Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4612/12 (S. K.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4612/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4612/12, rješavajući apelaciju Snežane Korać, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Snežane Korać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 005185 11 Rev od 2. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Snežana Korać (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Sada, koju zastupa advokat Živan Blagojević iz Šamca, podnijela je 21. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 005185 11 Rev od 2. oktobra 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 8. septembra 2015. godine apelantkinja je dopunila apelaciju dostavljanjem punomoći za zastupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog PD „Napredak“ AD Pelagićevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. septembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 25. septembra 2015. godine III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o apelantkinjinoj tužbi radi predaje u posjed i po protivtužbi tuženog radi utvrđenja prava svojine, donio Presudu broj 86 OP 005185 09 P od 25. januara 2010. godine kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da apelantkinji preda u posjed i slobodno raspolaganje više (šest) parcela zemljišta, preciznije označenih po starom i novom premjeru, a sve prema skici vještaka geometra Dragana Jovanovića od 31. decembra 2007. godine koja čini sastavni dio ove presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), kao i da trpi da se apelantkinja na osnovu presude u katastarskom operatu u k. o. Pelagićevo upiše kao posjednik opisanih spornih nepokretnosti, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Takođe je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi vlasnik (istih) spornih nepokretnosti, koje je protivtužilac - tuženi stekao na osnovu održaja što je apelantkinja dužna dozvoliti da se navedene nepokretnosti ispišu iz z. k. uloška 75 i 71 k. o. Pelagićevo, te upišu u novi z. k. uložak na ime protivtužioca- tuženog. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je prvenstveno istakao da je među strankama sporno „da li je [apelantkinja] vlasnik predmetnih nekretnina i pored činjenice da je u zemljišnim knjigama upisana kao njen vlasnik […] odnosno sporno je, da li je [apelantkinja] ili njeni prednici izgubila pravo vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovu nekorištenja ili zbog propisa o zemljišnom maksimumu, te da li su te nekretnine postale opštenarodna imovina - društvena imovina - državna imovina“. Takođe je navedeno da je među strankama sporno i da li je tuženi-protivtužilac dugogodišnjim korišćenjem stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima.

7. Razmatrajući ova pitanja Osnovni sud je istakao da je nakon ocjene provedenih dokaza (saslušanja apelantkinje i zastupnika tuženog, saslušanja svjedoka, uvida u z. k izvatke, potvrdu o identifikaciji parcela, kopiju katastraskog plana i druge, precizno označene materijalne dokaze, nalaz i mišljenje sudskog vještaka i dopunu tog nalaza, te saslušanja vještaka), koje je cijenio u skladu s članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su i tužbeni i protivtužbeni zahtjev neosnovani zbog čega ih je i odbio. Obrazlažući svoje odlučenje, Osnovni sud je prvenstveno ukazao da iz apelantkinjinog iskaza proizlazi da su njeni pravni prednici napustili predmetno zemljište krajem Drugog svjetskog rata, a prema zakonskoj odredbi člana 46 stav 3 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kojom je propisano da nepokretnost prelazi u društvenu svojinu u trenutku njenog napuštanja, „nekretnine postaju društveno vlasništvo po samom zakonu (ex lege), nije potrebno izvršiti upis u zemljišne knjige“, te upis tada ima samo deklarativni, a ne konstitutivni karakter. Istaknuto je da je navedeno jedan od načina prestanka svojine, te da u trenutku kada nepokretnosti postaju društvena svojina prestaju biti i privatna svojina. U odnosu na odredbe o prestanku prava svojine po osnovu ranijih propisa o zemljišnom maksimumu, Osnovni sud je naveo da smatra da je to „bio zakonski osnov za prestanak prava vlasništva, odnosno prelaska u društveno vlasništvo, ali se vlasništvo gubilo, odnosno država je sticala vlasništvo po donošenju pravosnažne odluke organa. Pored navedenog zakonskog osnova ukazuje se i na odredbu čl. 47. Zakona o izmjenama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta. Ovom odredbom je predviđeno da zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna organizacija ili društveno politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo, ako vlasnik zemljišta, za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu korištenja tog zemljišta. Sud nalazi da bi i po ovoj zakonskoj odredbi po samom Zakonu predmetno zemljište postalo društveno vlasništvo, pa i bez obzira što u gruntovnim knjigama nije izvršno brisanje vlasništva [apelantkinje] odnosno njenih prednika i što nije upisano kao društveno vlasništvo. Na osnovu izloženog sud zaključuje da je [apelantkinja] odnosno njeni prednici izgubila pravo vlasništva, te da je predmetno zemljište postalo društvena svojina pa da shodno tome [apelantkinji] ne pripada pravo za traži njegovu predaju u posjed“. U vezi s odbijanjem protivtužbenog zahtjeva Osnovni sud je istakao da je zahtjev kontradiktoran tvrdnjama tuženog da se radi o zemljištu u svojini Republike Srpske i da ovim zemljištem upravlja Republika Srpska, te da je, iako i sam tvrdi da apelantkinja nije vlasnik predmetnih nepokretnosti, svoj tužbeni zahtjev usmjerio prema njoj, a s obzirom na utvrđenje suda da ona nije vlasnik nepokretnosti to apelantkinja nije pasivno legitimisana za ovako postavljeni protivtužbeni zahtjev.

8. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 005185 10 Gž od 5. oktobra 2011. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i presuda Osnovnog suda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su još prije 60 godina apelantkinjini prednici prestali da koriste sporne nepokretnosti, a kako ni oni, a ni apelantkinja nisu dokazali da su plaćali obaveze prema društvenoj zajednici, niti su podnosili tužbu za priznanje prava svojine to je pravilno pozivanje prvostepenog suda na važeće odredbe materijalnog prava, a posebno na odredbu člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ’" broj 12/67). Stoga, kako je naveo Okružni sud, nekorišćenje zemljišta i neispunjavanje obaveza prema društvenoj zajednici poslije stupanja na snagu tog zakona ima dejstvo na gubitak prava svojine, a rokovi započeti ranije kontinuirano teku i poslije stupanja na snagu ovog zakona, a prekidaju se podnošenjem tužbe sudu. Navedeno je da apelantkinja svoje pravo svojine na spornim nepokretnostima nalazi osnovom nasljeđa, a tuženi ih koristi skoro 60 godina, pa kako ih apelantkinja, po smrti svojih prednika od kojih je naslijedila te nepokretnosti, nije koristila niti ispunjavala društvene obaveze, nego je to činio tuženi, a tužbu je prvi put podnijela 3. aprila 2007. godine, dakle po proteku roka od deset godina od dana kada su njeni prednici prestali da koriste sporno zemljište, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da su se ispunili uslovi iz odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta za prelazak spornog zemljišta u društvenu svojinu. Shodno tome, tužiteljka pravo svojine nije ni mogla steći nasljeđivanjem. Takođe je obrazloženo zašto je neosnovana žalba tuženog vezano za odbijanje protivtužbenog zahtjeva.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 005185 11 Rev od 2. oktobra 2012. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantkinja na spornim nepokretnostima upisana kao vlasnik s dijelom 1/1 na osnovu rješenjā o nasljeđivanju od 8. maja 2006. godine, dok je tuženi upisani posjednik spornih nepokretnosti od 1961. godine, ali se one u njegovoj faktičkoj svojini nalaze od kraja Drugog svjetskog rata, tako da se apelantkinja i njeni prednici ne nalaze u posjedu spornih nepokretnosti više od 50 godina. Vrhovni sud je zatim ponovio pravni stav prvostepenog i drugostepenog suda te istakao da je Zakon o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta objavljen u „Službenom listu FNRJ“ broj 43/59 i 53/62. Navedeno je da je odredba člana 47 tog zakona, na kojoj su nižestepeni sudovi zasnovali svoje odluke donesena 1967. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da je tom odredbom propisano: „Zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici - 10 ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna organizacija ili društveno politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo ako vlasnik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta“. Vrhovni sud je istakao da iz apelantkinjinog iskaza, koji je dala na raspravi pred prvostepenim sudom, proizlazi da je sporno zemljište pripadalo njenom djedu koji je 1941. godine nestao u logoru Jasenovac, te da je apelantkinja priznala činjenicu da su sljednici njenog djeda predmetno zemljište napustili krajem Drugog svjetskog rata. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi revizije da prednici apelantkinje nisu napustili posjed spornih nepokretnosti. Nadalje je navedeno da iz apelantkinjinog iskaza proizlazi da nije bila u posjedu spornih nepokretnosti jer nije živjela u Pelagićevu (živjela je u Srbiji gdje je i rođena), niti je plaćala porez za sporne nepokretnosti. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je drugostepena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta. Istaknuto je da upis prava svojine u zemljišnoj knjizi u korist određenog lica „nije apsolutni dokaz o njegovom stvarnom vlasništvu, nego oboriva pretpostavka, pa se takvo lice ne može s uspjehom pozivati na zemljišno knjižni upis protiv držaoca nekretnina koji ima jači pravni osnov sticanja po materijalnom pravu“. Na kraju je Vrhovni sud istakao da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelantkinja podnijela tužbu nakon isteka prekluzivnog roka iz člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, zbog čega i nema „zakonito očekivanje“ da će joj biti priznato pravo na povrat spornih nepokretnosti, te da time apelantkinja nema „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da su osporenom odlukom prekršena njena prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da njeni pravni prednici predmetne nepokretnosti nisu napustili svojevoljno jer je njihov vlasnik nestao u logoru u Jasenovcu 1941. godine, a njegovi nasljednici su „u vremenu nakon Drugog svjetskog rata bili prinuđeni da iste nekretnine napuste“. Stoga apelantkinja smatra da je proizvoljno utvrđenje da su pravni sljednici nastradalog bivšeg vlasnika, odnosno pravni prednici apelantkinje, predmetne nepokretnosti svojevoljno napustili pa „u ovakvoj arbitrernosti“ apelantkinja vidi povredu prava na pravično suđenje. Nadalje, u vezi s povredom prava na imovinu, apelantkinja ističe da zbog arbitrarnog činjeničnog utvrđenja redovni sudovi zasnivaju svoje odluke na članu 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta što predstavlja kršenje njenog prava na imovinu, te smatra da je lišena tog prava u smislu drugog pravila sadržanog u članu 1 Prvog protokola. Kako navodi apelantkinja: „Nikada nijednim aktom [apelantkinja] odnosno njeni pravni prednici nisu razvlašteni u odnosu na imovinu koja predstavlja predmet ovog postupka“. Stoga apelantkinja smatra da se radi o faktičkoj eksproprijaciji u smislu stanovišta Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Hentrich protiv Francuske.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je istakao da je u osporenoj odluci dao jasne, logične i pravno utemeljene razloge za odluku, a apelacija sadržajno ne nudi nijednu konkretnu činjenicu koja bi ukazala na povredu apelantkinjinih ustavnih prava. Navedeno je da je u osporenoj odluci ukazano na materijalno-pravni propis, koji je bio osnov za odluku, povezane su relevantne činjenice s tim propisom, te je izneseno stanovište u vezi s revizionim navodom o povredi prava na imovinu, te istaknuto da je u pobijanoj odluci ukazano na jače pravo posjeda i značaj upisa tzv. „golog prava vlasništva“ koje nije u smislu člana 3 ZOSPO konzumirano više od 60 godina.

12. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da su u obrazloženju presude dati jasni razlozi te je predložio da se apelacija odbije.

13. Osnovni sud je istakao da je u odluci dao jasne, logične i pravno valjane razloge za svoje odlučenje, te naveo da apelantkinja i u apelaciji ne osporava relevantne činjenice da se ona i njeni prednici ne nalaze u posjedu spornih nepokretnosti od kraja Drugog svjetskog rata, a da je tužbu podnijela prvi put 2007. godine.

14. Tuženi je naveo da su sudovi donijeli odluke na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza uz savjesnu primjenu relevantnih propisa, te da stoga nije došlo do povrede apelantkinjinih ustavnih prava. Istaknuto je da su apelantkinjini prednici svoje pravo svojevoljno preselili i napustili predmetnu imovinu koju nisu potraživali 60 godina, te da apelantkinja svoje pravo zasniva na oborivoj pretpostavci (naknadni upis u zemljišne knjige) ne dokazujući da se predmetno zemljište nalazi u faktičkoj vlasti tuženog koji je korisnik predmetnog zemljišta po osnovu ugovora o koncesiji, a koje se pravo ne može prenositi na druga lica. Takođe se radi o poljoprivrednom zemljištu koje se od 1985. godine nalazi pod sistemima za navodnjavanje. Istaknuto je da je pozivanje apelantkinje na presude Evropskog suda neosnovano jer se radi o drugačijim situacijama (svojina utvrđena pred sudom, a korisnik odbija predaju u posjed, odnosno pravo preče kupovine po preniskoj cijeni).

V.Relevantni propisi

15. Zakon o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 12/67) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Zemljište na kojem postoji pravo vlasništva, a koje vlasnik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici - 10 ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa vlasnikom radna organizacija ili društveno politička zajednica, prelazi u društveno vlasništvo ako vlasnik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava vlasništva na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 005185 11 Rev od 2. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda od 2. oktobra 2012. godine,tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na predaje u posjed spornih nepokretnosti i utvrđivanje prava svojine na tim nepokretnostima, dakle da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelantkinje i tuženog, te da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi.

24. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi sa suštinskim zahtjevom apelantkinje, a to je zahtjev kojim je apelantkinja tražila predaju u posjed predmetnih nepokretnosti, potvrđujući u tom dijelu presude nižestepenih sudova, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da su predmetne nepokretnosti poljoprivredno zemljište koje ni apelantkinja ni njeni prednici ne iskorišćavaju i ne drže u posjedu više od 50 godina, te imajući u vidu da je apelantkinja predmetnu tužbu podnijela tokom 2007. godine Vrhovni sud je zaključio da je apelantkinja podnijela tužbu nakon isteka prekluzivnog roka iz člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta. Stoga, Vrhovni sud je, prihvatajući razloge nižestepenih sudova, zaključio da apelantkinja nekorišćenjem poljoprivrednog zemljišta u periodu dužem od deset godina, u smislu odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, gubi pravo svojine. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje apelantkinja ni u apelaciji ne osporava već ih praktično potvrđuje, i relevantnu odredbu člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta od strane Vrhovnog suda, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

Pravo na imovinu

28. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

30. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

31. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu jer ne može da uživa u predmetnoj imovini na koju je stekla pravo na osnovu nasljeđa (2006. godine) i na kojoj je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik.

32. U vezi s navodima apelacije o povredi ovog prava Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda, prema kojoj član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

33. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu, Ustavni sud mora prije svega da utvrdi da li je apelantkinja titular prava koje potpada pod obim zaštite člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su predmet spora nepokretnosti na kojima apelantkinja ima uknjiženo pravo svojine u javnim evidencijama, proizlazi da je apelantkinja titular, odnosno nosilac prava koja su zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom nesporno došlo do miješanje u apelantkinjino pravo na mirno uživanje imovine. U konkretnom slučaju primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Ustavni sud stoga mora da ispita da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo opravdano, odnosno da li je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

36. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno postupili kada su odbili zahtjev apelantkinje za predaju u posjed spornih nepokretnosti. U vezi s ovim pitanjem Ustavni sud podsjeća da je pitanje zakonitosti osporene odluke već razmotrio prilikom ispitivanja apelantkinjinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, gdje je zaključeno da je osporena presuda zasnovana na članu 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, te da s obzirom na činjenična utvrđenja nije bilo proizvoljnosti prilikom donošenja osporene odluke. Stoga, Ustavni suda ne vidi razlog da ponovo i u okviru ove tačke razmatra zakonitost miješanja u apelantkinjino pravo na imovinu, pa na osnovu prethodno iznesenih utvrđenja cijeni da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

37. Dalje, u konkretnom slučaju neophodno je dati odgovor i na pitanje da li je miješanje u imovinu apelanta bilo u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva opšteg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora da postoji „pravičan odnos“ između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „lični i neumjeren teret“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46 i 50).

38. U vezi s tim, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i da li je u skladu s principom proporcionalnosti Ustavni sud konstatuje da je u osporenoj odluci vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane i cilja koji se želi postići, s druge strane. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelantkinja podnijela tužbu nakon isteka prekluzivnog roka iz člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, zbog čega je njen tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih nepokretnosti odbijen kao neosnovan.

39. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je dosljedna primjena relevantne odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, kojom je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati, u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema. Navedeni rok, propisan odredbom člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, treba pozitivno djelovati protiv nemarnosti u ostvarivanju – vršenju prava i nesumnjivo predstavlja opšti, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelantkinje, odnosno njenih pravnih prednika koji nisu koristili predmetne nepokretnosti više od 50 godina. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantkinjinog prava na imovinu i opšteg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelantkinju nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja jer su apelantkinja, odnosno njeni prednici, imali dovoljno vremena (deset godina) da svoje ponašanje prilagode navedenim odredbama i podnesu tužbu za priznavanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje spornog zemljišta, a oni to očito, sopstvenim propustom, nisu učinili zbog čega je sporno zemljište i prešlo, u smislu navedene odredbe, u društvenu svojinu. S tim u vezi ne može se zaključiti da je kod pasivnog odnosa apelantkinje za eventualno ostvarenje njenih prava zbog neblagovremenosti podnošenja tužbe država stavila pretjeran teret na apelantkinju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije osnovano apelantkinjino pozivanje na praksu Evropskog suda u predmetima James protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Hentrich protiv Francuske s obzirom da se ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke, dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu nije stavljen ni pretjeran teret na apelantkinju.

43. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4612/12 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio