Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/14 („Agi“ d.o.o. Konjic i Z. N.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1418/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1418/14, rješavajući apelaciju „Agi“ d.o.o. Konjic i Zaima Nezirovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Agi“ d.o.o. Konjic i Zaim Nezirović protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 PR 038231 13 PŽP od 28. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Agi“ d.o.o. Konjic i Zaim Nezirović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijeli su 31. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 PR 038231 13 PŽP od 28. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Konjicu kojim su, između ostalog, prvoapelant i drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu, proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 10. stav 1. u vezi sa članom 37. stav 1. tač. 3. i 4. Zakona o rudarstvu FBiH, člana 136. stav 1. i člana 142. stav 1. Zakona o organizaciji uprave u HNK i prekršaja iz člana 10. stav 1. u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o rudarstvu HNK (počinjenih na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu prvostepenog rješenja), pa je prvoapelantu izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 47.000,00 KM, a drugoapelantu u iznosu od 4.100,00 KM. Apelanti su, također, obavezani na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 40,00 KM. Kantonalni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da su neosnovani navodi apelanata da je nezakonit inspekcijski nadzor u konkretnom slučaju izvršen od strane kantonalne rudarske inspekcije, a što bi istovremeno značilo da se prvostepeni postupak vodio bez zahtjeva ovlaštenog organa, budući da je zahtjev i podnesen od strane istog tog ovlaštenog organa. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je kantonalna rudarska inspekcija ovlaštena, u okviru svoje nadležnosti, vršiti inspekcijski nadzor i pokrenuti prekršajni postupak. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da prvostepeni sud nije mogao primijeniti Federalni zakon o rudarstvu u okolnostima konkretnog slučaja, budući da je odredbom člana 7. tog Zakona jasno propisano šta se smatra mineralnim sirovinama u smislu navedenog Zakona (član 7. stav 1. tačka 4). U odnosu na žalbene navode apelanata kojima se pobija činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je istakao da odredbom člana 61. Zakona o prekršajima FBiH kao žalbeni osnov nije propisano pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega taj sud i nema pravo ispitivati prvostepeno rješenje po navedenom osnovu. Na kraju je drugostepeni sud konstatovao da je prvostepeni sud apelantima izrekao jedinstvene novčane kazne koje, po ocjeni tog suda, po svojoj vrsti i visini odgovaraju samim prekršajima, te da apelanti ne uzimaju u obzir značaj djela sa gledišta konkretne društvene opasnosti. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima FBiH.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnom prekršajnom postupku, okončanom osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman