Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-20/14 (D. A. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-20/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-20/14, rješavajući apelacije Dragana Akrapa i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Akrap, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 025018 12 REV od 3. oktobra 2013. godine;
Mlađenka Damjanović, Milutin Panić, Rade Lepir, Štefica Pezerović, Marko Umičević, Dušan Ćetojević, Rade Stanivuković, Igor Kovačević i Stojan Jovanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 083058 13 REV od 12. februara 2014.
godine;
Marko Pajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034128 14 REV od 30. aprila 2014. godine;
„Huremagić“ d.o.o. Cazin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 049219 13 REV od 1.
jula 2014. godine;
Ernestina Prosen, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 074053 12 REV od 25. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-20/14 Dragan Akrap (u daljnjem tekstu: apelant), iz Busovače, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 025018 12 REV od 3. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost darovnog ugovora zaključenog 1999. godine između J.A. i tužene K.B., kao i darovnog ugovora zaključenog 1999. godine između tuženih K.B. i M.B., (koji su ovjereni kod Općinskog suda u Fojnici) te da su tužene dužne trpiti da se u katastarskom operatu uspostavi katastarsko-posjedovno stanje nekretnina (koje se nalaze u Busovači) od prije provođenja navedenih ugovora. Sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je ovjera potpisa spornih ugovora morala biti izvršena od strane suda na čijem području se nalaze nekretnine koje su predmet ugovora, tj. od strane Općinskog suda u Vitezu, jer to nije izričito definirano Zakonom o ovjeri potpisa, rukopisa i prepisa SR BiH, pa je ovjeru ugovora mogao izvršiti bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, odnosno Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj. Osim toga, sud je istakao da je prije izvršene ovjere ugovora, od strane ovlaštenog lica za ovjeru, pročitan ugovor poklonodavcu, na koji način je on upoznat sa sadržajem ugovora, pa eventualni propust koji se odnosi na ovjeru potpisa spornih ugovora, nema uticaja na pravnu valjanost tih ugovora, jer su ispunjene sve pretpostavke prema Zakonu o prometu nepokretnosti, tj. ugovori su sačinjeni u pismenoj formi, a potpisi ugovarača su ovjereni od strane nadležnog suda.
2. AP-2023/14 Mlađenka Damjanović, Milutin Panić, Rade Lepir, Štefica Pezerović, Marko Umičević, Dušan Ćetojević, Rade Stanivuković, Igor Kovačević i Stojan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banja Luke, koje zastupa Božidar Bojanić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 083058 13 REV od 12. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata te je utvrđeno je da su apsolutno ništavi ugovori o zakupu zaključeni između tužene „Tržnica„ AD Banja Luka, kao zakupodavca, i apelanata, kao zakupoprimaca, što je tužena dužna priznati, dok je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tužena isplati odgovarajuće novčane iznose na ime naknade materijalne štete zbog plaćenih zakupnina i nematerijalne štete zbog prevare i čestog uznemiravanja slanjem računa za plaćanje zakupnina od strane tužene. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelanata, koji apelanti osporavaju predmetnom apelacijom, sud je zaključio da apelanti nemaju pravnog osnova da traže vraćanje iznosa plaćenih zakupnina, budući da su i sami znali za zakonsku zabranu sklapanja ugovora o zakupu sa tuženim, tj. da tužena u skladu sa odredbama člana 22. Zakona o građevinskom zemljištu nije mogla izdavati u zakup neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, osim u poljoprivredne svrhe, a na osnovu čega je sud usvojio dio tužbenog zahtjeva apelanata i utvrdio da su sporni ugovori o zakupu ništavi. U odnosu na potraživanje naknade nematerijalne štete, sud je zaključio da u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima oblik nematerijalne štete, na način kako su to apelanti opisali u tužbi, tj. uznemiravanje zbog dostavljanja računa i podizanja tužbi, nije pravno priznat, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
3. AP-3142/14 Marko Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Simo Tošić advokat iz Banja Luke, podnio je 8. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034128 14 REV od 30. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Republike Srpske i utvrđeno da su ništave odredbe čl. 3. i 5. ugovora o zajmu zaključenog 2004. godine između tuženih-apelanta, kao zajmodavca, i ZZ „Agropromet“ Banja Luka, kao zajmoprimca, kao i da je ništav njihov sporazum o uknjižbi založnog prava na nekretninama u Banja Luci, što su apelant i ZZ „Agropromet“ Banja Luka dužni priznati i trpiti da se briše uknjiženo založno pravo koje je upisano radi obezbjeđenja novčanog potraživanja na osnovu navedenog ugovora o zajmu. U postupku je utvrđeno da su apelant i ZZ „Agropromet“ Banja Luka zaključili sporni ugovor o zajmu, u kojem je u članu 3. ZZ „Agropromet“ Banja Luka dao suglasnost da se u korist apelanta uknjiži založno pravo na nekretninama u društvenoj svojini, sa kojim ni apelant, niti ZZ „Agropromet“ Banja Luka nisu mogli raspolagati, zbog čega je sud zaključio da je pomenuti član ugovora ništav u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Kako je u članu 5. pomenutog ugovora ugovoreno da ukoliko ZZ „Agropromet“ Banja Luka, kao zajmoprimac, ne vrati iznos zajma apelantu u ugovorenom roku, da će se apelant, kao zajmodavac, uknjižiti kao vlasnik i posjednik nekretnina označenih u ugovoru, sud je zaključio da je i ova odredba ugovora pogođena sankcijom ništavosti.
4. AP-4217/14 „Huremagić“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 17. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 049219 13 REV od 1. jula 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je od tuženog D.D. „Agrokomerc“ Velika Kladuša temeljem ugovora o kupoprodaji iz 2006. godine kupio i stekao pravo vlasništva na građevinskim mašinama, bliže opisanim u izreci presude, te da se tuženi obaveže da navedene mašine vrati apelantu u posjed i naknadi mu štetu u iznosu od 363.000,000 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da su građevinske mašine predmet male privatizacije apelanta, a samim tim i kupoprodaje, tj. da su ušle u početni bilans imovine apelanta koja se prodaje u postupku privatizacije. Osim toga, utvrđeno je da su se prema potpisanom spornom ugovoru i aneksu ugovora stranke sporazumjele da predmet prodaje čini samo asfalta baza, ali bez građevinskih mašina koje apelant potražuje predmetnim tužbenim zahtjevom. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.
5. AP-5311/14 Ernestina Prosen (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Ela Vladić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 074053 12 REV od 25. septembra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o poklonu zaključen 2000. godine između apelantice, kao poklonodavca, i pravnog prednika tužene V.G., kao poklonoprimca, a kojim je apelantica V.G. poklonila 2/3 svojih nekretnina u Vrbanji. Sud je utvrdio da predmetni ugovor ispunjava zakonom propisanu pismenu formu, da su potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, a što je potvrđeno potpisom ovlaštenog službenika i pečatom suda, te da je navedeni ugovor u dva primjerka predan apelantici, a u četiri primjerka V.G., pa slijedom toga, predmetni ugovor nije ništav prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je zaključio da je neosnovana apelantičina tvrdnja da su joj V.G. i njen suprug „podmetnuli“ bjanko papir na potpis, a na kojem je naknadno napisan tekst ugovora, te da nije bila njena slobodna volja da V.G., kao svojoj kćerki, pokloni sporne nekretnine, jer takav zaključak ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom predmetu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 20/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman