Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1675/15 (N. G.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonit nalog u kontekstu člana 5. EK
  • Lišavanje slobode
  • Zastara
  • Prekršajni postupak
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1675/15

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1675/15, rješavajući apelaciju Nebojše Grujića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nebojše Grujića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Pr 009204 15 Pžp 2 od 23. marta 2015. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 1 tačka b. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1675/15 od 14. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nebojša Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lišnja podnio je 9. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 009204 15 Pžp 2 od 23. marta 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 9204 15 Pls od 25. februara 2015. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje rješenja Osnovnog suda do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1675/15 od 14. maja 2015. godine kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odložio izvršenje rješenja Osnovnog suda.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 27. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda i da dostavi na uvid spis broj 78 0 Pr 009204 15 Pls.

5. Okružni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 6. maja 2015. godine, dok je Osnovni sud dostavio na uvid i traženi spis.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 9204 15 Pls od 25. februara 2015. godine odredio da se liši slobode apelant u trajanju od 15 dana radi naplate novčane kazne u iznosu od 1.500,00 KM, izrečene pravosnažnim i izvršnim Rješenjem Okružnog suda broj 78 0 Pr 009204 11 Pžp od 2. juna 2011. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je ukazao da je apelantu rješenjem Okružnog suda od 2. juna 2011. godine izrečena novčana kazna zbog počinjenog prekršaja iz člana 27 stav 1 tačka đ) Zakona o ugostiteljstvu („Službeni glasnik RS“ broj 15/10). Nadalje, ukazano je da je članom 232 Zakona o prekršajima RS („Službeni glasnik RS“ broj 63/14, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) propisano da će sud po službenoj dužnosti odrediti lišavanje slobode okrivljenom koji u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke kojom mu je izrečena novčana kazna kaznu ne plati a lišavanje slobode se određuje u trajanju do 15 dana. Imajući u vidu da je Osnovni sud u predmetnom postupku utvrdio da apelant nije platio izrečenu novčanu kaznu, to je, na osnovu člana 232 Zakona o prekršajima, odlučio kao u izreci rješenja.

8. Osnovni sud je 30. marta 2012. godine Poreskoj upravi Republike Srpske - Područnom centru Banja Luka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) uputio zahtjev za prinudnu naplatu izrečene novčane kazne i troškova postupka. Prema stanju spisa, izrečena novčana kazna i troškovi postupka nisu naplaćeni ni u postupku prinudne naplate.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 78 0 Pr 009204 15 Pžp 2 od 23. marta 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje Osnovog suda od 25. februara 2015. godine.

10. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je nastupila zastara izvršenja kazne, jer je rješenje kojim mu je kazna izrečena postalo pravosnažno 2. juna 2011. godine, te da je, u skladu sa članom 30 st. 1 i 3 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 34/06), protekao apsolutni rok zastarjelosti od dvije godine, pri tome se pozivajući na odredbu člana 232 stav 8 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), kojom je propisano da zastarjelost izvršenja mjere lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne nastupa kad protekne pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju. Dakle, Okružni sud je zaključio da su se, shodno članu 232 citiranog zakona, stekli uslovi za donošenje rješenja o lišavanju slobode apelanta, jer su od dana pravosnažnosti i izvršnosti rješenja o prekršaju (2. juna 2011. godine) do donošenja osporenog rješenja protekle više od dvije godine, da apelant u tom roku nije platio novčanu kaznu i da izrečena novčana kazna nije naplaćena ni u postupku prinudne naplate od Poreske uprave. Dalje, Okružni sud je naveo da apelant u žalbi nije predočio dokaze da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu shodno članu 234 Zakona o prekršajima, te da je stoga neosnovan i njegov zahtjev da se obustavi postupak lišavanja slobode. U vezi sa navedenim, Okružni sud je, takođe, ukazao da je članom 234 Zakona o prekršajima propisano da se mjera lišavanja slobode ne može odrediti prema kažnjenom koji dokaže da je korisnik socijalne pomoći u nekom od oblika navedenih citiranim članom, kao i da takve dokaze osuđeni može dostaviti prvostepenom sudu najkasnije do prijema uputnog akta za izvršenje rešenja o lišavanju slobode zbog neplaćanja novčane kazne, a u kom slučaju prvostepeni sud ovo rješenje stavlja van snage i donosi rješenje o zamjeni novčane kazne u kaznu zatvora, shodno članu 235 Zakona o prekršajima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je do kršenja navedenih prava došlo zbog pogrešne i retroaktivne primjene zakona. Po njegovom mišljenju, Osnovni sud je prilikom izricanja mjere lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne pogrešno i na njegovu štetu primijenio Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), umjesto Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/098, 29/10 i 109/11) kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme izricanja prekršajne sankcije, kako je i određeno članom 103 stav 7 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14). Dalje, apelant ukazuje da je rješenje kojim mu je izrečena prekršajna sankcija – novčana kazna postalo pravosnažno i izvršno 2. juna 2011. godine, pa da je, shodno članu 30 st. 1 i 3 a u vezi s članom 28 stav 1 tačka a) Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/098, 29/10 i 109/11), nastupila zastara izvršenja kazne (naplate novčane kazne), tj. da je nastupio apsolutni rok zastarjelosti od dvije godine. Apelant, takođe, navodi da je na ovaj propust izričito ukazao i u svojoj žalbi, ali da se Okružni sud o ovom navodu nije izjašnjavao, već je samo citirao čl. 232 do 235 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14).

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u osporenom rješenju dati razlozi i obrazloženja zbog kojih nije nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije i na osnovu kojih relevantnih odredbi, te zaključio da apelant pogrešno tumači relevantne odredbe Zakona o prekršajima kada tvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja prekršajne sankcije.

13. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je članom 244 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), koji je stupio na snagu 26. jula 2014. godine, propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10, 109/11). Kako je u vrijeme donošenja rješenja o lišavanju slobode zbog neplaćanja novčane kazne, tj. 25. februara 2015. godine, bio na snazi Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), a apelant nije dostavio dokaz o plaćanju novčane kazne, doneseno je osporeno rješenje, jer nije protekao rok od pet godina od pravosnažnosti rješenja kojim je apelantu izrečena novčana kazna a koje je postalo pravosnažno 2. juna 2011. godine.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o ugostiteljstvu („Službeni glasnik RS“ broj 15/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 27. stav 1. tačka đ) (1) Ugostitelj koji obavlja ugostiteljsku djelatnost prema ovom zakonu je obavezan da:

(…)

đ) za svaku pruženu uslugu izda fiskalni račun (…) Član 42.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM do 7.500 KM kaznit će se za prekršaj ugostitelj kao privredno društvo ako:

(…) lj) za svaku pruženu uslugu ne izda fiskalni račun (član 27. stav 1. tačka đ)), (…)

15. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Tok i prekid zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka i izvršenja zaštitnih mjera Član 103.

(…) (7) Na rokove zastarjelosti prekršajnog gonjenja i izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje se propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja.

Lišenje slobode zbog neplaćanja Član 232.

(1) Kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju ili izvršnim prekršajnim nalogom, lišit će se slobode posebnim rješenjem tog suda.

(2) Rješenje o lišenju slobode zbog neplaćanja sud će donijeti bez održavanja usmenog pretresa i saslušanja stranaka, samo jedanput za odnosni prekršaj. (3) Rješenje o lišenju slobode iz stava 1. ovog člana sud će donijeti po proteku dvije godine od dana kada je prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju postalo konačno (pravosnažno, odnosno izvršno).

(4) Lišenje slobode zbog neplaćanja novčane kazne donosi sud, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa, kada je novčana kazna izrečena izvršnim prekršajnim nalogom ili rješenjem suda.

(5) Sud će obavijestiti ovlašteni organ o donošenju rješenja o lišenju slobode zbog neplaćanja.

(6) Sud može rješenjem odrediti lišenje slobode do 15 dana.

(7) Mjera – lišenje slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne.

(8) Mjera – lišenje slobode ne može se izvršiti ako je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina, s tim što zastarjelost izvršenja mjere – lišenje slobode ne može nastupiti ako je izvršenje u toku.

16. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:

a) za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do tri hiljade konvertibilnih maraka (3.000,00 KM) kad protekne godinu dana od dana kada je prekršaj izvršen; Član 29.

Zastarjelost izvršenja zaštitnih mjera Zastarjelost izvršenja zaštitnih mjera propisanih ovim zakonom nastupa kad protekne jedna godina od dana pravosnažnosti rješenja kojim su te zaštitne mjere izrečene.

Član 30.

Tok i prekid zastarjelosti (1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravosnažnosti rješenja kojim je kazna odnosno zaštitna mjera izrečena.

(2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom nadležnog organa za postupak odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

(3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 28. i 29. ovog zakona.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 Pr 009204 15 Pžp 2 od 23. marta 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. aprila 2015. godine a apelacija je podnesena 9. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

22. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; (…)

23. Apelant tvrdi da su redovni sudovi pri ocjeni zastarjelosti izvršenja novčane kazne trebali primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja, da je prema ovom zakonu nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne, pa da mu zbog toga nije ni mogla biti izrečena mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne. Po njegovom mišljenju, osporena rješenja su zbog toga nezakonita i rezultat njihovog izvršenja bi bilo njegovo lišavanje slobode protivno članu 5 Evropske konvencije.

24. Ustavni sud primjećuje da je apelantu Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 Pr 009204 10 Pr od 17. marta 2011. godine, koje je postalo pravosnažno 2. juna 2011. godine, kao vlasniku ugostiteljskog objekta izrečena prekršajna sankcija, novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, shodno čl. 4 i 56 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09), za prekršaj iz Zakona o ugostiteljstvu iz člana 27 stav 1 tačka đ), koji je počinio 4. novembra 2010. godine. Zatim, iz apelantovih navoda, kao i uvidom u spis Osnovnog suda, te obrazloženja osporenih rješenja nesporno proizilazi da apelant izrečenu novčanu kaznu nije platio u roku koji je određen navedenim rješenjem (od osam dana) a kojim je proglašen odgovornim za počinjeni prekršaj, da je Osnovni sud 30. marta 2012. godine uputio zahtjev za prinudnu naplatu Poreskoj upravi, koja je donijela rješenje o prinudnoj naplati na novčanim sredstvima - apelantovoj gotovini 8. aprila 2013. godine, ali da kazna ni u ovom postupku nije naplaćena, odnosno da u trenutku donošenja osporenih rješenja kojim je apelantu izrečena mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja novčana kazna nije bila naplaćena.

25. Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 232 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14) propisano da će kažnjeni koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju biti lišen slobode posebnim rješenjem suda. Sud ovo rješenje može donijeti samo jedanput za određeni prekršaj, a lišavanje slobode može biti određeno u trajanju do 15 dana. Mjera lišavanja slobode neće se izvršiti ili će se obustaviti ukoliko kažnjeni uplati pun iznos novčane kazne. U skladu s članom 238, mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja sprovodi se po propisima o izvršenju krivičnih sankcija ukoliko Zakonom o prekršajima nije drugačije određeno.

26. Shodno navedenom, proizilazi da je mjera lišavanja slobode apelantu izrečena jer nije platio novčanu kaznu utvrđenu pravosnažnim i izvršnim rješenjem nadležnog suda. U tom smislu, pitanje zakonitosti lišavanja slobode mora biti raspravljeno u smislu člana 5 stav 1 tačka b. Evropske konvencije, koji u prvom dijelu propisuje da je lišavanje slobode dozvoljeno zbog „nepostupanja u skladu sa zakonitim nalogom suda“ koji već postoji protiv lica koje je u pitanju.

27. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“, što podrazumijeva usklađenost sa postupkom propisanim zakonom. U ovom dijelu Evropska konvencija upućuje, u prvom redu, na poštivanje materijalnih i proceduralnih aspekata domaćeg prava, ali dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, odnosno pojedincu mora biti obezbijeđena zaštita od proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Gatt protiv Malte, aplikacija broj 28221/08, presuda od 27. jula 2010. godine, stav 43).

28. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da mu mjera lišavanja slobode nije mogla biti izrečena jer je nastupila zastarjelost izvršenja kazne, kao i da su redovni sudovi ovu činjenicu ocijenili prema zakonu koji nisu mogli primijeniti u njegovom slučaju.

29. Ustavni sud primjećuje da je apelantu mjera lišavanja slobode izrečena primjenom Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14). Navedenim zakonom je u članu 103 stav 7 određeno da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme učinjenog prekršaja. U vrijeme kada je apelant počinio prekršaje za koje mu je izrečena novčana kazna koju nije platio, tj. 17. marta 2011. godine (rješenje je postalo pravosnažno 2. juna 2011. godine), na snazi je bio Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09).

30. Ustavni sud podsjeća da se zastarjelost može definisati kao zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinioca krivičnog djela (vidi, Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145 i 146). Naime, razlozi pravne sigurnosti govore u prilog činjenici da se pojedinac ne može beskonačno držati u neizvjesnosti u pogledu pokretanja ili nastavka krivičnog progona i izvršenja krivičnih sankcija.

31. Zatim, Ustavni sud primjećuje da iz zakonskih odredbi koje regulišu mjeru lišavanja slobode proizilazi da se radi o mjeri čiji je cilj da obezbijedi plaćanje kazne, pod prijetnjom lišavanja slobode u zatvorskom režimu, kada lice koje je u pitanju ne može dokazati da nije u stanju da plati kaznu. U prilog ovako određenoj svrsi mjere govori i činjenica da se ona neće izvršiti, odnosno njeno izvršenje će se prekinuti čim kažnjeni plati u cjelini izrečenu kaznu. S obzirom na ovako određenu svrhu, jasno je da se ova mjera ne može primijeniti u slučaju kada je nastupila zastarjelost izvršenja kazne koja nije plaćena.

32. Shodno navedenom, proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja od pravilnog raspravljanja pitanja zastarjelosti izvršenja kazne koju apelant nije platio zavisilo (i) postojanje „zakonitog naloga suda“ po kojem apelant nije postupio, a zbog čega mu je izrečena mjera lišavanja slobode.

33. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud pitanje zastarjelosti izvršenja kazne raspravio shodno članu 232 stav 8 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14). Citiranom odredbom je regulisano da se mjera lišavanja slobode zbog neplaćanja ne može izvršiti ukoliko je od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno izvršnog prekršajnog naloga, proteklo pet godina. Pri tome Okružni sud se uopšte nije izjašnjavao o apelantovom izričitom navodu da je nastupila zastarjelost izvršenja novčane kazne zbog čijeg neplaćanja mu je mjera lišavanja slobode i izrečena. Takođe, u obrazloženju osporenog rješenja Okružnog suda nema ništa što bi uputilo na zaključak zbog čega se na pitanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne ne može primijeniti član 103 stav 7 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), kojim je izričito propisano da se na rokove zastarjelosti izvršenja prekršajne sankcije primjenjuje propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja. Citirana odredba sadrži jasnu i nedvosmislenu uputu koji zakon je mjerodavan za raspravljanje o ovom pitanju, bez obzira na član 244 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14), na koji ukazuje Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju, a kojim je propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11). Stoga, zaključak Okružnog suda da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne koji je zasnovan na članu 232 stav 8 Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ broj 63/14) nema utemeljenje u zakonu, te ne daje odgovor na pitanje da li je u trenutku izricanja mjere lišavanja slobode protiv apelanta postojao „zakonit nalog suda“ po kojem on nije postupio, a zbog čega mu je ova mjera i izrečena.

34. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b. Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka b. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih rješenja o izricanju zakonom propisane mjere koja za učinak ima lišavanje slobode nije moguće zaključiti da su redovni sudovi, u skladu sa zakonom, utvrdili da je u trenutku izricanja navedene mjere postojao „zakonit nalog suda“ po kojem lice koje je u pitanju nije postupilo.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1675/15 od 14. maja 2015. godine.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1675/15 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio