Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/14 (S. L. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3599/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3599/14, rješavajući apelacije Steve Lukića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Stevo Lukić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 002791 12 Uvp od 21. maja 2014. godine;
Mustafa Smailbegović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 014263 14 U od 7. aprila 2015. godine;
Pero Rajić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 014383 14 U od 30. marta 2015. godine;
Nebojša Miletić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001442 13 Uvp od 26. marta 2015. godine;
J.M., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009123 13 Uvp od 23. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3599/14 Stevo Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 1. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 002791 12 Uvp od 21. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Bijeljini od 9. februara 2012. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Zavoda za zapošljavanje RS od 14. novembra 2011. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog organa tuženog. Tim rješenjem je odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na penzijsko i invalidsko osiguranje do tri godine. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odredbom člana 37. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti propisano da nezaposleno lice, prijavljeno na evidenciju Zavoda za zapošljavanje, ima pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje u trajanju do tri godine, ukoliko sa tim stažom osiguranja ispunjava uslove za starosnu penziju.
Nadalje, utvrđeno je da je zahtjev za ostvarivanje prava iz navedene odredbe, apelant podnio kod prvostepenog organa tuženog dana 1. marta 2010. godine, te je u zahtjevu naveo da ima 37 godina i devet dana ostvarenog staža osiguranja. Isto tako, utvrđeno je da je u postupku po zahtjevu tuženi pribavio podatke iz službene evidencije Fonda PIO iz kojih proizilazi da apelant ima 34 godine, 11 mjeseci i deset dana ostvarenog staža osiguranja, za koji su uplaćeni doprinosi za PIO, ali i da ima još dvije godine i 29 dana penzijskog staža, za koji poslodavac kod kojeg je bio zaposlen, nije uplatio doprinose za PIO, koji mu iz tog razloga nisu uračunati u ukupan staž osiguranja. Kako se radi o zakonskoj obavezi apelantovog poslodavca iz relevantne odredbe Zakona o PIO, tu obavezu ne može preuzeti tuženi, jer prema relevantnoj odredbi Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, tuženi ima obavezu uplate doprinosa samo za period nezaposlenosti. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je zakonski obveznik uplate doprinosa za sporni period od dvije godine i 29 dana poslodavac, a ne tuženi. Osim toga, sud je zaključio da apelantu do ostvarivanja prava na starosnu penziju, saglasno relevantnim odredbama Zakona o PIO, nedostaje ukupno pet godina i 20 dana staža osiguranja, te je donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-2970/15 Mustafa Smailbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa njegov brat, Senad Smailbegović iz Banja Luke, podnio je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 014263 14 U od 7. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 4. maja 2014. godine, donesenog u izvršenju presude Okružnog suda od 25. marta 2014. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 4. novembra 2011. godine i kojim je u postupku revizije dana saglasnost na prvostepeno rješenje. Tim prvostepenim rješenjem apelantu je, kao priznatom RVI pete kategorije sa 70% invaliditeta, dalje priznato svojstvo RVI devete kategorije sa 30% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik oružanih snaga odnosno VRS, s pravom na ličnu invalidninu, koja prava po tom rješenju teku od 1. septembra 2011. godine pa sve dok postoje zakonom propisani uslovi, tj. trajno, a mjesečni iznos invalidnine iznosi 6% od osnovice, dok je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu po osnovu povređivanja i oboljenja.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je drugostepena ljekarska komisija svoj nalaz i mišljenje dala na osnovu Pravilnika (o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine), pa je stoga bez uticaja pozivanje apelanta na Pravilnik o izmjenama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 32/14), a i na osnovni tekst tog Pravilnika („Službeni glasnik RS“, br. 100/12 i 116/12), za čiju primjenu i nije bilo osnova, jer bi se u takvom slučaju i radilo o retroaktivnoj primjeni materijalnog prava, što je suprotno članu 110. Ustava RS kojim je propisano da zakoni i drugi propisi i opći akti ne mogu imati povratno dejstvo, a da se izuzetno samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opći interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo (stav 2.), što u konkretnoj situaciji i nije slučaj. Također, utvrđeno je da je bez uticaja i pozivanje apelanta na Odluku Ustavnog suda RS od 25. septembra 2013. godine, kojom je utvrđeno da pojedine odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“, br. 100/12 i 116/12) nisu u saglasnosti sa Ustavom RS i Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata, kao i da određene odredbe Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službeni glasnik RS“ broj 31/10) nisu bile u saglasnosti sa Ustavom RS i navedenim zakonom u vrijeme važenja, jer odredbe tih pravilnika i nisu ni primijenjene u konkretnom slučaju, iako su identične odredbama člana 10. Pravilnika (o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine), a čija odredba člana 10. također i nije primijenjena u konkretnom slučaju.
3. AP-2996/15 Pero Rajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 014383 14 U od 30. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 14. aprila 2014. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 25. februara 2014. godine. Tim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. februara 2012. do 11. novembra 2013. godine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu rješenjem prvostepenog organa tuženog od 9. marta 2012. godine, u skladu sa odredbom člana 141. stav 1. Zakona o PIO, obustavljena isplata starosne penzije, počev od 1. januara 2012. godine i to zbog toga što je stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem istog organa od 24. decembra 2013. godine odlučeno da se apelantu nastavlja isplata starosne penzije počev od 12. novembra 2013. godine, u mjesečnom iznosu od 344,50 KM, a osnov za isplatu je pravo ostvareno kod Fonda PIO RS od 27. decembra 2011. godine.
Također, utvrđeno je da se apelant zahtjevom od 17. januara 2014. godine obratio direktoru Fonda PIO RS za isplatu obustavljenih 22 penzije za navedeni vremenski period, navodeći da je organ, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda RS o neustavnosti člana 141. stav 1. Zakona o PIO, dužan da mu isplati sve penzije od dana kada mu je prestala isplaa, do dana ponovne uspostave isplate. Isto tako, utvrđeno je da je taj zahtjev apelanta odbijen rješenjem od 25. februara 2014. godine, uz obrazloženje da je stupanjem na snagu Odluke Ustavnog suda RS broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine, a koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 96/13 od 12. novembra 2013. godine, utvrđeno da se član 141. stav 1. Zakona o PIO, ne može primjenjivati ubuduće. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da to dalje znači da je član 141. stav 1. Zakona o PIO, na osnovu kojeg je apelantu prestala isplata penzije, zbog zasnivanja radnog odnosa, prestao da važi na dan 12. novembra 2013. godine, što znači da je pravilno odlučio prvostepeni organ kada je apelantu rješenjem od 24. decembra 2013. godine, nastavio isplatu starosne penzije, počev od 12. novembra 2013. godine, u navedenom novčanom iznosu, a na osnovu ranije ostvarenog prava apelanta.
4. AP-3050/15 Nebojša Miletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001442 13 Uvp od 26. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju od 4. februara 2013. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 4. juna 2012. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 3. februara 2012. godine. Tim rješenjem je apelantu određen novi iznos invalidske penzije u iznosu od 206,85 KM, počev od 1. februara 2012. godine, primjenom člana 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“, br. 134/11 i 82/13; u daljnjem tekstu: Zakon), a na osnovu odredaba čl. 77. do 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelant korisnik invalidske penzije sa ostvarenim penzijskim stažom od 28 godina, pet mjeseci i sedam dana, te da mu je kao borcu I kategorije bila određena penzija, počev od 18. augusta 2010. godine, u iznosu od 362,70 KM mjesečno, kao i da mu je ponovo određena invalidska penzija u iznosu od 206, 85 KM, počev od 1. februara 2012. godine, primjenom člana 172. stav 4. Zakona. Nadalje, teleološkim tumačenjem Zakona, utvrđeno je da je namjera zakonodavca bila da svim korisnicima, koji su pravo na penziju ostvarili po članu 87. Zakona o PIO penzija bude ponovo određena od penzijskog osnova utvrđenog u skladu sa čl. 77. do 86. tog zakona (zakona koji je prestao da važi) počev od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu (tj., od 1. februara 2012. godine), jer je Zakon stupio na snagu 1. februara 2012. godine. Također, utvrđeno je da ne postoji ni uzročno-posljedična veza između bolesti apelanta i učešća u Oružanim snagama VRS, jer to proizilazi iz nalaza i mišljenja Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu, bez obzira što su nalazom doktora specijaliste konstatovane psihotične epizode i problemi vezani za posljedice ratnog psihotraumatizma, jer se jedino nalazom i mišljenjem nadležnog Odjeljenja utvrđuje postojanje uzročno-posljedične veze između oboljenja o učešća u Oružanim snagama VRS. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
5. AP-3071/15 J.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 23. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009123 13 Uvp od 23. april 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci od 29. marta 2013. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 30. decembra 2011. godine kojim je ukinuto rješenje prvostepenog organa od 3. marta 2009. godine i apelantici sa danom 1. januara 2012. godine utvrđen prestanak statusa porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti supruga N.M., pripadnika VRS, zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za priznavanje statusa i prava. Naime, tim prvostepenim rješenjem apelantici je i dalje bio priznat status člana porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, po osnovu supruga N.M., umrlog borca VRS, u mjesečnom iznosu 60% od osnovice, počev od 1. maja 2008. godine pa nadalje, dok postoje zakonom propisani uslovi. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da iz provedenog postupka vještačenja od strane nadležnih ljekarskih komisija, u smislu relevantnih odredaba Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata, proizilazi da oboljenje supruga apelantice nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa vršenjem vojne službe. Nadalje, utvrđeno je da je takav zaključak detaljno obrazložen, i zasnovan na medicinskoj dokumentaciji, ranijim nalazima i mišljenjima organa vještačenja, te iskustvenim znanjima iz oblasti onkologije i drugih grana medicine, a na osnovu čega je i utvrđeno da s obzirom na prirodu oboljenja period boravka U VRS od 45 dana, nije dovoljan za takav razvoj bolesti, kao što je bio kod supruga apelantice. Isto tako, utvrđeno je da je nalaz u svemu sačinjen u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, zbog čega se može smatrati valjanim dokazom za utvrđenje činjenice o postojanju uzročno posljedične veze između bolesti supruga apelantice i vršenja vojne službe, pa su neosnovani navodi zahtjeva da komisija nije dala obrazloženje nalaza.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3599/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman