Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2527/15 (S. B.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje radi povinovanja nalogu suda
  • Lišavanje slobode
  • Zastara
  • Kazna
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2527/15

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2527/15, rješavajući apelaciju Stanoja Bijelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Stanoja Bijelića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Pr 011345 15 Pžp 2 od 30. aprila 2015. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stanoje Bijelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 011345 15 Pžp 2 od 30. aprila 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 11345 15 Pls od 19. marta 2015. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenih rješenja do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 3. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 9. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je donio Rješenje broj 78 0 Pr 11345 15 Pls od 19. marta 2015. godine kojim je određeno da se apelant lišava slobode radi naplate novčane kazne izrečene Rješenjem tog suda broj 78 0 Pr 11345 11 Pr od 8. februara 2012. godine, i to u trajanju od šest dana. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je rješenjem tog suda od 8. februara 2012. godine apelantu izrečena novčana kazna (u iznosu od 600,00 KM), te da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 6. aprila 2012. godine. Osnovni sud je ukazao na to da je odredbama člana 232 Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima iz 2014. godine) propisano da će sud po službenoj dužnosti odrediti lišenje slobode okrivljenom koji u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke kojom mu je izrečena novčana kazna ne plati novčanu kaznu, a lišenje slobode određuje se u trajanju do 15 dana. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da apelant u ostavljenom roku nije uplatio novčanu kaznu, niti je novčana kazna naplaćena prinudnom naplatom u Poreskoj upravi. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 232 Zakona o prekršajima iz 2014. godine.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 78 0 Pr 011345 15 Pžp 2 od 30. aprila 2015. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno u cijelosti. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud pri donošenju osporenog rješenja pogrešno primijenio Zakon o prekršajima iz 2014. godine. Naime, apelant je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebalo da primijeni odredbe čl. 28 i 30 ranijeg Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima iz 2006. godine) u skladu s kojima je nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je postupak izvršenja prekršajnih sankcija poseban postupak koji se sprovodi s ciljem naplate izrečenih novčanih kazni i troškova postupka po pravosnažnim i izvršnim rješenjima i izvršnim prekršajnim nalozima. Prema mišljenju Okružnog suda, takav postupak se, suprotno žalbenim tvrdnjama, sprovodi prema pravilima važećeg Zakona o prekršajima iz 2014. godine, budući da iz odredaba člana 243 stav 1 tog zakona proizlazi da se samo na započete postupke u kojima nije donesena prvostepena odluka primjenjuje ranije važeći zakon. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 232 stav 8 Zakona o prekršajima iz 2014. godine propisano da se mjera lišenja slobode ne može izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršenog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja mjere – lišenje slobode ne može nastupiti ako je izvršenje u toku. Okružni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastarjelosti izvršenja kazne jer je odredbom člana 229 stav 3 Zakona o prekršajima iz 2014. godine propisano da se novčana kazna i troškovi postupka evidentiraju kao dug u Registar novčanih kazni dok kažnjeni ne plati iznos novčane kazne i troškove postupka kada se novčana kazna i troškovi postupka brišu iz Registra novčanih kazni nakon proteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo pravosnažno i izvršno. Okružni sud je ukazao na to da u konkretnom slučaju nije protekao rok od pet godina od pravosnažnosti rješenja o prekršaju (računajući od 6. aprila 2012. godine), te da je, stoga, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud apelantu pravilno odredio mjeru lišenja slobode. Shodno tome, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6 i 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju bili dužni da primijene odredbe člana 30 u vezi s članom 28 Zakona o prekršajima iz 2006. godine, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja, kako je to i propisano odredbama člana 103 stav 7 Zakona o prekršajima iz 2014. godine. Apelant navodi da se u žalbi protiv prvostepenog rješenja izričito pozvao na odredbe člana 103 stav 7 Zakona o prekršajima iz 2014. godine, ali da drugostepeni sud nije primijenio odredbe tog zakona, niti je dao obrazloženje zbog čega nije primijenio te odredbe. Stoga, apelant smatra da redovni sudovi ne mogu da insistiraju na izvršenju zastarjele prekršajne sankcije, a pogotovo ne mogu da preduzimaju mjeru lišenja slobode kao osnovnog ljudskog prava.

b) Odgovor na apelaciju

8. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svog rješenja, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

9. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) relevantne odredbe glase:

Predmet Zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuju se: pojam prekršaja, uslovi za propisivanje prekršaja i prekršajnih sankcija, prekršajna odgovornost, prekršajni postupak i postupak izvršenja prekršajnih sankcija.

Vremensko važenje i primjena najblažeg zakona, odnosno propisa Član 6.

(1) Na počinioca prekršaja primjenjuje se zakon, odnosno propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja.

(2) Ako je poslije izvršenja prekršaja izmijenjen zakon, odnosno propis, jednom ili više puta, primijeniće se zakon, odnosno propis koji je najblaži za počinioca.

Tok i prekid zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka i izvršenja zaštitnih mjera Član 103. stav 7.

(7) Na rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje se propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja.

Lišenje slobode zbog neplaćanja Član 232.

(1) Kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelomično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju ili izvršnim prekršajnim nalogom, lišiće se slobode posebnim rješenjem tog suda.

(2) Rješenje o lišenju slobode zbog neplaćanja sud će donijeti bez održavanja usmenog pretresa i saslušanja stranaka, samo jedanput za odnosni prekršaj. (3) Rješenje o lišenju slobode iz stava 1. ovog člana sud će donijeti po proteku dvije godine od dana kada je prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju postalo konačno (pravosnažno, odnosno izvršno).

(4) Lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne donosi sud, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlašćenog organa, kada je novčana kazna izrečena izvršnim prekršajnim nalogom ili rješenjem suda.

(5) Sud će obavijestiti ovlašćeni organ o donošenju rješenja o lišenju slobode zbog neplaćanja.

(6) Sud može rješenjem odrediti lišenje slobode do 15 dana.

(7) Mjera – lišenje slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne.

(8) Mjera – lišenje slobode ne može se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja mjere – lišenje slobode ne može nastupiti ako je izvršenje u toku.

10. U Zakonu o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) relevantne odredbe glase:

Član 28.

Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:

a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen;

b) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen.

Član 30.

Tok i prekid zastarjelosti (1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.

VI.Dopustivost

11. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 Pr 011345 15 Pžp 2 od 30. aprila 2015. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

15. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6 i 7 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

16. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

17. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

b) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga ili radi obezbjeđenja ispunjenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

18. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o izvršenju novčane kazne bili dužni da primijene relevantne odredbe Zakona o prekršajima iz 2006. godine, koji je bio na snazi u vrijeme učinjenog prekršaja, a u skladu s kojima je nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne, slijedom čega mu nije mogla biti određena mjera lišenja slobode zbog neplaćanja novčane kazne. Stoga, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

19. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je identično činjenično i pravno pitanje raspravljao u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetima br. AP 409/15 i AP 1276/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 409/15 od 24. aprila 2015. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1276/15 od 17. juna 2015. godine; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u tački 38 Odluke broj AP 409/15 naveo (te isto ponovio i u Odluci broj AP 1276/15) da je Okružni sud pitanje zastarjelosti izvršenja kazne raspravio shodno članu 232 stav 8 Zakona o prekršajima (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 63/14). Citiranom odredbom regulisano je da se mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja ne može izvršiti ukoliko je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina. Pri tom, Okružni sud se uopšte nije ni izjašnjavao o apelantovom izričitom navodu da je nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne zbog čijeg neplaćanja mu je mjera lišavanja slobode i izrečena. Takođe, u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nema ništa što bi uputilo na zaključak zbog čega se na pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne ne može primijeniti član 103 stav 7 Zakona o prekršajima Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 63/14) kojim je izričito propisano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Stoga, zaključak Okružnog suda da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne koji je zasnovan na članu 232 stav 8 Zakona o prekršajima Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 63/14) nema osnov u zakonu, te ne daje odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišavanja slobode protiv apelanta postojao 'zakonit nalog suda' po kom on nije postupio, a zbog čega mu je ova mjera i izrečena. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da je, u tom predmetu, osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije.

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima redovnih sudova određeno da se apelant lišava slobode zbog neplaćanja novčane kazne koja mu je izrečena rješenjem prvostepenog suda od 8. februara 2012. godine, koje je postalo pravosnažno 6. aprila 2012. godine. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je rješenje o prekršaju doneseno u vrijeme važenja Zakona o prekršajima iz 2006. godine, što podrazumijeva i da je prekršaj učinjen u to vrijeme. Ustavni sud zapaža da se Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, u obrazloženju svog rješenja pozvao na odredbe člana 232 stav 8 Zakona o prekršajima iz 2014. godine, te u vezi s tim zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje u pogledu primjene odredaba člana 103 stav 7 tog zakona (prema kojima se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja), iako se i apelant izričito pozvao na te odredbe, kako je naveo u apelaciji (a što drugostepeni sud u odgovoru na apelaciju nije osporio). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 409/15 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Stoga, Ustavni sud zaključuje da i u konkretnom slučaju u osporenim odlukama nije dat odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišenja slobode protiv apelanta postojao "zakonit sudski nalog" po kom apelant nije postupio, a zbog čega mu je ta mjere i izrečena.

21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije.

Ostali navodi

22. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3b), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 3, 6 i 7 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b) Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih rješenja o izricanju zakonom propisane mjere koja za učinak ima lišenje slobode nije moguće zaključiti da su redovni sudovi, u skladu sa zakonom, utvrdili da je u trenutku izricanja navedene mjere postojao "zakonit sudski nalog" po kom lice u pitanju nije postupilo.

24. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2527/15 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio