Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4730/15 (Ž. L.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4730/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine, u predmetu broj AP-4730/15, rješavajući apelacije Željka Lalušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14) donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Lalušića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Trebinju br. 95 0 K 021344 15 Kv od 30. septembra 2015. godine i 95 0 K 021344 13 K od 14. septembra 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Lalušića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Trebinju br. 95 0 K 021344 15 Kv od 30. septembra 2015. godine i 95 0 K 021344 13 K od 14. septembra 2015. godine odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Lalušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnio je 23. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 95 0 K 021344 15 Kv od 30. septembra 2015. godine i 95 0 K 021344 13 K od 14. septembra 2015. godine. Apelant je 9. novembra 2015. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć kojim je ovlastio advokata Dušana Vasovića iz Beograda za zastupanje pred Ustavnim sudom. Apelant je 13. novembra 2015. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć kojim je ovlastio advokate Josipa Muselimovića i Anu Primorac iz Mostara za zastupanje pred Ustavnim sudom.

2. Osnovni sud, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog krivičnog djela – posebni slučajevi falsifikovanja isprave iz člana 378. stav 1. tačka 1) Krivičnog zakona Republike Srpske, donio je Rješenje broj 95 0 K 021344 13 K od 14. septembra 2015. godine kojim je apelantu određen pritvor iz razloga propisanih odredbama člana 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), koji po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana, a računaće se od časa lišenja slobode.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, kao opšteg uslova za određivanje pritvora, nesumnjivo proizlazi iz samog čina potvrđivanja optužnice, kao i dokaza koje je Okružno tužilaštvo u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) prikupilo u toku istrage i prezentovalo na glavnom pretresu. Osnovni sud je naveo da je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP, budući da činjenice koje se odnose na apelantovo ponašanje i postupke u toku predmetnog postupka, koje su navedene i argumentovane u prijedlogu Tužilaštva, upućuju na nesumnjiv zaključak da se apelant krije u cilju onemogućavanja nastavka predmetnog suđenja. Naime, Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora istaklo da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do zastoja u suđenju, budući da se apelant nalazio na liječenju u Institutu za plućne bolesti u Sremskoj Kamenici, te da je u tom smislu ispoštovana preporuka ljekara navedene zdravstvene ustanove da se apelant "izvjesno vrijeme ne izlaže fizičkim naporima, putovanjima i stresnim situacijama". Pri tome, Osnovni sud je naveo da je Tužilaštvo dostavilo sudu dopis Granične policije Bosne i Hercegovine od 23. marta 2015. godine iz kojeg proizlazi da je apelant u periodu od 30. oktobra 2014. do 10. marta 2015. godine više puta prelazio državnu granicu (17 puta). Osnovni sud je naveo da je nakon toga zakazao ročište za 9. jun 2015. godine na koje je pristupio apelantov branilac, te tom prilikom zatražio da se pretres odloži za septembar 2015. godine s obzirom da se apelant nalazi ponovo na liječenju. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je Institut za plućne bolesti u Sremskoj Kamenici, na traženje tog suda, dostavio akt od 19. juna 2015. godine kojim je obavijestio sud da je apelant bio na liječenju u toj zdravstvenoj ustanovi od 2. do 18. juna 2015. godine. Osnovni sud je, takođe, naveo da iz dopisa Policijske stanice Istočno Novo Sarajevo od 20. aprila 2015. godine proizlazi da apelant nije prijavljen na adresi u Istočnom Sarajevu, ulica Ive Andrića broj 22, niti boravi na toj adresi, iz čega proizlazi da je apelant dao sudu netačne podatke o svojoj adresi (iako je od strane suda upozoravan da je u obavezi da saopšti tačnu adresu stanovanja, te da obavijesti sud o svakoj promjeni adrese stanovanja). Po mišljenju Osnovnog suda, u situaciji kada sud ne raspolaže sa podacima o apelantovom boravištu, te kada je apelantovo liječenje završeno, osnovanim se ukazuje prijedlog Tužilaštava za određivanje pritvora apelantu, jer je očigledno se apelant krije.

4. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 95 0 K 021344 15 Kv od 30. septembra 2015. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su neosnovani da su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca da iz Odluke Ustavnog suda broj AP 699/15 od 9. jula 2015. godine proizlazi da apelant nije kriv za predmetno krivično djelo. Naime, Osnovni sud je ukazao da se navedena odluka Ustavnog suda odnosi na parnični predmet, a da odluka parničnog suda ne obavezuje krivični sud povodom utvrđivanja krivičnog djela i krivične odgovornosti počinioca. Osnovni sud je dalje naveo da je uvidom u predmetni krivični spis utvrdio da je posljednji glavni pretres u predmetnom krivičnom postupku održan 15. aprila 2014. godine. Naime, Osnovni sud je ukazao da se nakon toga nije mogao održati nijedan glavni pretres u predmetnom postupku, budući da je apelantov branilac prije održavanja pretresa dostavljao sudu medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na apelanta, te na taj način sprječavao sud da preduzme druge zakonom dozvoljene radnje za obezbjeđenje prisustva apelanta na glavnom pretresu. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je netačna tvrdnja apelantovog branioca da je sud pozivao samo branioca na pretres, budući da se u predmetno spisu nalaze pozivi koji su upućeni apelantu na adresu koju je dao sudu, ali da su se ti pozivi vratili jer nisu mogli biti uručeni. Što se tiče obavještenja Policijske stanice Istočno Sarajevo od 23. septembra 2015. godine, koje je izdato na apelantov zahtjev, u kojem je konstatovano da je apelant prijavljen na adresi – Ive Andrića 22, Osnovni sud je naveo da je očigledno da se apelant prijavio na tu adresu nakon donošenja rješenja o određivanju pritvora. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju očigledno da apelant izbjegava dolazak pred sud i da se krije u drugoj državi, te da su stoga ispunjeni zakonski uslovi za određivanje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP. Pri tome, Osnovni sud je istakao da apelant ima mogućnost da se u svakom trenutku dobrovoljno javi sudu radi okončanja predmetnog krivičnog postupka, u kom slučaju bi odluka o određivanju pritvora bila razmatrana radi ukidanja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija je preuranjena;

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, takođe, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54.).

8. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da se pod "lišenjem slobode" podrazumijeva "zadržavanje osobe na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme", bilo da je riječ o zadržavanju u zatvoru, pritvoru ili policijskoj stanici (čak i kada je osoba došla dobrovoljno, ali je od te osobe zatraženo da ostane u policijskoj stanici). Dakle, ono što ukazuje da je došlo do "lišenja slobode" jeste postojanje "prinude" – zadržavanje osobe na određenom mjestu tj. onemogućavanje osobe da napusti određeno mjesto od strane javne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije "pod prinudom zadržan na određenom mjestu", već da samo postoji formalni akt na osnovu kojeg bi apelant mogao biti lišen slobode, dakle, koji ukazuje da takva mogućnost postoji. Ustavni sud ukazuje da se u takvoj situaciji (tj. u situaciji kada se apelant još uvijek nalazi na slobodi) ne mogu primijeniti garancije iz člana 5. Evropske konvencije, slijedom čega zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3684/14 od 21. oktobra 2014. godine, tačka 8. dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

9. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da u slučaju da zaista dođe do apelantovog "lišenja slobode", apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih odluka (koje će tom prilikom apelantu biti lično uručene, tako da apelant neće propustiti rok od 60 dana iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda), u kom slučaju će Ustavni sud ispitati osporene odluke u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

10. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-785/08 od 31. januara 2009. godine, tač. 28-29. dostupna na www.ustavnisud.ba ).

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4730/15 (Ž. L.) | Sudska praksa | Aktio