Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-119/14 (J. B. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-119/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-119/14, rješavajući apelacije Jure Bilića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Juro Bilić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007203 13 Gž od 13. septembra 2013. godine;
Suada Hodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 006952 12 Rev od 12. novembra 2013.
godine;
Smilja Pištalo, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 016041 12 Rsž od 28. septembra 2012. godine;
Nemanja Nogoštić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003584 13 Rev od 16. septembra 2013. godine;
Đuja Vasiljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044115 12 Rev od 12. decembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-119/14 Juro Bilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Z.A.K. „Gorčić i Gagula“ iz Sarajeva, podnio je 10. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007203 13 Gž od 13. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, tužena je obavezana da apelantu za određeni vremenski period isplati na ime naknade za odvojeni život iznos od 6.000,00 KM i na ime naknade troškova smještaja iznos od 4.800,00 KM, dok je tužbeni zahtjev za isplatu troškova vikend karte u iznosu od 1.428,00 KM i troškova smještaja preko iznosa dosuđenog tačkom 1. izreke drugostepene presude do ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva od 7.969,60 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da relevantne odredbe važećih podzakonskih akata ne propisuju pravo na naknadu vikend karte. Naime, utvrđeno je da apelantu to pravo nije bilo utvrđeno ni rješenjem ranijeg poslodavca, niti je ta vrsta naknade bila predmet odlučivanja u rješenjima koje je pobijao u predmetnoj parnici, pa je time zahtjev za naknadu troškova vikend karte lišen pravnog osnova. Nadalje, u pogledu troškova smještaja, utvrđeno je da činjenicu o postojanju ugovora o zakupu prvostepeni sud nije cijenio kod donošenja odluke o visini troškova smještaja, te je bez ocjene nalaza vještaka, u vezi sa drugim provedenim dokazima, isti prihvatio u cijelosti, te je time prvostepenom presudom apelantu na ime troškova smještaja dosuđen veći iznos od stvarnih troškova koje ima, što je u suprotnosti sa članom 4. Ugovora o radu. Kako je tužena u obavezi apelantu nadoknaditi samo stvarne troškove nastale u vezi sa obavljanjem službe, sud je zaključio da je tužena obavezana da apelantu isplati 4.800,00 KM, na ime mjesečne zakupnine od 300,00 KM za 16 mjeseci utuženog perioda.
2. AP-372/14 Suada Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 24. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 006952 12 Rev od 12. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tužene o prestanku radnog odnosa, zbog predaje falsifikovane javne isprave, od 27. marta 2008. godine i rješenje FBiH-Odbora državne službe za žalbe od 23. jula 2008. godine, te da se naloži tuženoj da je vrati na posao i rasporedi je na poslove na kojima je radila prije prestanka radnog odnosa, isplati joj naknadu plate za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da na ime doprinosa za isti period nadležnom fondu uplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odredbom člana 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) propisano da namješteniku prestaje radni odnos u organima državne službe kada se utvrdi da je prilikom prijema u radni odnos ili u toku trajanja radnog odnosa u organu državne službe podnio lažne ili falsifikovane isprave - na dan kada se utvrdi da su te isprave lažne ili falsifikovane.
Nadalje, utvrđeno je da je apelantica u toku radnog odnosa kod tužene podnijela falsifikovanu diplomu o završenoj srednjoj Ekonomskoj školi – JU Mješovita srednja škola u Gračanici od 30. oktobra 2000. godine, za koju činjenicu je tužena saznala iz akta Kantonalnog tužilaštva TK od 23. augusta 2007. godine. Isto tako, utvrđeno je da iz navedenog proizilazi da je tužena u predmetnoj zakonskoj odredbi imala pravni osnov za donošenje spornog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici. Osim toga, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o odgovornosti namještenika za povredu službene dužnosti, kada bi bilo mjesta primjeni odredbi o disciplinskoj odgovornosti i provođenju disciplinskog postupka, već se radi o slučaju prestanka radnog odnosa po sili zakona. Najzad, utvrđeno je da je pitanje prestanka radnog odnosa namještenika u slučaju kakav je i predmetni, regulisano Zakonom o namještenicima, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o radu, pa shodno tome nema mjesta primjeni odredbe člana 89. Zakona o radu. Naime, utvrđeno je da Zakonom o namještenicima, koji se primjenjuje na apelanticu, nije propisan poseban rok za pokretanje postupka i donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa zaposlenika iz relevantne odredbe tog zakona.
3. AP-597/14 Smilja Pištalo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 016041 12 Rsž od 28. septembra 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 5. marta 2014. godine i 17. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog na poslovima i zadacima čistačice upravne zgrade počev od 1. februara 2011. godine, slijedom čega se obavezuje tuženi da sa njom sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da joj isplati sve plate i ostala primanja po osnovu ugovor o radu, kao i doprinose penzijskog i zdravstvenog osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nikada nije dobila rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno ili neodređeno vrijeme (što jednostavno znači da nikada nije ni bila u radnom odnosu kod tužene u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu) i pored toga što je obavljala određene poslove u vidu čišćenja u upravnoj zgradi i čišćenja kancelarija.
Imajući navedeno u vidu, te činjenicu da apelantica nije primala redovno platu za svoje poslove i zadatke, već bi se plaćanje vršilo s vremena na vrijeme, sud je primjenom relevantnih odredaba navedenog zakona donio odluku kao u izreci presude. Osim toga, sud je zaključio da pravilno apelantica ukazuje na povredu odredaba navedenog zakona od strane tužene, a iz razloga što cijeli sporni period nije zaključivala sa apelanticom kako ugovor na određeno tako i ugovor na neodređeno vrijeme, mada je apelantica obavljala određene poslove. Međutim, i pored činjenice da je ona obavljala određene poslove kod tužene, utvrđeno je da te okolnosti ne mogu proizvesti za posljedice obaveze zaključivanja ugovora o radu sa apelanticom ni na određeno, a ni na neodređeno vrijeme, osim što može proizvesti za posljedicu eventualnu odgovornost tužene i njenog odgovornog lica.
4. AP-658/14 Nemanja Nogoštić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003584 13 Rev od 16. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika od 7. oktobra 2010. godine, kojim je uvažena žalba V.P., umješača na strani tužene, i poništena odluka Komisije Granične policije o unapređenju apelanta u čin „mlađeg inspektora“, te je u isti čin unapređen umješač i raspoređen na radno mjesto šefa smjene JGP Aerodrom Sarajevo. U toku postupka je utvrđeno da apelant ima manje profesionalnog iskustva od umješača, da je neznatna razlika u visini ocjene rada oba kandidata, da se disciplinska mjera koja je umješaču izrečena ne može cijeniti obzirom da je prošlo više od tri godine od izricanja iste, pa do prijave na konkurs, te da intervju ne predstavlja kriterij za ocjenjivanje pri unapređenju policijskih službenika. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je predmetni odbor osnovano dao blagu prednost umješaču, te je odlučio kao u izreci presude.
5. AP-1017/14 Đuja Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor Varoši, koju zastupa Ruža Blagojević, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 5. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044115 12 Rev od 12. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište odluke tužene o otkazu njenog ugovora o radu, da se naloži tuženoj da je vrati na rad i da joj isplati neisplaćeni lični dohodak, regres za godišnji odmor, zimnicu i ogrjev, kao i naknadu po osnovu smanjenja otkaznog roka. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelantica bila u radnom odnosu kod tužene i da je bila raspoređena na radno mjesto koordinatora rada i kontrolora u filijali tužene u Kotor Varoši, da joj je po odluci tužene od 25. juna 2002. godine prestao radni odnos sa 2. novembrom 2002. godine odnosno po isteku otkaznog roka od četiri mjeseca, da je odlukom Upravnog odbora tužene od 30. jula 2002. godine odbijen zahtjev za zaštitu prava koji je apelantica podnijela protiv prvostepene odluke o otkazu njenog ugovora o radu, da je razlog za prestanak radnog odnosa apelantice ukidanje radnog mjesta na kome je ona radila, zbog čega je prestala potreba za njenim radom. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantici na zakonom propisan način prestao radni odnos kod tužene jer je njeno radno mjesto ukinuto, a nije bilo mogućnosti da se ona rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima (srednja stručna sprema-ekonomski tehničar).
Osim toga, utvrđeno je da stoji tvrdnja apelantice da je tužena u izdanju lista „Glas Srpske“ od 30. novembra i 1. decembra 2002. godine objavila oglas za prijem stručnih saradnika sa srednjom stručnom spremom u pojedinim filijalama (ali ne i u filijali Kotor Varoš). Dakle, utvrđeno je da je apelantica imala mogućnost da se prijavi na taj oglas jer u to vrijeme više nije bila radnik tužene, ali to nije učinila. Također, utvrđeno je da ona nije ni dokazala da je ispunjavala uslove iz tog oglasa (poznavanje rada na računaru i engleskog jezika). Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da su neosnovani apelantičini navodi da je tužena postupila nezakonito jer apelantici nije ponudila prekvalifikaciju odnosno obuku. Naime, utvrđeno je da je raspisivanjem javnog oglasa za popunu određenih radnih mjesta uz odgovarajuće uslove, tužena svim zainteresovanim licima, pa i svojim bivšim radnicima, ponudila i odgovarajuću obuku, a neprijavljivanjem na taj oglas apelantica je propustila i mogućnost dodatne obuke odnosno prekvalifikacije.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-119/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman