Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/14 (M. H. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-95/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-95/14, rješavajući apelacije Mehrem Heleg i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehrema Heleg protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013355 13 REV od 12. decembra 2013. godine;

N.H. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013346 13 REV od 5. decembra 2013.

godine;

N.H. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013350 13 REV od 17. decembra 2013.

godine;

N.R. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013401 13 REV od 12. decembra 2013.

godine;

K.Ć. protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013308 13 REV od 13. decembra 2013.

godine;

Semin Hajdarević protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013341 13 REV od 19. decembra 2013. godine;

Husein Hadžiabdić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013342 13 REV od 23. januara 2014.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-95/14 Mehrema Heleg (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnijela je 9. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013355 13 REV od 12. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013355 11 Gž od 27. decembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja ništavosti i prestanka ugovora o ortakluku i prenosa dionica. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4559/12 od 25. juna 2013. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-578/13), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 27. decembra 2012. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen sa tuženim M.G. 2001. godine, zbog zablude i nepostojanja osnova i zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na ime apelantice. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelantica sporni ugovor potpisala bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelantice u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantičinim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-96/14 N.H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 9. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013346 13 REV od 5. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013346 11 Gž od 12. septembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja ništavosti i prestanka ugovora o ortakluku i prenosa dionica. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3823/12 od 6. decembra 2012. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-3835/12), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 12. septembra 2012. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen sa tuženim M.G. 2001. godine, zbog zablude i nepostojanja osnova i zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantovo ime. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant sporni ugovor potpisao bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelanta u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantovim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. AP-97/14 N.H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 9. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013350 13 REV od 17. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013350 11 Gž od 21. septembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja ništavosti i prestanka ugovora o ortakluku i prenosa dionica. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3823/12 od 6. decembra 2012. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-3823/12), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 21. septembra 2012. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen sa tuženim M.G. 2001. godine, zbog zablude i nepostojanja osnova i zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantovo ime. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant sporni ugovor potpisao bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelanta u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantovim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

4. AP-185/14 N.R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 15. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013401 13 REV od 12. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013401 11 Gž od 26. septembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 3823/12 od 6. decembra 2012. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-3831/12), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 26. septembra 2012. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi prestanak važnosti ugovora o ortakluku iz 2001. godine, kojeg su zaključili apelant i tuženi M.G., zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog i zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantovo ime. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant sporni ugovor potpisao bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelanta u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantovim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

5. AP-186/14 K.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 15. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013308 13 REV od 13. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013308 11 Gž od 27. septembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja ništavosti i prestanka ugovora o ortakluku i prenosa dionica. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3823/12 od 6. decembra 2012. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-3829/12), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 27. septembra 2012. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen sa tuženim M.G. 2001. godine, zbog zablude i nepostojanja osnova i zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantovo ime. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant sporni ugovor potpisao bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelanta u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantovim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

6. AP-205/14 Semin Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013341 13 REV od 19. decembra 2013. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 013341 11 Gž od 6. septembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3823/12 od 6. decembra 2012. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-3824/12), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 6. septembra 2012. godine.

U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost i prestanak važnosti ugovora o ortaštvu iz 2001. godine, kojeg su zaključili apelant i tuženi M.G., zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog i zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantovo ime. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant sporni ugovor potpisao bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelanta u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantovim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

7. AP-713/14 Husein Hadžiabdić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 14. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013342 13 REV od 23. januara 2014. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 013342 11 Gž od 27. decembra 2012. godine u predmetu radi utvrđenja ništavosti i prestanka ugovora o ortakluku i prenosa dionica. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4559/12 od 25. juna 2013. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-579/13), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Kantonalnog suda od 27. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o ortakluku zaključen sa tuženim M.G. 2001. godine, zbog zablude i nepostojanja osnova i zbog neispunjenja obaveza iz ugovora od strane tuženog, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da sa računa tuženog izvrši prijenos određenog broja dionica na apelantovo ime. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili sporni ugovor o ortakluku zbog postojanja zajedničkog interesa za upis javnih dionica certifikatima, a u cilju otkupa dijela preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno, nakon čega je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, a tuženi od tih sredstava kupio dionice pomenutog dioničkog društva. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant sporni ugovor potpisao bez bilo kakvih mana volje, da nije postojala zabluda kod apelanta u trenutku zaključenja ugovora, kao i da sami cilj spornog ugovora nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva. Također je utvrđeno da je tuženi ispunio svoj dio ugovorne obaveze, tj. da je uložio u ortakluk svoja sredstva i da ih je ujedinio sa apelantovim, nakon čega je otkupio dionice preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. .

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-95/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud u Novom Travniku, u postupcima koji su okončani osporenim odlukama tog suda, pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali odlukama Kantonalnog suda u Novom Travniku, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u Novom Travniku u obrazloženjima svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene konačne odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-95/14 (M. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio