Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5453/14 (M. K.,D. B. i M. R.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5453/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-5453/14, rješavajući apelacije Mitra Kovačevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mitar Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001120 13 Uvp od 25. septembra 2014. godine;
Dragan Bajčetić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001094 13 Uvp od 25. septembra 2014. godine;
Marko Rošić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001063 15 U od 12. februara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5453/14 Mitar Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001120 13 Uvp od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 22. decembra 2011. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv zaključka prvostepenog organa tuženog od 16. februara 2011. godine. Tim zaključkom je odbačen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na „prijevremenu starosnu penziju“ uz obrazloženje tog akta da nisu ispunjeni uslovi za pokretanje postupka po njegovom zahtjevu s obzirom da prema važećim zakonskim propisima ne postoji institut „prijevremene starosne penzije“, zbog čega je primjenom relevantne odredbe Zakona o općem upravnom postupku, odlučeno kao u njegovom dispozitivu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari podneskom od 2. decembra 2010. godine zahtijevao izdavanje rješenja za sticanje „prijevremene starosne penzije“ na osnovu relevantnih odredbi Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Nadalje, utvrđeno je da je pravilna odluka tuženog u osporenom aktu kojim je odbijanjem žalbe potvrđen zaključak o odbacivanju zahtjeva apelanta za ostvarivanje prava na „prijevremenu starosnu penziju“ s obzirom da takvi uslovi i mogućnost ostvarivanja tog prava nisu predviđeni odredbama Zakona o PIO, zbog čega nije bilo moguće primijeniti odredbe tog zakona jer ni jednom njegovom odredbom nije propisano da entitetski fondovi odlučuju o ostvarivanju takvog prava. Shodno navedenom, sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da je tuženi bio obavezan primijeniti odredbe Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, koji se ne primjenjuje na teritoriji RS, pa je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-5454/14 Dragan Bajčetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001094 13 Uvp od 25. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 22. decembra 2011. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv zaključka prvostepenog organa tuženog od 14. marta 2011. godine. Tim zaključkom je odbačen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na „prijevremenu starosnu penziju“ uz obrazloženje tog akta da nisu ispunjeni uslovi za pokretanje postupka po njegovom zahtjevu s obzirom da prema važećim zakonskim propisima ne postoji institut „prijevremene starosne penzije“, zbog čega je primjenom relevantne odredbe Zakona o općem upravnom postupku, odlučeno kao u njegovom dispozitivu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari podneskom od 2. decembra 2010. godine zahtijevao izdavanje rješenja za sticanje „prijevremene starosne penzije“ na osnovu relevantnih odredbi Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Nadalje, utvrđeno je da je pravilna odluka tuženog u osporenom aktu kojim je odbijanjem žalbe potvrđen zaključak o odbacivanju zahtjeva apelanta za ostvarivanje prava na „prijevremenu starosnu penziju“ s obzirom da takvi uslovi i mogućnost ostvarivanja tog prava nisu predviđeni odredbama Zakona o PIO, zbog čega nije bilo moguće primijeniti odredbe tog zakona jer ni jednom njegovom odredbom nije propisano da entitetski fondovi odlučuju o ostvarivanju takvog prava. Shodno navedenom, sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da je tuženi bio obavezan primijeniti odredbe Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, koji se ne primjenjuje na teritoriji RS, pa je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-1860/15 Marko Rošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domaljevca, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 20. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001063 15 U od 12. februar 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 31. oktobra 2014. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 10. jula 2013. godine. Tim prvostepenim rješenjem je apelantu, brigadiru Vojske FBiH, određen novi iznos „prijevremene povoljnije starosne penzije“, u akontativnom iznosu od 696,02 KM mjesečno, počev od 1. augusta 2013. godine, shodno relevantnim odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata, pozivajući se na relevantne odredbe tog zakona, kojima je propisano da je Federalni zavod PIO dužan u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, po službenoj dužnosti, provesti postupak i donijeti nova rješenja korisnicima prava na povoljniju penziju iz člana 3. predmetnog zakona, nad kojim je okončan postupak kontrole u skladu sa odgovarajućim zakonom. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su organi uprave u svojim rješenjima pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata, kao lex specialis, a ne Zakona o PIO. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što se tim zakonom na jedinstven način propisuje korištenje i ostvarivanje prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje bivših pripadnika oružanih snaga RBiH, HVO, HOS, MUP RBiH, kao i osnovica, obračun, isplata, ponovni obračun i postupak za ostvarivanje prava na penziju. Također, utvrđeno je da je Ustavni sud u predmetu broj U-17/14 ocjenjujući ustavnost člana 3. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata odbio zahtjev apelanta, te utvrdio da je član 3. tog zakona u skladu sa relevantnim odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5453/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman