Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2201/14 (R. M. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2201/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2201/14, rješavajući apelacije Rifeta Murtića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Rifet Murtić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 005978 13 Rev od 25. februara 2014.
godine;
Stjepan Rezo, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 028124 13 Rsž od 18. marta 2014. godine;
Filip Čelar, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 025094 13 Rsž od 17. aprila 2014. godine;
„Vitis“ d.o.o. Čitluk, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 056695 13 Rsž od 13. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2201/14 Rifet Murtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 005978 13 Rev od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima status zaposlenika kod tuženih MUP-a USK i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova i da mu radni odnos nije prestao na zakonit način, pa su tuženi dužni da ga pozovu na rad i isplate mu naknadu plate u određenom novčanom iznosu za vrijeme nezakonitog otkaza. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da se radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, pa kako je pravomoćno odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je rješenje o prestanku radnog odnosa ništavo, to samim tim sud ne može odlučivati ni o zahtjevu da radni odnos apelanta nije prestao na zakonit način. S obzirom da apelant nije dokazao da se nalazio u radnom odnosu niti kod prvotuženog niti kod drugotuženog, a niti je dokazao da je njegov radni odnos prestao na nezakonit način, shodno tome nije osnovan njegov zahtjev za isplatu naknade štete, pa je sud odlučio kao u izreci presude.
2. AP-2375/14 Stjepan Rezo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 028124 13 Rsž od 18. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da kako iz apelantove radne knjižice proizilazi da mu je radni odnos prestao 31. marta 1992. godine pa kako apelant ničim nije dokazao da je tražio poništenje tog upisa te kako nije dokazao da se u radnom odnosu kod tuženog zatekao sa danom 5. novembra 1999. godine kao i da je tražio uspostavu radno pravnog statusa shodno članu 143. Zakona o radu, to je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev jer on nije dokazao da je u periodu od 23. decembra 1995. do 5. maja 2000. godine bio u radnom odnosu kod tuženog odnosno da je imao status radnika na čekanju posla.
3. AP-2427/14 Filip Čelar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 025094 13 Rsž od 17. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi solidarno na ime neisplaćene naknade plate za vremenske periode, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, kada su nadoknađeni neradni dani iz elementarne nepogode isplate određeni novčani iznos, kao i da mu solidarno na isplaćeni dio plate uplate u odgovarajuće fondove novčane iznose na ime zakonskih doprinosa za PIO, zdravstveno osiguranje, doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti, odbijen je kao neosnovan. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je štrajk trajao od 8. februara pa do 5. marta 2012. godine, a elementarna nepogoda je proglašena dana 4. februara 2012. godine i trajala je sve do 20. februara 2012. godine kada je proglašen prestanak elementarne nepogode. Također, utvrđeno je da su predmetne odluke samostalne, zasebne i neovisne jedna od druge tako da nema uzročno posljedične veze između ovih odluka, niti jedna drugu isključuju, a odluka o štrajku je donesena nakon što je proglašena elementarna nepogoda na području Kantona 10. Nadalje, utvrđeno je da se iz potvrde drugotužene od 18. februara 2013. godine vidi da je apelant nadoknadio predmetne dane provedene u štrajku i da stoga ne stoji apelantova tvrdnja da su to dani za koje je proglašena elementarna nepogoda i da su kao takvi odrađeni, već je nesporna činjenica da dani za koje apelant potražuje isplatu su dani nadoknade za dane provedene u štrajku, koji je proglašen nezakonitim. Budući da je apelant sudjelovao u štrajku koji je organiziran suprotno Zakonu o štrajku i Kolektivnom ugovoru za djelatnost obrazovanja i odgoja Kantona 10, dakle koji je nezakonit, sud je zaključio da mu tuženi za vrijeme za koje nije radio nisu dužni isplatiti platu shodno relevantnim odredbama navedenih akata, te je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-2485/14 „Vitis“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 056695 13 Rsž od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđena je ništavom Odluka o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza tužitelju od 6. januara 2011. godine, te je apelant obavezan da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa, koja se odnose na obavezu isplate naknade plata za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. Također, apelant je obavezan da tužitelju izvrši uplatu razlike doprinosa za PIO u nadležni fond PIO za određeni period i u određenim iznosima, te da mu po osnovu prekovremenog rada za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, kao i da mu po osnovu razlike toplog obroka, te na ime regresa, za određene periode isplati određene novčane iznose, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta od 1. marta 2009. godine, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da mu je radni odnos prestao navedenom odlukom od 6. januara 2011. godine, u smislu relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu i Pravilnika o radu apelanta.
Nadalje, utvrđeno je da apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje razloga za otkaz, što je bio dužan u smislu relevantne odredbe navedenog zakona. Isto tako, utvrđeno je da apelant nije postupio u skladu sa članom 90. Zakona o radu u kome je propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Dakle, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju apelant dao otkaz tužitelju zbog njegovog ponašanja, ali mu nije omogućio da iznese odbranu. Naime, sud je zaključio da iz iskaza tužitelja proizilazi da nije potpisao izvještaj komisije za godišnji popis, jer se nije slagao sa stanjem zaliha robe u skladištu gdje je radio, a pošto je tvrdio da su prije njega u tom skladištu radile još dvije osobe koje su primale i otpremale robu i da je utvrđeni manjak nastao vjerojatno prije njegovog dolaska, bilo je logično da se protiv njega provede disciplinski postupak i da mu se omogući odbrana, odnosno da iznese razloge zašto ne prihvata ovu težu povredu radne dužnosti koja mu je stavljena na teret, pa tek nakon ocjene izvedenih dokaza, da se odluči o osnovanosti disciplinske prijave. Osim toga, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, iz razloga što navedeno potraživanje apelant nije dokazao. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2201/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman