Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1175/14 (N. N. L. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1175/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1175/14, rješavajući apelacije Nedeljke Novković Ličina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljka Novković Ličina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070468 11 Rev od 27. decembra 2013.
godine;
Goran Sofrenić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 010480 11 Rev od 12. decembra 2013. godine;
Faruk Čolić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 035454 12 Gž od 7. marta 2014. godine;
Žarko Sikirica, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036291 13 Rev od 20. februara 2014. godine;
Sandra Matić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 008896 12 Rev od 21. februara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1175/14 Nedeljka Novković Ličina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Slobodan Stanišić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 17. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070468 11 Rev od 27. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tuženih „Unicep Company“ a.d. Banja Luka i „Unicep Commerce“ a.d. Banja Luka i preinačena je presuda Okružnog suda u Banja Luci od 15. septembra 2009. godine u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda u Banja Luci od 9. marta 2009. godine, tako da je u tom dijelu žalba apelantice odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je ona odbijena sa zahtjevom da se ponište kao nezakonita rješenja DP „Unicep Eksport-Import“ Banja Luka o prestanku radnog odnosa apelantice i to rješenje direktora od 4. augusta 1999. godine i odluka upravnog odbora od 13. septembra 1999. godine, te da se naloži tuženim kao solidarnim dužnicima da je vrate na poslove i zadatke koje je obavljala prije donošenja navedenih odluka, odnosno na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Također, uvažena je revizija tuženog „Unicep Company“ a.d. Banja Luka i preinačena je presuda Okružnog suda od 31. januara 2011. godine, na način da je usvojena žalba prvotuženog i preinačena presuda Osnovnog suda od 28. decembra 2009. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da taj tuženi solidarno sa drugim tuženim isplate apelantici na ime neisplaćenih plata određeni novčani iznos za određeni vremenski period, kao i da plate obavezne doprinose nadležnim fondovima.
U toku postupka je utvrđeno da je Planom rješavanja pitanja radnika za čijim radom je prestala potreba, pravnog prednika tuženih od 5. maja 1999. godine, utvrđeno da je za apelantičinim radom prestala potreba, da će joj biti dat otkazni rok u skladu sa radnim stažom, nakon čega će biti upućena na evidenciju Zavoda za zapošljavanje, odnosno da će joj biti prekinut radni odnos. Nadalje, utvrđeno je da je apelantici pomenuti plan zajedno sa mišljenjem Izvršnog odbora sindikata pravnog prednika tuženih, u formi pismenog upoznavanja dostavljen 9. maja 1999. godine. Dakle, utvrđeno je da je na taj način prednik tuženih odlučivao o pravima iz radnog odnosa apelantice, odnosno ona je proglašena kao tehnološki višak, utvrđen je otkazni rok, te je odlučeno da će po isteku tog roka doći do prestanka radnog odnosa. Isto tako, utvrđeno je da bez obzira što navedena pismena tužene nemaju naziv rješenje, radi se o aktima kojima je odlučivano o pravima apelantice, tako da je ona morala u skladu sa relevantnom odredom Zakona o radnim odnosima da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća. Kako to nije uradila, sud je zaključio da je izgubila pravo na sudsku zaštitu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da pobijana rješenja o prestanku radnog odnosa su samo deklaratorne prirode, jer je o pravu apelantice već ranije odlučeno pomenutim aktima pravnog prednika tuženih.
2. AP-1198/14 Goran Sofrenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 19. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 010480 11 Rev od 12. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonita: rješenje Upravnika Okružnog zatvora u Doboju (u daljnjem tekstu: Upravnik) od 15. jula 2009. godine o privremenom udaljenju apelanta sa posla; rješenje Upravnika od 27. oktobra 2009. godine, o prestanku radnog odnosa apelantu, u vezi tačke 3. koja se apelantu stavlja na teret kao povreda radne dužnosti i obaveze i rješenje Ministarstva pravde RS od 23. novembra 2009. godine o odbijanju prigovora apelanta na rješenje o prestanku radnog odnosa u vezi tačke 3. koja se apelantu stavlja na teret kao povreda radne dužnosti i obaveze. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da ga vrati na rad i radno mjesto vaspitača, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja koja bi imao da je radio počev od 15. jula 2009. godine pa nadalje do vraćanja na rad, sve pobliže opisano u izreci prvostepene presude.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je pogrešan apelantov stav da naredba Upravnika od 25. maja 2009. godine kojom je pismeno naređeno apelantu da se podvrgne testu na drogu u ostavljenom roku od 25. maja do 8. juna 2009. godine, predstavlja sistematsko zlostavljanje poslodavca, jer se tu, prije svega, radi o jednom postupku koji već samo zbog toga ne može imati karakter sistematskog (mobing podrazumijeva kontinuirano postupanje). Također, utvrđeno je da pomenuta naredba sama za sebe ni na koji način ne vrijeđa privatnost, dostojanstvo i ravnopravnost apelanta u odnosu na ostale zaposlene. Naime, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju apelantu na korektan način dat rok do koga mora obaviti traženo testiranje, a nema nikakvih dokaza da je apelant povodom ove naredbe bio šikaniran pred drugim radnicima. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je očigledno da je apelant odbio da izvrši nalog Upravnika, čime je počinio disciplinski prekršaj teže povrede radne obaveze propisan relevantnom odredbom Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika kazneno-popravnih ustanova RS, za koju povredu se po stavu 2. te odredbe obavezno izriče mjera prestanka radnog odnosa. Osim toga, sud je zaključio da apelant griješi kada tvrdi da je za izdavanje pomenute naredbe Upravnik trebao imati elemente osnovane sumnje, te da je trebalo ispitati da li je apelant počinio težu povredu radne obaveze propisanu relevantnom odredbom navedenog pravilnika, jer mu se ne stavlja na teret da je dolazio na posao pod dejstvom opojnih droga, već da nije postupio po naredbi rukovoditelja.
3. AP-1241/14 Faruk Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 21. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 035454 12 Gž od 7. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen da zahtjevom da mu tužena na ime razlike toplog obroka za period od 1. oktobra 2007. do 31. januara 2012. godine isplati ukupan iznos od 2.219,93 KM. U toku postupka je utvrđeno da kako je apelantu u spornom periodu na ime naknade za topli obrok isplaćen iznos od 12.838,00 KM, tj. gotovo dvostruko više od naknade za topli obrok čija visina je garantovana odredbom člana 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da apelant ne može s uspjehom zahtijevati isplatu novčanog iznosa od 2.219,93 KM, a koji novčani iznos je u osnovnom nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke prikazan kao obračun naknada za topli obrok za apelantove radne subote u navedenom periodu na osnovu navedenog Općeg kolektivnog ugovora. Također, utvrđeno je da sve i da je tačan pravni stav apelanta da mu kao zaposleniku čije je puno radno vrijeme raspoređeno u šest radnih dana u sedmici pripada pravo na veću naknadu za topli obrok od zaposlenika čije je puno radno vrijeme raspoređeno u pet radnih dana u sedmici, nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva jer je u utuženom periodu apelantu na ime naknade toplog obroka isplaćen veći novčani iznos od zbira utvrđene naknade za šesti radni dan apelanta u spornom periodu u osnovnom nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke (2.219,93 KM) i pripadajuće naknade za topli obrok prema odredbi člana 17. pomenutog Općeg kolektivnog ugovora iz dopunskog nalaza vještaka ekonomske struke (6.874,35 KM).
4. AP-1571/14 Žarko Sikirica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 7. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036291 13 Rev od 20. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbačena je apelantova tužba iz razloga što rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost, u dijelu kojim apelant traži da sud utvrdi da je apelantu nezakonito prestala služba u Odsjeku bezbjednosti Ministarstva odbrane RS-VRS, te da mu tužena RS na ime potraživanja po osnovu radnog odnosa u službi u VRS isplati na ime regresa, na ime otpremnine, na ime štete zbog neunapređenja u čin zastavnika I. klase i na ime neisplaćenog boračkog dodatka isplati određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i da uplati za njega i njegovu suprugu doprinose za PIO za određene vremenske periode, te da mu isplati određeni novčani iznos za adaptaciju stana, da mu obezbjedi garažno mjesto u podrumu stambene zgrade i da mu dodijeli još jednu stambenu jedinicu ne veću od 32 m2 ni manju od 24m2. U toku postupka je utvrđeno da je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o VRS, Zakona o upravnim sporovima i Zakona o vojnim sudovima, odlučivanje o potraživanjima po osnovu radnog odnosa vojnih lica i radnika na službi u Vojsci, kakvo svojstvo ima apelant u konkretnom slučaju (u pobijanom dijelu drugostepenog rješenja), u nadležnosti upravnih vojnih organa, koji ne odlučuju samo o statusnim pitanjima vojnih lica već i o svim pravima, obavezama i odgovornostima tih lica. Dakle, utvrđeno je da su sudovi apsolutno nenadležni da u parničnom postupku odlučuju o pravima i obavezama iz radnog odnosa lica na službi u VRS. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. AP-1793/14 Sandra Matić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 17. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 008896 12 Rev od 21. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenje tužene o prestanku rada pripravnika u Administrativnoj službi Općine Doboj od 24. augusta 2009. godine i rješenje tužene o odbijanju prigovora od 30. septembra 2009. godine, te da se slijedom toga obaveže tužena da je vrati na rad i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa, kao i da joj isplati naknadu plate za period od 1. septembra 2009. godine do povratka na posao, u mjesečnom iznosu od 750,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da shodno odredbi člana 77. Zakona o radu poslodavac ne može otkazati ugovor o radu ženi zbog trudnoće ili zbog toga što žena koristi porodiljsko odsustvo, dok član 79. tog zakona reguliše pravo žene na porodiljsko odsustvo. Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju rješenja tužene čije se poništenje traži u predmetnoj parnici nisu u suprotnosti sa navedenim zakonskim odredbama (jer nije bilo mjesta za primjenu ovih odredbi), bez obzira što je apelantica u trenutku kada joj je isticao pripravnički staž bila trudna, odnosno na bolovanju zbog trudnoće.
Također, utvrđeno je da apelantici nije prestao radni odnos u smislu odredbi člana 126. navedenog zakona, odnosno nije joj otkazan ugovor o radu (koji način prestanka radnog odnosa je uslov za primjenu člana 77. pomenutog zakona), nego joj je radni odnos prestao istekom vremena na koje je zasnovan, a prema rješenju tužene o njenom prijemu u rad kao pripravnika i to prije nego što je stupila na porodiljsko odsustvo (od 14. maja 2009. godine utvrđena joj je potpuna nesposobnost za rad zbog trudnoće). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužena nije postupila ni suprotno odredbama člana 18. stav 2. predmetnog zakona, a koje odredbe propisuju, između ostalog, da se za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i porođajnog odsustva ugovor o radu ne prekida. Naime, utvrđeno je da apelantici tužena nije prekinula radni odnos kada je stupila na bolovanje zbog trudnoće, 6. januara 2009. godine, nego je i dalje ostala u radnom odnosu kod tužene, sve do 31. augusta 2009. godine, odnosno do isteka vremena na koje je primljena na rad (godina dana pripravničkog staža, te još četiri mjeseca, za koje vrijeme joj je produžen radni odnos predmetnim rješenjima tužene).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1175/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman