Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2542/12 (B. H.-Š.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
  • Aktivna legitimacija
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2542/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2542/12, rješavajući apelaciju Branke Hamović-Šipčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Hamović-Šipčić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043125 10 Gž od 30. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043125 03 P od 27. novembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branka Hamović-Šipčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043125 10 Gž od 30. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 043125 03 P od 27. novembra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, zatraženo je 10. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, dostavila je odgovor na apelaciju 16. septembra 2015. godine. Kantonalni i Općinski sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je 28. oktobra 2003. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, i Amera Penave, umješača na strani tužene, radi priznavanja prava vlasništva, navodeći da je njen otac Milorad Hamović (u daljnjem tekstu: apelanticin pravni prednik ili apelanticin otac) zaključio kupoprodajni ugovor za stan u Sarajevu, u ulici Zmaja od Bosne broj 38/8, te da je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, dužna da trpi da se apelantica uknjiži kao vlasnik tog stana sa dijelom 1/1. Apelantica u tužbi tvrdi da je njen otac nakon uplate ugovorene cijene na ime otkupa navedenog stana u iznosu od 181.051,00 YU dinara, kao i 2.000,00 YU dinara na ime troškova prijema komisije za procjenu stana, zaključio ugovor o kupoprodaji tog stana s bivšom JNA, nakon čega je ugovor podnio nadležnom organu Općine Novo Sarajevo radi plaćanja poreza. Međutim, zbog početka ratnih djelovanja Uprava prihoda Novo Sarajevo navedeni ugovor nije nikad vratila, pa su svi njihovi pokušaji da se ugovor pronađe ostali bezuspješni. U vezi s tim, apelantica ukazuje na to da je njen prednik zaključio ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrade, a ugovor je, kako ističe, mogao zaključiti samo nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji stana.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 043125 03 P od 27. novembra 2009. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 043125 10 Gž od 30. maja 2012. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je njen pravni prednik Milorad Hamović zaključio kupoprodajni ugovor za stan u Sarajevu, u ulici Zmaja od Bosne broj 38/8, pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), dužna da trpi da se apelantica uknjiži kao vlasnik tog stana sa dijelom 1/1. Istom presudom apelantica je obavezana da naknadi troškove postupka umješaču na strani tužene Ameru Penavi za zastupanje punomoćnika u iznosu od 1.368,90 KM.

7. Općinski sud je uvidom u brojnu materijalnu dokumentaciju, između ostalog, ugovor o korištenju predmetnog stana od 9. aprila 1985. godine, utvrdio da je apelanticin pravni prednik kao nosilac stanarskog imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana sa Zajednicom stanovanja JNA – Stručnom službom PRI – VP 3945 – 27 Sarajevo; da je u predmetnom stanu živio od 8. maja 1985. godine, što proizlazi iz Uvjerenja o kretanju od 17. oktobra 2000. godine, da je zbog bolesti napustio Sarajevo tokom ratnih dešavanja u BiH; da je nakon povratka u Sarajevo podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo i da je taj postupak obustavljen zaključkom od 15. aprila 2003. godine (zaključak postao pravosnažan 6. juna 2003. godine) zbog smrti apelanticinog prednika (obavijest Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-300/08 od 30. decembra 2008. godine). Dalje, uvidom u obračunski list i uplatnice slijedi da se uplatnice odnose na utvrđivanje mjesečne rate i rok otplate za otkup predmetnog stana izdate na ime apelanticinog prednika, koje glase na iznos od 181.050,91 dinara, koji je apelanticin prednik uplatio na račun Vojnog servisa NBJ Beograd, kao i troškove procjene komisije za otkup predmetnog stana u iznosu od 2.000,00 dinara, a što proizlazi i iz potvrde YU Garant banke od 21. jula 2000. godine. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelanticin prednik s Vojnom ustanovom za upravljanje SFJNA Beograd zaključio Ugovor broj In- 3513-1017-5 kojim su regulirana međusobna prava i obaveze na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, a uvidom u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda II u Sarajevu broj O-1034/03 od 16. septembra 2003. godine utvrdio je da je apelanticin pravni prednik umro i da je jedini njegov nasljednik apelantica nastanjena u Kanadi. Na osnovu Pregleda svih objekata koji je izdao Kantonalni stambeni fond Sarajevo broj 02-245/09 od 22. januara 2009. godine i potvrde o vlasništvu broj 02/9360/05 od 15. jula 2005. godine taj sud je dalje utvrdio da je korisnik predmetnog stana umješač na strani tužene Amer Penava, a da je kao vlasnik stana upisan Vojno-stambeni fond. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza radi utvrđenja da li je apelanticin pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana Općinski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja treba primijeniti odredbu člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) kojom je propisano da, ako nosilac stanarskog prava koji je na raspolaganju Vlade FBiH taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO-om, u skladu sa zakonima Vlade FBiH, izdaje se nalog da se nosilac tog prava uknjiži kao vlasnik stana. Međutim, kako prema ocjeni tog suda iz izvedenih dokaza proizlazi da navedene uvjete nije ispunio ni apelanticin prednik, to pravo nema ni apelantica, bez obzira na to što je rješenjem o nasljeđivanju proglašena za jedinog zakonskog nasljednika prava i obaveza svog prednika, tj. ona nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe sudu, jer shodno citiranoj odredbi Zakona o prodaji stanova nije nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, nije legalni posjednik stana i nema pravno obavezujući ugovor, odnosno ne ispunjava tri kumulativna uvjeta koje zahtijeva navedena odredba Zakona. Dakle, kako je apelanticin otac preminuo 1999. godine i tako prestao biti nosilac stanarskog prava, Općinski sud je zaključio da taj status ne može imati ni apelantica kao njegova nasljednica, pa time ne može imati više prava nego što je imao njen prednik, na osnovu čega je odlučeno kao u izreci presude.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da apelantica nije dokazala da je njen pravni prednik imao zaključen kupoprodajni ugovor, te da apelantica ne ispunjava ostale kumulativne uvjete iz člana 39.a) Zakona o prodaji stanova, a to je da kao nositeljica stanarskog prava taj stan koristi legalno, a također nije bila ni član porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na to da apelantica u konkretnom slučaju, osim što nije bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, nije bila ni član porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika. Stoga, Kantonalni sud je, postupajući na osnovu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim što navodi hronologiju postupanja redovnih sudova u konkretnoj pravnoj stvari, apelantica ističe da se ne mogu prihvatiti odredbe domaćeg prava, konkretno odredba člana 39. Zakona o prodaji stanova, odnosno da se pravo vlasništva nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji stanova uvjetuje stanarskim pravom, jer smatra da je ta odredba u koliziji s međunarodnim pravom. Apelantica je navela i da smatra pogrešnim stav Kantonalnog suda da ne može steći veća prava nego je to imao njen pravni prednik, jer je nesporna činjenica da je njen prednik zaključio pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa bivšom JNA, ali da je u toku ratnih djelovanja stan njenog oca nekoliko puta pretresan i da je odnijeta sva dokumentacija među kojima i navedeni ugovor. Također ističe da ne može prihvatiti stanovište domaćih sudova u pogledu tumačenja člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju prvotužena je navela da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja ukazuje u apelaciji. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 16/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

12. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik u nadležnom sudu.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 043125 10 Gž od 30. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

17. U kontekstu apelanticinog navoda da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi da se ti navodi u suštini svode ne pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova, zbog čega će te navode ispitati s aspekta povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja toga da je apelanticin pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, jer apelantica nije dokazala da je njen pravni prednik ispunio uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, zatim nije zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, a tu presudu je u postupku odlučivanja o apelanticinoj žalbi kao pravilnu i zasnovanu na zakonu potvrdio i Kantonalni sud.

24. Općinski sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je apelanticin pravni prednik kao nosilac stanarskog prava na ime otkupa predmetnog stana na račun Vojnog servisa NBJ Beograd uplatio iznos od 181.050,91 dinara, te na ime troškova procjene komisije za otkup predmetnog stana iznos od 2.000,00 dinara, a što nesporno proizlazi i iz potvrde YU Garant banke od 21. jula 2000. godine, da je s Vojnom ustanovom za upravljanje SFJNA Beograd zaključio Ugovor broj In-3513- 1017-5 kojim su regulirana međusobna prava i obaveze na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova, Općinski sud je zaključio da apelanticin pravni prednik nije ispunio uvjete iz citirane odredbe Zakona, da nije zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do 6. aprila 1992. godine, da navedeni ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te da ni apelantica nije dokazala da je njen pravni prednik zaključio pisani ugovor o otkupu predmetnog stana, zbog čega na apelanticu kao svog zakonskog nasljednika nije mogao prenijeti više prava nego što ih je sam imao, tj. zbog čega apelantica kao zakonska nasljednica svog prednika nije imala aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe sudu.

25. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelantica u konkretnom slučaju (Odluka o dopustivosti broj AP 2879/06 od 13. maja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da apelant nije podnio dokaz da je prednik tuženog prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana, a to je jedan od dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a što su svojim odlukama potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene, te su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, jer su sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja o tome da apelantica nije dokazala da je njen pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, tj. da nije ispunio uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, zbog čega apelantica nije mogla imati više prava od njenog prednika, niti je njen pravni prednik na nju mogao prenijeti više prava nego što je i sam imao. Prema tome, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što bi ukazalo na to da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.

27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama, i pored nepreciznosti u jednom dijelu obrazloženja presude Općinskog suda, u konačnici nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentirana obrazloženja o tome da apelantica nije dokazala da je njen pravni prednik ispunio uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, da je zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, zbog čega na apelanticu kao zakonskog nasljednika nije mogao prenijeti više prava nego što je i sam imao, i da ne postoji ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja ukazivalo na proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica ukazala, a tiče se činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2542/12 (B. H.-Š.) | Sudska praksa | Aktio