Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3695/12 (Z. M.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 919
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-3695/12
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3695/12, rješavajući apelaciju Z. M. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Z. M.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 009277 14 Gž 2 od 10. jula 2014. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Z. M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 009277 14 Gž 2 od 10. jula 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Mal 009277 13 Mal 2 od 11. aprila 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Aida Smajić, advokatica iz Tuzle, podnio je 24. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku po njegovoj tužbi za naknadu štete koja je podnesena Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 18. decembra 2009. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 3695/12.
2. Apelant je zatim 6. augusta 2014. godine podnio novu apelaciju protiv u međuvremenu donesene Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 009277 14 Gž 2 od 10. jula 2014. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Mal 09277 13 Mal 2 od 11. aprila 2014. godine. Apelacija je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem AP 3653/14. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je odlučio da u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda spoji predmete br. AP 3695/12 i AP 3653/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3695/12.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila Ustavnog suda), koja su važila u relevantnom periodu, od Općinskog suda je 12. novembra 2012. godine i 3. septembra 2013. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. novembra 2012. godine i 18. septembra 2013. godine.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i od Euroherc osiguranja d.d. Sarajevo - Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 16. oktobra 2015. godine također zatraženo da dostavi spis predmeta.
7. Kantonalni sud i Općinski sud su 12. oktobra 2015. godine dostavili odgovor na apelaciju, a tuženi 7. oktobra 2015. godine. Općinski sud je 22. oktobra 2015. godine dostavio spis predmeta. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Apelant je 18. decembra 2009. godine Općinskom sudu podnio tužbu za isplatu osigurane sume na osnovu člana 919. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, u daljnjem tekstu ZOO).
10. Kako slijedi iz spisa predmeta Općinski sud je tužbu uputio tuženom na odgovor 15. februara 2010. godine, a odgovor na tužbu je zaprimljen 15. marta 2010. godine.
11. Općinski sud je rješenjem od 18. februara 2012. godine odredio vještačenje po vještaku ortopedu.
12. Pripremno ročište, na kojem su predloženi dokazi uvidom i čitanjem isprava i nalaza i mišljenja vještaka, održano je 12. februara 2013. godine.
13. Dalje, Općinski sud je 1. aprila 2013. godine održao glavnu raspravu na kojoj su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava, a budući da na raspravu nije pristupio uredno pozvani vještak termin za njezin nastavak određen je za 16. april 2013. godine, na kojoj se ponovno nije pojavio uredno pozvani i od strane suda upozoreni vještak.
14. Nastavak glavne rasprave održan je 25. aprila 2013. godine, kada je saslušan predmetni vještak i glavna rasprava zaključena.
15. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mal 09277 09 Mal od 17. maja 2013. godine je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi da apelantu isplati dio osigurane sume od 320,00 KM po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, preciznije označenoj u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna polica), sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 18. decembra 2009. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 902,40 KM, počev od dana donošenja prvostepene presude pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana po donošenju presude.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 09277 09 Mal od 17. oktobra 2013. godine žalba tuženog protiv prvostepene presude je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava – člana 902. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a što je za posljedicu imalo i povredu odredaba parničnog postupka, i što sve pobijanu presudu čini nezakonitom i nepravilnom.
17. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mal 09277 13 Mal 2 od 11. aprila 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 80,00 KM po predmetnoj polici osiguranja od automobilske odgovornosti sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 18. decembra 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Stavom II iste presude apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa do potraživanog kao neosnovan. Stavom III navedene presude apelant je obavezan tuženom isplatiti iznos od 1.075,20 KM na ime troškova postupka, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. I konačno, stavom IV iste presude odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanta i tuženog za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog do potraživanog iznosa.
18. U ponovljenom postupku sud je utvrdio da je među strankama sporan pravni osnov kao i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, kako navodi Općinski sud, među strankama nije sporno da je apelant, kao vozač, zadobio tjelesne povrede u vozilu za koje je postojala validna polica osiguranja od odgovornosti, odnosno da je za predmetno vozilo zaključena polica osiguranja od autoodgovornosti između tuženog i S. M., na kojoj je polici S. M. zaključio dodatni vid osiguranja putnika u slučaju nastupanja trajnog invaliditeta i smrti. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, sporno je da li su Opća pravila za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), Dopunska pravila za osiguranja vozača, putnika i djelatnika od posljedica nesretnog slučaja za vrijeme upravljanja i vožnje motornim i dr. vozilima i Tablice za određivanja postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) kao posljedica nesretnog slučaja (u daljnjem tekstu: Tablice tuženog) trebale biti osnov za utvrđivanje invaliditeta kod apelanta. U toku postupka apelant je navodio da s obzirom da mu one nisu nikada uručene tuženi se ne može pozivati na njihovu primjenu.
19. Kako navodi Općinski sud, u konkretnom slučaju se radi o ugovornoj, a ne vanugovorenoj odgovornosti, odnosno radi se o ugovornom vidu osiguranja. Nadalje, Općinski sud obrazlaže da apelant nije ugovorna strana u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti s dodatnim osiguranjem vozača i četiri putnika od posljedica nesretnog slučaja, pa apelant nije mogao osnovano isticati prigovor da uvjeti osiguranja (od automobilske odgovornosti) nisu sastavni dio police, niti da mu nisu uručeni, niti da je navedeno u polici da mu se oni uručuju. Po ocjeni Općinskog suda, po tom osnovu nema mjesta primjeni Tablica tuženog, a sve iz razloga što je u skladu s članom 902. stav 3. ZOO tuženi bio dužan upozoriti samo ugovarača osiguranja da su Opći i Dopunski uvjeti sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst ako uvjeti nisu štampani na samoj polici, dakle ne i treće osobe, a u konkretnom slučaju treća osoba je apelant. S obzirom na navedeno, Općinski sud je u ponovljenom postupku utvrđivao visinu tužbenog zahtjeva te u tom pravcu, po prijedlogu punomoćnika tuženog, proveo dopunsko vještačenje da se utvrdi procenat trajnog invaliditeta kod apelanta u skladu s Tablicama tuženog, s obzirom da se u ranijem postupku vještak pogrešno izjašnjavao o invaliditetu - umanjenju životne aktivnosti i to u skladu s Tablicama sudske medicine, a ne s Tablicama tuženog, kako je to trebalo. Općinski sud je u cijelosti prihvatio dopunski nalaz i mišljenje vještaka, te našao da je jasan i dat po pravilima struke, na osnovu medicinske dokumentacije, iskustva, sudske prakse i višegodišnjeg vještačenja u sličnim povredama.
20. S obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da kod apelanta postoji invaliditet od 1%, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je našao da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan i to u iznosu od 80,00 KM po predmetnoj polici osiguranja u skladu s utvrđenim invaliditetom od 1%, s obzirom da osigurana suma po navedenoj polici iznosi 8.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
21. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 009277 14 Gž 2 od 10. jula 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu II, III i dijelu stava IV.
22. Kako navodi Kantonalni sud, iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke od 21. februara 2014. godine slijedi da je vještak na osnovu Tablica ugovorenog osiguranja tuženog našao da kod apelanta, kao posljedica pretrpljenih ozljeda, postoji invaliditet od 1%, a zbog blaže narušene funkcije vratne kičme usljed ograničenih pokreta iste, a to ograničenje će se ogledati u potrebi većih napora kod radnji koje zahtijevaju prisilni položaj vratne kičme i njezino prekomjerno istezanje, kada će se javljati i privremeni bolovi. Nadalje proizlazi da se ozljede u vidu preloma grudne kosti, same po sebi, ne nalaze u Tablicama ugovornog osiguranja kod tuženog, nego se u njima samo nalazi odjeljak u kojem se cijeni poremećaj funkcije disanja. Međutim, kako kod apelanta ozljeda u vidu preloma grudne kosti nije dovela do narušene funkcije disanja, vještak nalazi da se ova ozljeda i ne može ocijeniti po Tablicama tuženog.
23. Po ocjeni Kantonalnog suda, u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, prvostepeni sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženog obavezao da apelantu zbog nastanka trajnog invaliditeta od 1%, utvrđenog po vještaku medicinske struke, a na osnovu Tablica tuženog za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) kao posljedica nesretnog slučaja (nezgode) isplati iznos od 80,00 KM (osigurana suma po tom osnovu je 8.000,00 KM). Stoga su, po mišljenju Kantonalnog suda, neprihvatljivi navodi žalbe da se konkretni slučaj može podvesti pod odredbe ZOO koje govore o naknadi nematerijalne štete (član 200) jer Uvjeti osiguranja i Tablice tuženog za utvrđivanje trajnog invaliditeta, koje čine sastavni dio Općih uvjeta osiguranja, kao ni Dopunska pravila za osiguranje vozača, putnika i djelatnika od posljedica nesretnog slučaja nisu uručeni ugovaraču osiguranja, budući da apelant, kao oštećeni, nije ugovorna strana sklopljenog ugovora o osiguranju. Istaknuto je da se s obzirom na postojanje ugovora o osiguranju, zaključenog između tuženog i treće osobe S. M., na predmetni pravni odnos imaju primijeniti odredbe ZOO koje govore o obavezama i pravima iz zaključenog Ugovora o osiguranju osoba (čl. od 897. do 923. te čl. od 942. do 948. ZOO), a ne odredbe člana
200. ZOO koje govore o naknadi nematerijalne štete.
24. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelant iz navedenih razloga i ne može s osnovom isticati prigovore da Uvjeti osiguranja nisu predati osiguraniku, kao ugovornoj strani tog ugovora, u skladu s odredbom člana 902. stav 3. ZOO. Slijedom toga, Kantonalni sud zaključuje da je suvišno i žalbeno elaboriranje odredbe člana 902. st. 3. i 4. ZOO, u vezi s članom 142. istog zakona, kao i apostrofiranje da je bilo potrebno, a zbog neuručivanja Uvjeta osiguranja i Tablica tuženog za utvrđivanje trajnog invaliditeta, koje čine sastavni dio Općih uvjeta osiguranja, trajni invaliditet apelanta utvrđivati na osnovu Tablica sudske medicine u skladu s nalazom vještaka od 1. marta 2013. godine. S obzirom na naprijed izloženo, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u stavu II, u stavu III i u dijelu stava IV izreke, dok je u preostalom dijelu zbog nedostatka žalbe tuženog prvostepena presuda ostala neizmijenjena (član 221. ZPP). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokol broj 1 Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje.
26. Apelant je 18. decembra 2009. godine Općinskom sudu podnio tužbu za isplatu osigurane sume, pa navodi da do dana podnošenja (prve) apelacije Općinski sud nije zakazao pripremno ročište, niti je preduzeo bilo kakvu radnju (npr. dostavio odgovor na tužbu) iako je apelant i pismeno urgirao za zakazivanje pripremnog ročišta. S obzirom da Općinski sud nije postupio u skladu s rokovima utvrđenim u čl. 69. i 75. ZPP-a apelant zbog kršenja zakona potražuje naknadu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to za svaku godinu čekanja do donošenja presude iznos od po 150,00 KM.
27. Kako apelant dalje navodi u apelaciji kojom je osporio odluke redovnih sudova, u ovom postupku sporno je bilo pitanje da li prilikom utvrđivanja trajnog invaliditeta putnika u vozilu (apelanta) mogu da se primijene uvjeti osiguranja i tabele za utvrđivanje trajnog invaliditeta tuženog (osiguravača) iako na polici osiguranja nije konstatirano da su uručene ugovaraču osiguranja, odnosno nije ugovorena njihova primjena. Apelantov stav je bio da se ne mogu primijeniti, a stav redovnog suda da se mogu primijeniti budući da apelant nije ugovorna strana sklopljenog ugovora o dopunskom osiguranju vozača i putnika. Dalje se navodi da je članom 902. ZOO regulirano da je osiguravač dužan upozoriti ugovarača osiguranja da su Opći i Posebni uvjeti osiguranja sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst ako ti uvjeti nisu štampani na samoj polici, a izvršene obaveze moraju biti konstatirane na polici. Kako navodi apelant, u ovom sporu tuženi (osiguravač) nije izvršio nijednu od svojih obaveza, pa apelant insistira na tome da uz policu automobilske odgovornosti u kojoj je ugovoreno i dopunsko osiguranje vozača i putnika od nesretnog slučaja nisu ugovaraču osiguranja uručeni, niti je konstatirano na polici da su uručeni uvjeti osiguranja i ugovorena primjena, Tabele za određivanje trajnog invaliditeta tuženog (osiguravača), a što je, kako je već naprijed navedeno, decidirano regulirano članom 902. ZOO, pa se apelantov trajni invaliditet mogao utvrditi mimo tabela tuženog, kako je i urađeno u postupku koji je prethodio naprijed opisanom. Shodno navedenom, apelant smatra da je tumačenje mjerodavnog materijalnog prava od strane Općinskog i Kantonalnog suda arbitrarno i samovoljno.
28. Imajući u vidu prednje navode apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju i ukine presudu Općinskog i Kantonalnog suda, te odluči o meritumu.
b) Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na prvu apelaciju, Općinski sud navodi da je na snazi Plan rješavanja starih predmeta, na koji način sud preduzima sve raspoložive mogućnosti za rješavanje velikog broja neriješenih predmeta sporova male vrijednosti. Također, u odgovoru na prvu apelaciju od 18. septembra 2013. godine, Općinski sud navodi da je postupajući stručni saradnik dostavio tužbu na odgovor 15. februara 2010. godine i odgovor je dostavljen 15. marta 2010. godine. S obzirom da su ročišta zakazivana prema starosti inicijalnog akta, to je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari održano 12. februara 2013. godine, a imajući u vidu da je obavljeno vještačenje glavna rasprava je zakazana za 25. april 2013. godine, kada je i održana, nakon čega je donesena presuda 17. maja 2013. godine. Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. U odgovoru na drugu apelaciju, Općinski sud navodi da sud ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj stvari posrijedi opravdan apelantov zahtjev, odnosno da predočene činjenice ukazuju da postoji kršenje ustavom zaštićenih prava ili da se za stranke u postupku može utvrditi da snose posljedice kršenja Ustavom BiH zaštićenih prava. Navodi iz apelacije su usmjereni isključivo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a sam sadržaj apelacije ukazuje na to da se apelant ne slaže s mišljenjem redovnih sudova koje je izraženo u spornim presudama. Stoga, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije u cijelosti kao neosnovana jer nije povrijeđeno načelo pravičnog suđenja i da su strankama bila osigurana prava iz člana 6. Evropske konvencije.
31. Kantonalni sud navodi da apelaciju smatra neosnovanom, o čemu je dao iscrpne razloge na strani 2. i 3. osporene presude, s tim što sud čija je presuda predmet apelacije smatra da je osporena presuda zakonita i pravilna, te stoga predlaže da se apelacija odbije.
32. Tuženi smatra da se ne može govoriti o povredi apelantovih ustavom zaštićenih prava, niti apelant iznosi navode koji bi ukazivali na kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav BiH i međunarodni dokumenti. S obzirom da je predmet konkretnog postupka bilo ispunjenje ugovora o osiguranju kojeg apelant nije bio ugovorna strana, on zbog toga nije mogao niti iznositi prigovore koji se tiču samog načina zaključenja ugovora, kako su to nižestepeni sudovi pravilno utvrdili. Kako apelant ne navodi jasne povrede svojih ustavom zagarantiranih prava, odnosno u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu izuzev što je nezadovoljan visinom dosuđene sume i smatra da je ona trebala biti određena na osnovu nastalog procenta umanjenja životne aktivnosti, a ne nastalog procenta trajnog invaliditeta iako je nesporno da umanjenje životne aktivnosti nije ugovoreno predmetnim ugovorom o osiguranju, to tuženi predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom odbacuje apelaciju.
V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:
Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
Član 902. st. 3. i 4.
[....] (3) Osiguravač je dužan upozoriti ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uslovi nisu štampani na samoj polisi.
(4) Izvršenje obaveze iz prethodnog stava mora biti konstatovano na polisi.
[....] Član 942.
U ugovorima o osiguranju lica (osiguranje života i osiguranje od nesrećnog slučaja) visina osigurane svote, koju je osiguravač dužan isplatiti kad nastupi osigurani slučaj, utvrđuje se u polisi prema sporazumu ugovornih strana.
34. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez oduglovačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
38. U konkretnom slučaju, iako je prvobitna apelacija podnesena prije nego što je postupak pravomoćno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija je bila dopustiva u vrijeme njezinog podnošenja u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. Nadalje apelacijom, podnesenom 6. augusta 2014. godine, apelant je osporio u međuvremenu donesenu Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 009277 14 Gž 2 od 10. jula 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. augusta 2014 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja zaštićeno pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava
44. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku od tuženog zatražio isplatu osigurane sume iz osnova ugovora o osiguranju. Dakle, u smislu relevantne prakse Ustavnog suda radi se o sporu građansko-pravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2107/12 405/04 od 24. aprila 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 26), pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
46. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da apelant nije ugovorna strana u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti s dodatnim osiguranjem vozača i četiri putnika od posljedica nesretnog slučaja, pa da stoga nije mogao osnovano isticati prigovor da uvjeti osiguranja od automobilske odgovornosti nisu sastavni dio police, niti da mu nisu uručeni, niti da je navedeno u polici da mu se oni uručuju. Po ocjeni Općinskog suda, po tom osnovu nema mjesta primjeni Tablica tuženog, a sve iz razloga što je u skladu s članom 902. stav 3. ZOO tuženi bio dužan upozoriti samo ugovarača osiguranja da su Opći i Dopunski uvjeti sastavni dio ugovora i predati mu njihov tekst ako uvjeti nisu štampani na samoj polici, dakle ne i treće osobe, a u konkretnom slučaju treća osoba je apelant. Nadalje, Općinski sud je obrazložio zašto je samo djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu i dao razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi u vezi s utvrđivanjem stepena invaliditeta primjenom Tablica sudske medicine, odnosno zašto se u okolnostima konkretnog slučaja primjenjuju Tablice ugovorenog osiguranja tuženog.
47. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud potvrdio odluku prvostepenog suda u odbijajućem dijelu koji je apelant osporavao, a kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu osigurane sume preko dosuđenog iznosa (do iznosa od 320,00 KM). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao razloge zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u vezi s primjenom člana 902. ZOO, odnosno dao razloge zašto je tuženog obavezao da apelantu zbog nastanka trajnog invaliditeta od 1%, utvrđenog po vještaku medicinske struke, a na osnovu Tablica tuženog za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti (invaliditeta) kao posljedica nesretnog slučaja (nezgode), isplati iznos od 80,00 KM i zašto su, s obzirom na posebne odredbe ZOO kojim je regulirano zaključivanje ugovora o osiguranju, neprihvatljivi navodi žalbe da se konkretni slučaj može podvesti pod odredbe ZOO koje govore o naknadi nematerijalne štete (član 200).
48. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZOO s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih odredbi zakona na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili apelantove navode u vezi s primjenom navedenih odredbi, na čijoj primjeni apelant insistira i u navodima apelacije, pri čemu su dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
51. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo podnošenjem tužbe 18. decembra 2009. godine, te da je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 009277 14 Gž 2 od 10. jula 2014. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao četiri godine i šest mjeseci, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda. Analiza razumnosti trajanja postupka
52. U pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva radi isplate naknade iz osigurane sume na ime autoodgovornosti, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu predmeta tužbenog zahtjeva, zatim dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
53. Ustavni sud, prvenstveno u vezi s apelantovim ponašanjem, zapaža da iz činjenica predmeta i odgovora sudova ne proizlazi da je apelant doprinio dužini postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud tužbu uputio na odgovor 15. februara 2010. godine, ali da je rješenjem od 18. februara 2012. godine, dakle nakon skoro dvije godine, odredio vještačenje po vještaku ortopedu, a pripremno ročište održao godinu dana nakon toga (12. februara 2013. godine), dakle nakon više od tri godine računajući od podnošenja tužbe (18. decembra 2009. godine), čime je u odlučujućem dijelu doprinio dužini postupka. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud nakon toga radnje iz svoje nadležnosti preduzimao u razumnim rokovima, te da je donio Presudu broj 32 0 Mal 009277 09 Mal od 17. maja 2013. godine, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 32 0 Mal 009277 13 Gž od 17. oktobra 2013. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, nakon čega je Općinski sud u relativno primjerenom roku, kraćem od šest mjeseci, donio novu odluku. Nadalje, također je nesporno da je Kantonalni sud, odlučujući o izjavljenim žalbama, svoje odluke donio u primjerenim rokovima. Međutim, ta okolnost ne utječe na zaključak da je predmetni postupak, posmatran u cjelini, trajao četiri godine i šest mjeseci.
54. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao da je na snazi Plan rješavanja starih predmeta i da u radu ima veliki broj neriješenih predmeta sporova male vrijednosti. Međutim, Ustavni sud ukazuje da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta odgovornost za ukupnu dužinu postupka snosi Općinski sud, koji u početnoj fazi postupka nije blagovremeno preduzimao procesne radnje, te koji je prilikom donošenja prvobitne presude napravio propuste koji su rezultirali ukidanjem njegove prvobitno donesene presude i vraćanjem predmeta na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka.
55. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade materijalne štete
56. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog neodlučivanja o njegovom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
57. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje četiri godine i šest mjeseci, apelantu je određena naknada u visini od 750,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na imovinu
58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po apelantovoj tužbi radi isplate naknade trajao četiri godine i šest mjeseci za koji, u najvećem dijelu, odgovornost snosi Općinski sud koji nije ponudio nikakve razumne i opravdane argumente za dužinu postupka pred tim sudom.
60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
61. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman