1 3 U 011951 14 Uvp od 2. decembar 2014. godine; broj S1 3 U 011950 14 Uvp od 23. decembar 2014.
godine; broj S1 3 U 012166 14 Uvp od 23. decembar 2014. godine;
broj S1 3 U 012171 14 Uvp od 23. decembar 2014. godine; broj S1 3 U 012040 14 Uvp od 12. januar 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Volkswagen Sarajevo D.O.O. Vogošća, (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Almir Gagula advokat iz Sarajeva, podnio je u periodu 18. august 2014. godine do 23. februara 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-3796/14, AP-3797/14, AP-3798/14, AP-3799/14, AP-5201/14, AP-5202/14, AP-5203/14, AP-5204/14, AP-5205/14, AP-5206/14, AP-5207/14, AP-5404/14, AP- 5405/14, AP-5406/14, AP-5407/14, AP-5408/14, AP-805/15, AP-806/15, AP-807/15 i AP-808/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3796/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. U konkretnim slučajevima apelant se obratio Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO BiH), sa zahtjevom za povrat uplaćenih carina i zakonskih zateznih kamata na uplaćene carine u smislu člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, koji glasi: Kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, UIO će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen.
5. Nakon provedenih upravnih postupaka, koji su okončani rješenjima UIO BiH, po apelantovim zahtjevima odobren je povrat uplaćenih novčanih iznosa na ime carina u iznosima preciziranim u izrekama rješenjima, dok je odbijen zahtjev apelanta za isplatu carinske evidencije i zateznih kamata po stopi od 0,06 % dnevno uplaćenih na pomenute novčane iznose primjenom odredbe čl. od 228. do 235. Zakona o carinskoj politici BiH (u daljnjem tekstu: ZCP), kojima je propisan postupak po zahtjevu za povrat uvoznih ili izvoznih dažbina koje u vrijeme naplate nisu bile zakonski potraživane. UIO BiH je ukazala na odrebu člana 234. ZCP stav 1. gdje je propisano da povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina ili kamate ili zatezne kamate koja je naplaćena prilikom plaćanja takvih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od strane carinskih organa. Međutim kamata se isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke, te je ukazala da je uvidom u Dnevnik uplata, a što ni apelant ne osporava uplata potraživanih iznosa izvršena u navedenom zakonskom roku od tri mjeseca, zbog čega apelantu ne pripada pravo na zatezne kamate na potraživane iznose.
6. Protiv navedenih rješenja, apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Vijećem za upravne sporove Suda BiH, koje je donijelo presude, kojim su odbijene kao neosnovane apelantove tužbe. Apelant je u tužbi naveo da smatra sa su rješenja nezakonita uz navode da tužena UIO BiH nema pravo da mu osporava zateznu kamatu, koju apelant potražuje na osnovu članu 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, za koji apelant smatra da je primjenjiv u konkretnom slučaju. Pri tome apelant smatra da je do naplate uvoznih dažbina došlo na bazi nezakonitog rješenja tužene UIO BiH, te da je nosnovano pozivanje tužene na član 234. ZCP, smatrajući da se odredbe čl. od 228. do 235. istog Zakona uopšte ne mogu primjeniti na konkretne slučajeve. Apelant je u tužbi posebno isticao da u ovoj pravnoj stvari nije podnio poseban zahtjev za povrat u smislu člana 229. ZCP, jer se takav zahtjev mora podnijeti na posebnom obrascu. Istovremeno je naveo da u konkretnim slučajevima nije uopšte došlo do bilo kakvog stavljanja predmetne robe u carinski postupak nego do potpuno nezakonite naplate dažbina, kao i da ZCP ne sadrži bilo kakvu odredbu o tome na koji način se postupa u situaciji kada je rješenje na osnovu kojeg je došlo do plaćanja dažbine poništeno od strane UIO ili suda, te da odredbe čl. od 229. do
232. ZCP ne regulišu takve situacije, niti je to regulisano podzakonskim aktima. Ocjenjujući navode apelanta , Vijeće za upravne sporove Suda BiH je odbilo apelantove tužbene zahtjeve, pri čemu je u obrazloženjima osporenih odluka navelo da su osporena rješenja pravilna i zasnovana na zakonu, pozivajući se na član 1. ZCP koji glasi: 1. Carinski propisi sastoje se od ovog zakona o carinskoj politici BiH i propisa usvojenih od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Savjeta ministara Bosne i Hercegovine i/ili Upravnog odbora za njihovo sprovođenje u skladu sa propisima Evropske unije. Prema stavu 2. istog člana Zakon reguliše osnovne elemente sistema za carinsku zaštitu privrede Bosne i Hercegovine, prava i obaveze svih subjekata u carinskim postupcima, reguliše carinsko područje, carinsku liniju, carinski granični pojas, carinski nadzor, postupak carinjenja robe i drugih instituta koji regulišu sistem carinske zaštite. Nadalje pozivajući se na član 2. ZCP prema kojem: 1.Carinski propisi primjenjuju se jedinstveno na carinskom području BiH. 2.Ovaj zakon provodi Uprava za indirektno oporezivanje 3.Određene odredbe carinskih propisa mogu da se primjenjuju i van carinskog područja BiH na osnovu propisa kojima se regulišu te oblasti ili na osnovu međunarodnih konvencija. Također, u skladu sa članom 239. ZCP koji glasi: 1.Ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti je obavezujući i direktno se primjenjuje na carinskom području BiH. 2.Ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge BiH propise, koji regulišu oblast carinske politike. U obrazloženjima je dalje navedeno da iz navedenih propisa nesumnjivo proizilazi se radi o posebnom zakonu koji čini osnovu carinskih propisa koji se primjenjuju jedinstveno na carinskom području BiH i zakonu koji ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve druge propise u BiH, koji regulišu oblast carinske politike, pa je iz tog razloga, prema stanovištu ovog vijeća, pravilan i na zakonu zasnovan zaključak tužene UIO BiH da se u konkretnim pravnim stvarima u rješavanju zahtjeva apelanta za isplatu zatezne kamate u vezi sa uvozom određene robe u konkretnom slučaju imaju primjeniti propisi ZCP i podzakonski akti, a ne propisi Zakona o postupku indirektnog oporezivanja BiH, kako to smatra apelant. Nadalje je navedeno da suprotno navodima apelanta kao tužitelja, u konkretnoj pravnoj stvari nije trebalo primjeniti propise Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, navodeći da pri tom da je prema članu 1. ovog zakona propisano da se ovim zakonom uređuje postupak utvrđivanja, naplate i konrole indirektnih poreza i poreskih prekršaja, dok je prema stavu 2. istog člana postupak provođenja i izvršavanja aktivnosti iz oblasti carinskih dažbina reguliran ZCP i supsidijarno ovim zakonom. Također je navedeno da je tužena UIO BiH, prema stavu ovog sudskog vijeća, pravilno postupila kada je zaključila da zahtjev apelanta za isplatu zateznih kamata nije osnovan, primjenjujući odredbu člana 234. ZCP stav 1., a ne kako to zahtjeva apelant propise čl. 13. i 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Naime, sudsko vijeće je nadalje konstatovalo da je iz obrazloženja osporenih rješenja, a što apelant ni ne osporava, kao i uvidom u Dnevnik uplata, vidljivo da su potraživani iznosi isplaćeni u okviru zakonskog roka od tri mjeseca. Dalje u obrazloženju je navedeno da je neosnovan prigovor apelanta da nije podnio zahtjev za povrat u smislu člana 229. ZCP, koji se kako navodi apelant morao podnijeti na posebnom obrascu Prilog br. 54. uz Odluku o provedbenim propisima ZCP, iz razloga jer je članom 447. stav 2. navedene Odluke propisano da se zahtjev za povrat ili odustajanje može sačiniti na običnom listu papira, što stranci ostavlja mogućnost izbora forme u kojoj će postavljati takve zahtjeve nadležnom carinskom organu.
7. Nezadovoljan navedenim presudama apelant je Sudu BIH podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje sudskih odluka, o kojima je Sud BiH odlučio osporenim presudama, navedenim u izreci ove odluke. Navedenim presudama odbijeni su zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka. Po ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je pravilno ocijenilo da se konačno drugostepeno rješenje kao i prvostepeno rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, uz jasne i valjane razloge koje je u cjelini prihvatilo Apelaciono vijeće Suda BiH.
8. U svim se apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je detaljno ukazao na hronologiju postupaka, ponavljajući pri tome vlastito pravno tumačenje konkretne pravne situacije koje je isticao i tokom redovnih postupaka. Ukazao je da je u prethodnom postupku ishodovao povrat nezakonito naplaćenih carinskih dažbina, ali da u predmetnom postupku nije uspio da ostvari potraživanje zakonskih zateznih kamata, zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava od strane organa uprave i redovnog suda. Apelant i u apelaciji ponavlja svoje pravne stavove i nudi vlastita tumačenja pravnih odredbi koje su po njegovom mišljenju primjenjive na konkretan slučaj, te osporava primjenju propisa i pravne stavove organa uprave i Suda BiH na kojima su zasnovali svoje odluke. Povredu svojih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da se tužena neosnovano poziva na član 234. ZCP, kojim je propisano da pravo na zakonsku zateznu kamatu ima samo carinski obveznik u slučaju kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke smatrajući pri tome da se odredbe čl. od 228. do 235. istog zakona, kojima se reguliše postupak po zahtjevu za povrat uvoznih ili izvoznih dažbina koje u vrijeme naplate nisu bile zakonski potraživane uopšte ne mogu primjeniti na konkretne slučajeve. Nadalje povredu prava ističe i u činjenici da Sud BiH nije u smislu člana 29., niti u drugostepenom postupku u smislu člana
53. Zakona o upravnim sporovima pozvao apelanta na raspravu, s obzirom da se prema apelantovom mišljenju radi o kompleksnom predmetu, kao i činjenici da je apelant pred istim sudom pokrenuo preko 80 upravnih sporova radi, koji se tiču istog pravnog pitanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP-3776/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3776/14 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u u citiranoj odluci AP 3776/14 od 27. oktobra 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman