Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1507/14 (M. S. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1507/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1507/14, rješavajući apelacije Milutina Stevanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milutin Stevanović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 022588 12 REV od 27. decembra 2013. godine;
Radenko Gajić protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004774 15 Rev od 24. marta 2015. godine;
Anđelko Milisavić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 025855 13 Rev od 21. maja 2015. godine;
Ferid Smajilović protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 018798 15 Rev 2 od 27. augusta 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1507/14 Milutin Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 4. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 022588 12 REV od 27. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice podnesen protiv apelanta u predmetu radi utvrđenja i diobe bračne tekovine. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da sporna imovina nije posebna imovina apelanta, s obzirom da je ista stečena zajedničkim radom i zalaganjem parničnih stranaka za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice od 1999. do 2010. godine, slijedom čega je zaključeno da apelantov udio u stjecanju zajedničke imovine iznosi 2/3, a tužiteljicin 1/3 (umjesto tražene ½ tužbenim zahtjevom). Također je navedeno da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je među parničnim strankama postojao dogovor da apelant u braku sa tužiteljicom stječe svoju posebnu imovinu, kao i da neosnovano apelant ističe da je pogrešan stav prvostepenog suda da se udio u zajedničkoj imovini određuje prema stanju u vrijeme prestanka bračne zajednice. Na kraju je istaknuto da je bez osnova i navod apelanta da nema doprinosa tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine zbog toga što je zajedničko stjecanje trajalo kratko, iz razloga što po ocjeni Vrhovnog suda dužina vremena u kojem je stečena imovina nije okolnost od odlučujućeg značaja za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari.
2. AP-3360/15 Radenko Gajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornjih Štrbaca, kojeg zastupa Ljubomir Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004774 15 Rev od 24. marta 2015. godine, kojom je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004774 14 Gž od 31. oktobra 2014. godine u predmetu radi utvrđenja i predaje zajednički stečene imovine u braku. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3355/14 od 15. aprila 2015. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-404/15), konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari presuda Okružnog suda od 31. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati iznos od 28.837,18 KM na ime duga koji se odnosi na srazmjerni dio vraćenog kredita nakon prekida bračne zajednice između apelanta i tužene. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Okružni sud je, u obrazloženju osporene odluke, naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant dokazao provedenim dokazima da je kredit koji je podigao zajedno sa svojom majkom D.S. uložio u zajedničko stjecanje imovine sa tuženom, a niti u podmirivanje troškova zajedničkog života. S tim u vezi je, po ocjeni drugostepenog suda, nepravilan stav prvostepenog suda da je tužena dužna apelantu isplatiti srazmjeran dio navedenog kredita koji je otplaćen poslije prekida bračne zajednice parničnih stranaka.
3. AP-3476/15 Anđelko Milisavić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubljane-Slovenija, kojeg zastupa Slobodan Govedarica, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 025855 13 Rev od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su parnične stranke, tokom trajanja vanbračne zajednice, stekle pokretne i nepokretne stvari pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, te da njegov udio u stjecanju iznosi 5/6 dijela i tužene 1/6 dijela. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene revizione odluke je navedeno da apelant nije provedenim dokazima dokazao da se radi o imovini koja je stečena zajedničkim radom vanbračnih supružnika ili da je postojao dogovor za zajedničku izgradnju, niti da je ulagao vlastita sredstva u izgradnju spornog objekta u dogovoru sa tuženom, slijedom čega je zaključeno da je pravilno suđeno kada je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u predmetnoj pravnoj stvari.
4. AP-4544/15 Ferid Smajilović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zofinger-Švicarska, kojeg zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 8. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 018798 15 Rev 2 od 27. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da su apelant i tužiteljica tokom braka stekli bračnu stečevinu 2/3 nepokretne imovine, pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. Apelant je, također, obavezan naknaditi tužiteljici troškove postupka. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud donio odluku o djelimičnom usvajanju tužbenog zahtjeva primjenom tereta dokazivanja u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku FBiH, zaključivši da apelant tokom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu koliki je bio obim ulaganja sredstava u postojeći objekat, odnosno da li se radi o adaptaciji devastiranog objekta (kako je to apelant tokom postupka tvrdio) ili izgradnji novog objekta. Dakle, zaključeno je da je tužiteljica osnovom izvedenih dokaza dokazala da je vršila ulaganja u stjecanju bračne stečevine, dok apelant nije dokazao da se u konkretnom slučaju radilo o njegovoj posebnoj imovini koju je posjedovao prije zaključenja braka sa tužiteljicom, a koja je uslijed ratnih dejstava bila u devastiranom stanju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1507/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Milutin Stevanović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman