Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-79/14 („Unis-Tok“ d.o.o. Kalesija i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-79/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-79/14, rješavajući apelacije „Unis-Tok“ d.o.o Kalesija i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Unis-Tok“ d.o.o Kalesija, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 004061 13 GŽ 2 od 17. oktobra 2013. godine;
Ž. J., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 027386 10 RSŽ od 31. oktobra 2013. godine;
Mladen Puzigaća, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 RS 032736 13 RSŽ od 25. oktobra 2013. godine;
Blaženka Rogušić, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 020218 13 RSŽ od 31. oktobra 2013. godine;
Milivoje Ateljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 004072 11 REV od 10. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-79/14 „Unis-Tok“ d.o.o. Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Omerović advokat iz Kalesija, podnio je 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 004061 13 GŽ 2 od 17. oktobra 2013. godine. Osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja H.H., te je utvrđeno da je nezakonita odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelju i apelant je obavezan da tužitelju uspostavi radno pravni status i isplati mu pripadajuće plaće za period od jula 2009. do marta 2010. godine i uplati doprinose za PIO. U postupku je utvrđeno da je apelant otkazao tužitelju ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka propisanog Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Pravilnikom o radu apelanta. Budući da je ugovor o radu tužitelju prestao na nezakonit način, donesena je odluka kao u izreci presude.
2. AP-83/14 Ž. J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 8. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 027386 10 RSŽ od 31. oktobra 2013. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Hercegovačko-neretvanski kanton na ime manje isplaćenih plaća zbog nedodjeljivanja čina „mlađeg inspektora“ isplati određeni novčani iznos za period od jula 2005. do marta 2007. godine. Sud je zaključio da je, prema Uredbi o činovima i znakovima MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona, dodjela čina od strane poslodavca koji odgovara novoj razini obrazovanja i isplaćivanje veće plaće po tom osnovu diskreciono pravo poslodavca, a ne obaveza, a kako u utuženom periodu nije bilo prostora da se u skladu sa godišnjom listom slobodnim mjesta djelatnicima tuženog dodjele činovi „mlađeg inspektora“, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, utvrđeno je da je rješenjem tuženog, nakon što je raspoređen na dužnosti u skladu sa njegovim obrazovanjem, apelantu dodijeljen čin „mlađeg inspektora“ u aprilu 2007. godine, te da mu je u skladu s tim vršen obračun plaće u većem iznos nego ranije.
3. AP-92/14 Mladen Puzigaća (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, podnio je 9. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 RS 032736 13 RSŽ od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zasnovao radni odnos kod tuženog Preduzeća za ribarstvo „Saničani“ AD Prijedor, da je tuženi dužan priznati i uspostaviti apelantu sva prava po tom osnovu, odnosno vratiti apelanta na rad i rasporediti ga na poslove i radne zadatke, kao i da je tuženi dužan apelantu naknaditi izgubljenu zaradu i nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog sistematske diskriminacije i omalovažavanja od strane direktora tuženog. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tuženim imao zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme za period od aprila 2010. do marta 2011. godine, te da je bio zaposlen na poslovima čuvara, ali je zbog odsutnosti zaposlenog, faktički obavljao poslove šefa čuvarske službe. S tim u vezi, sud je zaključio da sama činjenica faktičkog obavljanja poslova drugog radnog mjesta, te činjenica da je ugovor na određeno vrijeme trajao manje od 24 mjeseca, ne može imati za posljedicu prerastanje u radni odnos na neodređeno vrijeme, a kako apelant tvrdi. Osim toga, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je nad njim izvršena diskriminacija u vidu mobinga, budući da je utvrđeno da je direktor tuženog poslove čišćenja i loženja vatre, za koje apelant smatra da su omalovažavajući, povjeravao i ostalim zaposlenima po potrebi.
4. AP-157/14 Blaženka Rogušić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, koju zastupa Predrag Kelava advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 RS 020218 13 RSŽ od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka Osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“ u Livnu kojom je odbijen apelantičin prigovor izjavljen protiv odluke o izboru kandidata na konkursu za izbor učitelja hrvatskog jezika, te da se izvrši ponovni izbor između prijavljenih kandidata i da se apelantici naknadi štete na ime izgubljenih primanja. Sud je, najprije, istakao da je u konkrentom slučaju njegova nadležnost da samo ispituje zakonitost odluke o izboru kandidata, a da nije ovlašten utvrditi koji je kandidat eventualno trebao biti izabran, niti obavezati tuženog da s tim kandidatom zasnuje radni odnos. Nadalje, sud je utvrdio da je u predmetnom slučaju ispoštovana sva zakonska procedura u pogledu raspisanog konkursa u skladu sa Zakonom o osnovnom školstvu i aktima tuženog, da je odluka o izboru kandidata donesena jednoglasno od strane Školskog odbora, te da je izabrani kandidat ostvario najveći broj bodova na konkursu. Zbog navedenog, sud je zaključio da je odluka tužene donesena zakonito.
5. AP-193/14 Milivoje Ateljević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Dragan Škuletić advokat iz Trebinja, podnio je 15. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 004072 11 REV od 10. oktobra 2013. godine. Apelant je istakao zahtjev za izdavanje privremene mjere i zatražio da Ustavni sud zabrani tuženoj-Komercijalnoj banci AD Banja Luka da vrši naplatu novčanih iznosa koji su apelantu isplaćeni po presudi Okružnog suda u Trebinju od 14. septembra 2011. godine, a koja je preinačena pobijanom presudom Vrhovnog suda, kao i da izvrši naplatu svih novčanih iznosa po osnovu radnog odnosa, a koje je tužena isplatila apelantu nakon njegovog vraćanja na rad do ponovnog prestanka radnog odnosa, u periodu od 17. oktobra 2011. do 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost otkaza njegovog ugovora o radu i da se tužena obaveže da apelanta vrati na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu isplati plaće, topli obrok i naknade za prekovremeni rad. U postupku je utvrđeno da tužena, u skladu sa relevantnim odredbama ZOR-a i Pravilnikom o radu tužene, protiv apelanta vodila disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze, budući da je apelant u pijanom stanju neovlašteno upravljao vozilom tužene i skrivio saobraćajnu nezgodu u kojoj je to vozilo oštećeno. Također je utvrđeno da je tuženi, nakon provedenog disciplinskog postupka od strane disciplinske komisije, u zakonskom roku donio odluku o otkazu ugovora o radu apelanta. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 79/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku o dopustivosti u predmetu broj AP 193/14, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman