Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3088/15 (G.N. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3088/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3088/15, rješavajući apelacije G.N. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

G.N., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009525 13 Uvp od 26. marta 2015. godine;

Fehim Sejdinović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298477 15 Gž od 26. februara 2015. godine;

Emir Aldobašić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 015411 14 U od 6. juna 2015. godine;

Jozo Kovač, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 001733 13 Uvp od 2. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3088/15 G.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći-Kancelarija Banja Luka, podnio je 24. juna 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009525 13 Uvp od 26. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci od 20. marta 2013. godine kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 6. aprila 2012. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa tuženog od 15. marta 2010. godine. Tim rješenjem je apelantu ponovo određena invalidska penzija počev od 1. februara 2010. godine u iznosu od 255,75 KM, kojim je zamijenjeno rješenje na osnovu kojeg je do tada vršena isplata penzije (u iznosu od 306,90 KM). U toku postupka je utvrđeno da je Okružni sud u svojoj presudi od 23. februara 2012. godine zauzeo stav da borcima IV kategorije nije trebalo ponovo određivati penziju, ali da je Vrhovni sud u presudi od 8. augusta 2012. godine (i u brojnim drugim) zauzeo stav da je borcima svih kategorija trebalo ponovo odrediti penziju saglasno članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO (u daljnjem tekstu: Zakon), koji stav je prihvatio i Okružni sud. Nadalje, utvrđeno je da će se prema odredbi člana 3. Zakona, penzije određene primjenom člana 87. za borce VI i VII kategorije, kao i člana 89. Zakona o PIO, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene tog zakona ponovo odrediti po službenoj dužnosti, počev od 1. februara 2010. godine. Također, utvrđeno je da je članom 2. Zakona određeno da se briše član 89. Zakona o PIO kojim je bio regulisan način obračuna penzijskog osnova za borce I kategorije. Isto tako, utvrđeno je da iz navedenih odredaba proizilazi da stupanjem na snagu Zakona više nije moguće odrediti penzijski osnov za borce I kategorije na način kako je to bilo propisano članom 89. Zakona o PIO, već se za borce I kategorije penzijski osnov određuje prema odredbi člana 1. stav 1. Zakona. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-3100/15 Fehim Sejdinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 298477 15 Gž od 26. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje od 16. oktobra 2014. godine kojim je prvostepeni sud usvojio prigovor izvršenika, rješenje o izvršenju od 9. novembra 2012. godine (donijeto na osnovu izvršne isprave rješenja Centra za socijalni rad Tuzla od 22. decembra 2009. godine) stavio van snage i ukinuo sve provedene radnje, a izvršni postupak obustavio. U toku postupka je konstatovano da je izvršnom ispravom, osim što su utvrđeni tačno određeni iznosi, koji apelantu pripadaju po osnovu lične invalidnine, također utvrđeno da su ovi novčani iznosi podložni promjenama u skladu sa zakonom, te su utvrđeni uslovi pod kojima i način na koji se ti iznosi mogu promijeniti. Također, utvrđeno je da dio dispozitiva izvršne isprave, kojim se određuje da se u slučaju promjene koeficijenta korisnicima neće izdavati nova rješenja, podrazumijeva, da izvršenik u slučaju promjene koeficijenta za isplatu, apelantu ima isplatiti iznose utvrđene na bazi tog novog koeficijenta, bez donošenja novog rješenja kojim se utvrđuju tačni iznosi za isplatu. Isto tako, utvrđeno je da takvim postupanjem izvršenik u cijelosti izvršava svoju obavezu utvrđenu izvršnom ispravom, pa su u konkretnom slučaju neosnovani apelantovi navodi da mu izvršenik nije isplatio iznose utvrđene izvršnom ispravom. Nadalje, sud je zaključio da je prvostepeni sud upravo primijenio načelo formalnog legitimiteta kada je rješenje o izvršenju stavio van snage, budući, da je izvršenik već u cijelosti izvršio svoju obavezu iz predmetne izvršne isprave. Dakle, utvrđeno je da je u konkretnoj pravnoj stvari, izvršnom ispravom utvrđeno pravo apelanta na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica uz mogućnost, da se naknadno, bez donošenja novog rješenja, mijenjaju iznosi koji apelanti pripadaju po osnovu socijalne zaštite u zavisnosti od raspoloživih sredstava u budžetu FBiH, u skladu sa koeficijentom koji utvrdi Vlada FBiH. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

3. AP-3717/15 Emir Aldobašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 23. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 015411 14 U od 6. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 14. oktobra 2014. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 22. maja 2013. godine. Tim rješenjem je odbijen njegov zahtjev za nastavak isplate invalidnine, u skladu sa rješenjem SRBiH, Republičkog komiteta za pitanja boraca i vojnih invalida od 28. juna 1986. godine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelant zahtjevom od 3. maja 2012. godine tražio nastavak isplate invalidnine, u skladu sa rješenjem od 28. juna 1986. godine, iako to apelant naziva zahtjevom za ponovnu uspostavu isplate. Dakle, utvrđeno je da je od dana postavljenog zahtjeva, 3. maja 2012. godine, pa do dana za koji je nesporno utvrđeno da je dan dospjelosti, najstarijeg pojedinog potraživanja, poslije kojeg nije vršena isplata lične invalidnine, a to je 1. decembar 2003. godine, proteklo osam godina i pet mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom člana 83. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata, propisano da pravo iz koga proizilaze povremena primanja i naknade po tom osnovu, zastarijeva za pet godina od dana dospjelosti najstarijeg pojedinačnog potraživanja poslije kojeg nije vršena isplata. Budući da uvjerenje prvostepenog organa od 10. maja 2012. godine potvrđuje da se apelantu, počev od 1. novembra 2003. godine nisu isplaćivali iznosi na ime lične invalidnine, po rješenju od 28. juna 1986. godine, a zahtjev za nastavak isplate lične invalidnine ili, kako to apelant naziva, ponovnu uspostavu isplate, apelant je podnio 3. maja 2012. godine, što znači, u roku dužem od pet godina od dana dospjelosti najstarijeg pojedinog potraživanja, poslije kojeg nije vršena isplata, sud je zaključio da je u smislu relevantne zakonske odredbe došlo do zastare samog prava, iz kojeg proizilaze povremena primanja,

4. AP-4156/15 Jozo Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 001733 13 Uvp od 2. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 27. februara 2013. godine, kojom je odbijena njegova tužba (koju je podnio kao zakonski nasljednik M.K.) protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva rada i socijalne politike od 27. maja 2011. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 6. septembra 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem M.K., osobi sa invaliditetom I grupe sa 100% oštećenja organizma, priznato je pravo na ličnu invalidninu I grupe u mjesečnom iznosu od 109,76 KM i ortopedski dodatak I grupe u mjesečnom novčanom iznosu od 19,20 KM, s tim da se prava priznata tim rješenjem priznaju počev od 1. septembra 2010. godine i traju sve dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje tih prava. U toku postupka je utvrđeno da je M.K. zahtjev za ostvarivanje prava podnijela prvostepenom organu 30. augusta 2010. godine u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom koji je stupio na snagu 31. marta 2009. godine. Nadalje, utvrđeno je da iz odredbe člana 12. tog zakona proizilazi da će se korisniku koji ispunjava uslove za ostvarivanje prava iz navedenog zakona, prava priznati od prvog dana narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za priznavanje tih prava. S obzirom da je apelant tek uz zahtjev za vanredno preispitivanje dostavio dokaz da je zahtjev za priznavanje prava M.K. podnijela i u junu mjesecu 2008. godine, sud je, vezano za njegov prigovor da joj je od tog datuma trebalo biti priznato pravo, zaključio da taj dokaz nije mogao biti uzet u obzir, već je na osnovu tog zahtjeva apelant mogao pred upravnim organom samo eventualno tražiti obnovu postupka.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3088/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3088/15 (G.N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio