Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2219/15 (I. B.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Povjeravanje djeteta
- Član 5. P broj 7 uz EK – Jednakost supružnika
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2219/15
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2219/15, rješavajući apelaciju Ibrahima Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Begića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 026245 15 Gž od 12. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 026245 13 P od 23. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ibrahim Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Zlatko Pozderac, advokat iz Cazina, podnio je 7. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 026245 15 Gž od 12. marta 2015. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 026245 13 P od 23. oktobra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Jasmine Dautović (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovorili 25. maja, odnosno 18. juna 2015. godine, dok tužena nije odgovorila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 4. septembra 2013. godine Općinskom sudu podnio tužbu radi izmjene odluke tog suda od 2. februara 2012. godine kojom je mldb. I.B. povjeren tuženoj na roditeljsko staranje, a apelantu utvrđeno pravo i dužnost ostvarivanja neposrednog kontakta sa mldb. I.B. svakog prvog i trećeg vikenda u mjesecu, te obaveza apelanta da mjesečno doprinosi za izdržavanje mldb. I.B. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 011063 12 Gž od 19. septembra 2012. godine preinačena je prvostepena presuda u vezi sa kontaktom apelanta i mldb. I.B. na taj način što je određeno da će apelant ostvarivati neposredni kontakt sa mldb. I.B. svake subote u mjesecu u vremenu od 10 do 18 sati, te da će mldb. I.B. u ljetnom periodu neprekidno boraviti kod apelanta 15 dana, a u zimskom periodu sedam dana. Apelant je predmetnom tužbom, zbog izmijenjenih okolnosti na strani tužene, tražio da sud povjeri njemu kao ocu mldb. I.B. na roditeljsko staranje s tim što bi tužena imala pravo i dužnost ostvarivanja neposrednog kontakta s mldb. I.B.
6. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 026245 13 P od 23. oktobra 2014. godine izmijenjen je drugi stav izreke odluke Općinskog suda broj 20 0 P 011063 10 P od 2. februara 2012. godine tako što je tužena dužna apelantu omogućiti lični i neposredni kontakt sa njihovim maloljetnim sinom (mldb. I.B.), rođenim 11. januara 2010. godine, posljednjih sedam dana u mjesecu, i to počev od 11 sati prvog dana pa do 16 sati posljednjeg sedmog dana tako što će apelant uz prethodni dogovor sa tuženom preuzeti na određenom mjestu i isto tako po završetku kontakta na dogovorenom mjestu vratiti tuženoj mldb. I.B, dok će u vrijeme ljetnog perioda mldb. I.B. boraviti kod apelanta 20 dana neprekidno, a u vrijeme zimskog perioda 15 dana neprekidno. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni izreka navedene presude Općinskog suda od 2. februara 2012. godine na taj način što će se odrediti da će mldb. I.B. živjeti sa apelantom koji će vršiti roditeljsko staranje nad njim s tim da tužena kao majka ima pravo i dužnost da se stara o zdravlju mldb. I.B., kao i da učestvuje u donošenju svih važnih odluka o podizanju mldb. I.B. Tužbenim zahtjevom je dalje zatraženo da se odredi da tužena ima pravo i dužnost ostvarivanja neposrednog kontakta sa mldb. I.B. svakog prvog i trećeg vikenda u mjesecu, i to od subote od 10 sati do nedjelje do 16 sati, zatim, da se tužena obaveže da na ime izdržavanja mldb. I.B. plaća mjesečno iznos od 200,00 KM počev od dana podnošenja tužbe pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Navedenom presudom je odbijen i apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da, ukoliko sud odbije kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev da utvrdi da je tužena dužna omogućiti apelantu neposredni kontakt sa mldb. I.B. svakog vikenda u periodu od petka od 15 sati do nedjelje do 20 sati, svake srijede u periodu od 10 sati do 18 sati, svakog drugog četvrtka u periodu od 16 do 20 sati, te da će mldb. I.B. u ljetnom periodu boraviti kod apelanta neprekidno 45 dana, u zimskom periodu 30 dana a sve tako što će apelant odvoditi i dovoditi mldb. I.B. od i u porodičnu kuću tužene. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
7. U provedenom dokaznom postupku Općinski sud je izvršio uvid i čitanje odluke tog suda od 2. februara 2012. godine, zapisnika JU Centar za socijalni rad Cazin (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), saslušao apelanta i tuženu u svojstvu parničnih stranaka, zatim, izvršio uvid i čitanje pismena Centra za socijalni rad i socijalnih anamneza na ime parničnih stranaka od 3. februara 2014. godine, kao i mišljenje psihologa Centra od 14. januara 2014. godine, te je izvršio uvid u ostalu materijalnu dokumentaciju. Općinski sud je istakao da je Centar za socijalni rad dostavio socijalne anamneze za apelanta i tuženu iz kojih je utvrđeno da apelant živi sa suprugom s kojom je zaključio zakoniti brak (apelant je sa tuženom živio u vanbračnoj zajednici), da živi u vlastitoj kući, koja je velika i novosagrađena. Dalje je utvrđeno da apelant ostvaruje mjesečna primanja na ime iznajmljivanja stanova i na ime obavljenih poslova kojima se bavi putem Interneta, organizacijom prevoza robe, da je po zanimanju mašinski tehničar i vozač i da je trenutno nezaposlen. Dalje je utvrđeno da tužena živi u stanu sa roditeljima koji su vlasnici stana, te da su primanja porodice mjesečno u visini od 500,00 KM na ime najamnine za kuću i 200,00 KM, koje apelant plaća za izdržavanje mldb. I.B. Na ročištu za glavnu raspravu Općinski sud je utvrdio da je socijalna radnica Centra za socijalni rad navela da je došlo do promijenjenih okolnosti u predmetu, jer je tužena sa mldb. I.B. promijenila mjesto prebivališta odlaskom u Republiku Hrvatsku, te da su te promjene znatno utjecale na ranije dostavljeno mišljenje, te je istakla da se, zbog izmijenjenih okolnosti, sastao stručni tim Centra za socijalni rad sagledavajući sve činjenice i okolnosti i dokumentaciju koju Centar posjeduje. Uzimajući u obzir starosnu dob mldb. I.B. i emotivnu vezanost mldb. I.B. za oba roditelja, Centar za socijalni rad je iznio mišljenje da je u najboljem interesu mldb. I.B. da i dalje ostane da živi uz tuženu kao svoju majku, jer bi odvajanje mldb. I.B. od majke u tom periodu imalo negativan utjecaj na mldb. I.B. s tim da apelant ima pravo i dužnost da sa mldb. I.B. redovno kontaktira iz razloga što mldb. I.B. voli provoditi vrijeme sa ocem i zbog toga što apelant ima uvjete da mldb. I.B. boravi kod njega.
8. Općinski sud je utvrdio da je Ministarstvo pravde BiH 8. septembra 2014. godine Centru za socijalni rad dostavilo socijalnu anamnezu za tuženu koju je izradio Centar za socijalnu skrb Buje, Republika Hrvatska, 11. augusta 2014. godine i koju je Centar za socijalni rad dostavio Općinskom sudu. Iz navedene socijalne anamneze Općinski sud je utvrdio da je tužena u Republiku Hrvatsku došla sa mldb. I.B. 20. aprila 2014. godine, da je 22. aprila 2014. godine prijavila boravište za sebe i mldb. I.B. na adresi u Umagu, a da je 30. juna 2014. godine prijavila boravište u Bujama, da je tužena nezaposlena, da je njen suprug zaposlen u preduzeću iz Italije i da ostvaruje plaću u iznosu od 2.200,00 eura. Dalje je utvrđeno da tužena sa mldb. I.B. živi u stanu površine 63 kvadratna metra, da je stan opremljen neophodnim stvarima i uređajima, da je komforan, te da stambeni uvjeti odgovaraju za život djeteta i cjelokupne porodice. Općinski sud je naveo da činjenica da tužena kao majka mldb. I.B. od 20. aprila 2014. godine živi u mjestu Buje u Republici Hrvatskoj, gdje je zasnovala bračnu zajednicu, jeste promijenjena okolnost u smislu člana 143. Porodičnog zakona FBiH s obzirom na novu sredinu u kojoj tužena živi sa mldb. I.B. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, samo navedena promijenjena okolnost nije od takvog utjecaja na temelju koje bi sud raniju odluku izmijenio i povjerio mldb. I.B. apelantu kao ocu. Kao razloge za svoju odluku Općinski sud je naveo da je mldb. I.B. od svog rođenja neprekidno (dan-noć) sa tuženom kao svojom majkom, koja o njemu vodi u svakom smislu brigu, izuzev povremenog vremenskog perioda kada je apelant kao otac na osnovu odluke suda ostvarivao sa mldb. I.B. lični i neposredni kontakt. Također, činjenica da je promijenjena adresa na kojoj živi tužena sa mldb. I.B., po ocjeni Općinskog suda, nije razlog da bi se izmijenila ranija odluka suda i oduzeo mldb. I.B. od tužene, a povjerio apelantu na brigu kao ocu i o kojem bi se apelant starao, odnosno njegova sadašnja supruga u slobodnom vremenu ili apelantova majka.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 026245 15 Gž od 12. marta 2015. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, te je prvostepena presuda od 23. oktobra 2014. godine ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno da će apelant uz prethodni dogovor sa tuženom preuzeti na određenom mjestu i isto tako po završetku kontakta na dogovoreno mjesto vratiti tuženoj mldb. I.B. i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u ostalom dijelu žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv navedene prvostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu odluku. Dalje je istaknuto da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je prvostepeni sud dao valjane činjenične i pravne razloge za svoju odluku tako da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje bi utjecale na zakonitost i pravilnost pobijane presude u tom dijelu.
11. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud rješenjem na zapisnik sa ročišta od 8. aprila 2014. godine odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem sudskog vještaka neuropsihijatra i čitanjem isprava tačno navedenih u zapisniku, dajući na zapisnik razloge za svoju odluku a činjenica da u obrazloženju presude nije isto konstatirao, po ocjeni Kantonalnog suda, ne čini pobijanu presudu nerazumljivom, zbog čega je taj apelantov žalbeni prigovor neosnovan. Iz navedenog zapisnika, kako je dalje istaknuto, proizlazi da je apelant predložio navedeno vještačenje na okolnost da vještak utvrdi kojem roditelju je mldb. I.B. privrženiji i kako bi na njega utjecala promjena mjesta življenja, te promjena da ubuduće nastavi živjeti sa apelantom kao svojim ocem. Međutim, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog da se provede vještačenje vještaka neuropsihijatra na navedene okolnosti. U prilog takvom svom zaključku Kantonalni sud je istakao i činjenicu da je stručni tim Centra za socijalni rad, u čijem sastavu je psiholog, razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja i dokumentaciju kojom raspolaže kada je dao mišljenje da je u najboljem interesu mldb. I.B. da i dalje nastavi živjeti sa tuženom, to jeste svojom majkom.
12. Kantonalni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do promjene okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja prethodne prvostepene i drugostepene presude s obzirom na to da je tužena, nakon donošenja tih odluka, zajedno sa mldb. I.B. promijenila prebivalište odlaskom u Republiku Hrvatsku. Međutim, imajući u vidu činjenicu da sve vrijeme od rođenja mldb. I.B. živi sa tuženom kao svojom majkom koja se neposredno stara i vodi brigu o njemu, da je mldb. I.B. star pet godina, te ocjenjujući i mišljenje predstavnika Centra za socijalni rad koje je prvostepeni sud prihvatio, Kantonalni sud je zaključio da je u najboljem interesu mldb. I.B. da i dalje ostane da živi sa majkom, neovisno o tome što se radi o drugoj sredini a gdje, prema utvrđenim činjenicama, postoje svi uvjeti za njegov razvoj i normalan život. Kantonalni sud je dalje naveo da činjenica da će mldb. I.B., koji je i hrvatski državljanin, i dalje živjeti s majkom u Republici Hrvatskoj ne dovodi u pitanje emotivnu vezu mldb. I.B. sa njegovim ocem-apelantom i ostvarivanje neposrednih kontakata mldb. I.B. sa apelantom, čija prava i dužnosti u okvirima roditeljskog staranja moraju biti u najboljem interesu djeteta parničnih stranaka. Iz navedenih razloga, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant je u žalbi neosnovano iznio tvrdnje da je u najboljem interesu mldb. I.B. da ubuduće živi sa apelantom, to jeste svojim ocem. Kantonalni sud je, također, utvrdio da nema osnova apelantov žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije zauzeo stav u vezi sa određivanjem sa kojim roditeljem će mldb. I.B. ubuduće živjeti, jer prvostepeni sud, kako je navedeno, jeste izveo pravilan zaključak da je u najboljem interesu mldb. djeteta da i dalje živi sa majkom zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za izmjenu odluke prvostepenog suda u navedenom dijelu pravilnom primjenom odredaba Porodičnog zakona FBiH.
13. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena presuda u dijelu kojim je određeno vrijeme kada će apelant ostvarivati neposredni kontakt sa mldb. I.B. a kako je predložio i Centar za socijalni rad, jasna i razumljiva i da nije dovedena u sumnju apelantovim žalbenim prigovorima. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da apelantova žalba osnovano ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka koje su utjecale na zakonitost pobijane presude u dijelu gdje je sud odlučio „da će apelant kao otac mldb. I.B. i uz prethodni dogovor sa tuženom preuzeti na određenom mjestu, a isto tako po završetku kontakta na dogovoreno mjesto maloljetno dijete vratiti majci...", kada ukazuje na manjkavosti izreke presude u tom dijelu i da je sud morao jasno i precizno odrediti gdje i kada će apelant preuzeti mldb. I.B., te da u tom dijelu presuda ne sadrži razloge za takvo odlučenje suda. Naime, kako je dalje navedeno, obrazloženje osporene presude ne sadrži razloge zbog čega je sud odlučio na navedeni način, jer sud nije ocijenio utvrđene činjenice i okolnosti konkretnog slučaja a naročito što tužena sa mldb. I.B. sada živi u Republici Hrvatskoj, a apelant u Cazinu, u BiH. Istaknuto je da je u takvim okolnostima neophodan prelazak međudržavne granice bilo tužene ili apelanta da bi se ostvarivao neposredni kontakt mldb. I.B. sa apelantom u smislu preuzimanja mldb. I.B. od tužene i vraćanja djeteta tuženoj, te da prvostepeni sud nije ocijenio odnose tužene i apelanta, pa je, i po mišljenju tog suda, prvostepeni sud morao presudom odrediti mjesto gdje će tužena predati mldb. I.B. apelantu i mjesto gdje će apelant vratiti dijete tuženoj, kako bi se mldb. I.B. omogućio kontakt sa njegovim ocem-apelantom u vrijeme kako je određeno prvostepenom presudom. Kantonalni sud je utvrdio da činjenica da je parničnim strankama ostavljeno da po dogovoru određuju to mjesto može imati posljedicu da se mldb. I.B. uskrati kontakt i boravak sa ocem sa kojim je emotivno vezan u slučaju da takav dogovor ne postignu. Zbog navedenih razloga, zaključio je Kantonalni sud, izreka pobijane presude u tom dijelu je nerazumljiva i nejasna i ne sadrži razloge zbog čega je sud tako odlučio, pa je povrijedio odredbe parničnog postupka koje su utjecale na zakonitost presude u tom dijelu, zbog čega je apelantovu žalbu Kantonalni sud uvažio i pobijanu presudu u navedenom dijelu ukinuo primjenom člana 227. stav 2. ZPP i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje navodi da sudovi nisu pažljivo ocijenili izvedene dokaze, nego su odluke donijeli prvenstveno na temelju mišljenja Centra za socijalni rad, kao i da su odbili provesti dokaze koje je apelant predlagao (vještačenje vještaka neuropsihijatra, izvođenje dokaza u vezi sa materijalnim prilikama tužene). Također, navodi da je dokazao da on može da vrši roditeljsko staranje o mldb. I.B. sa jednakom, pa i većom pažnjom od tužene a što redovni sudovi nisu prihvatili. Ističe da je u konkretnom postupku diskriminiran na temelju svog spola, jer su redovni sudovi postupili na način da su odmah zauzeli stav da se apelant kao muškarac, odnosno otac mldb. I.B. ne može brinuti o djetetu zbog toga što je on muškarac i što je majka ta koja može pružiti malodobnom djetetu „bolji“ odgoj. Dalje ukazuje da su sudovi samo paušalno naveli da je u najboljem interesu mldb. I.B. da i dalje živi sa tuženom kao svojom majkom, odnosno da u tom smislu nisu dali jasne, logične i argumentirane razloge u svojim odlukama. Smatra da je u konkretnom slučaju u najboljem interesu mldb. I.B. da živi sa apelantom u Cazinu, što je za mldb. I.B. već poznata sredina, umjesto u Republici Hrvatskoj, gdje je tužena zasnovala bračnu zajednicu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da mu je predmetni spis dostavljen 17. aprila 2015. godine, nakon odluke Kantonalnog suda od 12. marta 2015. godine, te da je u pogledu ukinutog dijela prvostepene odluke i vraćanja predmeta na ponovni postupak zakazao pripremno ročište za 24. jun 2015. godine.
IV.Relevantni propisi
17. U Porodičnom zakonu Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 124. stav 2.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. […] Član 129. stav 2.
(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.
Član 142. stav 2.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 145. stav 1.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. […] ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
V.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 026245 15 Gž od 12. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama u dijelu u kojem je odlučeno o roditeljskom staranju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja djeteta, dakle, predmeta građanskopravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
26. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
27. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava smatra brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v. Švedska, presuda od 27. novembra 1992. godine, Serija A broj 250, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norveška, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).
28. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li su redovni sudovi osporenim odlukama u dijelu kojim su pravomoćno odbili apelantov tužbeni zahtjev da mu se mldb. I.B. povjeri na roditeljsko staranje naveli jasne razloge i interes mldb. I.B. u pogledu njegovog povjeravanja na roditeljsko staranje tuženoj. U tom smislu, Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes zavisi od okolnosti koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka - psihologa ili psihijatara, a u konačnici i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka.
29. Polazeći od ovih općih razmatranja, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, shodno članu
143. Porodičnog zakona FBiH, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu da se zbog izmijenjenih okolnosti u konkretnom slučaju apelantu dodijeli roditeljsko staranje umjesto tuženoj, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi obrazložili zašto su smatrali da novonastala promijenjena okolnost, da je tužena promijenila sredinu u kojoj živi sa mld. I.B., nije od takvog značaja da sud promijeni svoju raniju odluku kojom je maloljetno dijete dodijelio na staranje tuženoj kao njegovoj majci. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je u interesu mldb. I.B. da i dalje ostane da živi sa tuženom uz održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa apelantom kao svojim ocem. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, i to nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad sa socijalnom anamnezom za apelanta i tuženu i mišljenjem psihologa, iskaza apelanta i tužene, zaključio da je u najboljem interesu mldb. I.B. da živi s tuženom. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, prilikom donošenja odluke, jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o interesima djeteta, ocjenjujući pri tome posebno starosnu dob djeteta (pet godina), emotivnu vezanost za oba roditelja, činjenicu da je od rođenja vezan za tuženu s kojom neprekidno živi, te da bi odvajanje mldb. I.B. od njegove majke u konkretnom periodu njegovog života imalo negativne posljedice za razvoj djeteta. Zatim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka neuropsihijatra, te u vezi s tim dao detaljne i jasne razloge u obrazloženju svoje odluke. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge prvostepenog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za izmjenu ranije odluke suda kojom je roditeljsko staranje povjereno tuženoj.
30. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
31. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
Zabrana diskriminacije u vezi s pravom na porodični život i pravom na jednakost supružnika
32. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je, prema njegovom mišljenju, različito tretiran u odnosu na tuženu-majku mldb. I.B., kojoj je dijete dodijeljeno na brigu i odgoj, zbog toga što je on muškarac, to jeste zbog njegovog spola. Nediskriminacija
33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Pravo na privatni i porodični život
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1)Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2)Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
Jednakost supružnika
35. Član 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
U svezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog prekida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno-pravnog karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim člankom države ne sprječavaju poduzimanje takovih mjera koje su neophodne u interesu djece.
36. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, stav 32). Apelant je naveo da je diskriminiran u vezi s pravom na porodični život i jednakost supružnika.
37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
38. Dovodeći u vezu garancije prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa apelantovim navodima, te imajući u vidu da odredbe Porodičnog zakona (o povjeravanju djece na brigu i odgoj i održavanju ličnih kontakata sa djetetom nakon razvoda braka) imaju opći karakter (primjenu u svim slučajevima), Ustavni sud smatra da apelant nije dostavio dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na specifičnost mldb. djeteta i uvjetovanost odluke suda mišljenjem i prijedlogom Centra za socijalni rad, teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantove paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati.
39. S druge strane, budući da apelant praktično ukazuje na to da je različito tretiran u odnosu na tuženu-majku djeteta, kojoj je dijete dodijeljeno na brigu i odgoj, Ustavni sud ukazuje na sadržaj člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisano da bračni drugovi uživaju jednaka prava i obaveze privatnog prava među njima, te u svom odnosu s djecom, u odnosu na brak, tokom braka i u slučaju njegovog raskida. Međutim, ovaj član ne sprečava državu da poduzima mjere kakve budu potrebne u interesu djece. Također, članom 8. Evropske konvencije je svakome zagarantirano pravo na porodični život s tim što se javna vlast može umiješati u vršenje tog prava ako je takvo miješanje predviđeno zakonom. Imajući u vidu apelantovo nezadovoljstvo što je mldb. dijete povjereno na odgoj i čuvanje tuženoj, te što se ne može smatrati ravnopravnim sudionikom u odgoju svog djeteta, Ustavni sud zapaža da su prilikom povjeravanja djeteta tuženoj-majci redovni sudovi prvenstveno imali u vidu interese djeteta zbog čega se u cijelosti pokazuju neutemeljenim apelantovi navodi da je različito tretiran zbog svog spola. Dakle, odluka o povjeravanju djeteta tuženoj je donesena na temelju ocjene svih provedenih dokaza a svoje odluke su prvenstveno utemeljili na stručnoj ocjeni nadležnih tijela, odnosno lica (psihologa) i u interesu djeteta. Iz navedenog proizlazi da odluke o povjeravanju djeteta tuženoj imaju utemeljenje na relevantnim odredbama Porodičnog zakona pri čemu se ni na koji način ne uskraćuje apelantovo pravo na održavanje odnosa i neposrednih kontakata s mldb. djetetom.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke donesene u interesu mldb. djeteta. Također, povjeravanje djeteta tuženoj-majci ne uskraćuje razumnu mogućnost održavanja odnosa između apelanta i mldb. djeteta i ne ukazuje na odsustvo jednakosti apelanta i tužene kao majke.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluka o povjeravanju djeteta, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđeno, jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.
42. Ustavni sud zaključuje da apelantu nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke donesene u interesu mldb. djeteta. Također, povjeravanje djeteta tuženoj-majci ne uskraćuje razumnu mogućnost održavanja odnosa između apelanta i mldb. djeteta i ne ukazuje na odsustvo jednakosti apelanta i tužene kao majke.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman