Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/14 (B. R. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2624/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2624/14, rješavajući apelacije Bećira Rahića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bećir Rahić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 054085 13 Rev od 8. aprila 2014. godine;
Samir Pandžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070351 10 Rsz od 23. aprila 2014. godine;
Ivan Alilović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070452 11 Rsz od 6. maja 2014. godine;
Dragica Vukosavljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056530 12 Rev od 8. aprila 2014.
godine;
Vladimir Đuričić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 037835 14 Rsž od 7. maja 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2624/14 Bećir Rahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 054085 13 Rev od 8. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati naknadu za odvojeni život za period juni 1999. – decembar 2002. godine u pojedinačnim iznosima pobliže preciziranim u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je tužena apelanta kao svog zaposlenika 16. januara 1998. godine sa dužnosti koju je obavljao u Mostaru, gdje je i nastanjen, premjestila u Sarajevo i da mu u spornom periodu nije isplatila naknadu za odvojeni život od porodice. Nadalje, utvrđeno je da prema odredbi člana
106. Zakona o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom da je posljednje utuženo potraživanje u predmetnoj pravnoj stvari nastalo u decembru 2002. godine, a apelant je tužbu podnio 25. jula 2008. godine, dakle nakon isteka navedenog roka, to je sud odlučio kao u izreci presude. Osim toga, sud je zaključio da ne stoji ni apelantova tvrdnja da je donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH tužena izvršila priznanje predmetnog duga što je imalo za posljedicu prekid zastarijevanja, jer utvrđivanje unutrašnjeg duga FBiH za određene obaveze i u određenom periodu putem posebnog zakona, uz utvrđivanje propisanog načina izmirenja tih obaveza, ne predstavlja priznanje duga koje imaju u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, niti se donošenju tog zakona može dati pravni značaj odricanja od zastarjelosti kojeg ima u vidu relevantna odredba Zakona o obligacionim odnosima. Naime, utvrđeno je da samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga od strane ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarijevanja, a ti neophodni uslovi u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.
2. AP-2925/14 Samir Pandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070351 10 Rsz od 23. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena FBiH obaveže da mu isplati iznos od 3.100,00 KM na ime dnevnica za službeno putovanje u Irak za mjesec decembar 2005. godine, te iznos od 127,50 KM na ime deminerskog dodatka za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku. U toku postupka je utvrđeno da nije sporno da je Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama od 21. oktobra 2005. godine propisana visina dnevnice, međutim, utvrđeno je da je apelantu uz isplatu plata izvršena i isplata dnevnica koja naknada ima karakter dnevnice u smislu relevantne odredbe Zakona o službi u Vojsci FBiH. Također, utvrđeno je da je obligaciono-pravni odnos nastao potpisivanjem ugovora između apelanta i Ministarstva odbrane BiH, a kojim ugovorom su regulisana sva prava i obaveze ugovornih strana, tj. da će apelant ispuniti svoje obaveze u okviru misije „Iračka sloboda“, a Ministarstvo odbrane BiH se obavezalo da će za taj njegov rad isplatiti određene ugovorne odnose. Isto tako, utvrđeno je da su potpisivanjem tog ugovora ugovorne strane dužne izvršiti obaveze iz ugovora, a kako je potpisnik predmetnog ugovora apelant i ministarstvo odbrane BiH to je zbog toga osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, dok je Zajednička komanda Vojske FBiH izdala samo Naredbu o upućivanju u mirovnu misiju bez naznake obaveza, uz spisak pripadnika Vojske FBiH. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
3. AP-2926/14 Ivan Alilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 070452 11 Rsz od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena FBiH obaveže da mu isplati iznos od 3.100,00 KM na ime dnevnica za službeno putovanje u Irak za mjesec decembar 2005. godine, te iznos od 127,50 KM na ime deminerskog dodatka za neposredno angažovanje na poslovima deminiranja u Iraku. U toku postupka je utvrđeno da je nesporno da je apelant prije zaključivanja ugovora sa Ministarstvom odbrane BiH i odlaska u Irak bio u profesionalnoj vojnoj službi kod FMO. Međutim, utvrđeno je i da je nesporno da se apelant dobrovoljno prijavio za odlazak u misiju mira pod nazivom „Iračka sloboda“. Dakle, utvrđeno je da osnov učešća apelanta u navedenoj misiji u sastavu oružanih snaga u BiH nije Naredba Zajedničke komande Vojske FBiH od 7. novembra 2005. godine, nego slobodna volja apelanta i ugovor apelanta zaključen sa Ministarstvom odbrane BiH. S obzirom da su apelant i Ministarstvo odbrane BiH pomenutim ugovorom na jasan način inter partes ugovorili vrstu i trajanje apelantovog angažmana u predmetnoj misiji, a također i plaćanje povodom učešća apelanta u sastavu oružanih snaga u BiH zbog čega je sud zaključio da apelant nije pasivno legitimisan za naknade po osnovu učešća apelanta u sastavu oružanih snaga u BiH u periodu zaključenog ugovora apelanta i Ministarstva odbrane BiH.
4. AP-2997/14 Dragica Vukosavljević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 30. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056530 12 Rev od 8. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene od 31. oktobra 2008. godine, da se tužena obaveže da joj za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose i da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. U toku postupka je utvrđeno da je kod nespornih činjenica: da su parnične stranke 19. februara 2008. godine zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 19. februara do 31. maja 2008. godine; da je na osnovu izjave direktora tužene od 2. juna 2008. godine apelantici produžen radni odnos na određeno vrijeme za period od 1. juna do 31. oktobra 2008. godine; da je po isteku roka tužena donijela rješenje od 31. oktobra 2008. godine kojim je utvrdila prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme, pravilan zaključak redovnih sudova da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način. Nadalje, utvrđeno je da se navedeni zaključak ne dovodi u pitanje apelantičinim prigovorima da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu, zato što je nakon isteka roka, od tri mjeseca i 11 dana, iz ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. februara 2008. godine, apelantici produžen rad na određeno vrijeme na osnovu izjave direktora tužene od 2. juna 2008. godine, za period od 1. juna do 31. oktobra 2008. godine, iz čega proizilazi da nisu ispunjeni uslovi iz relevantne odredbe navedenog zakona za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme.
Isto tako, utvrđeno je da sama činjenica da je u vrijeme donošenja rješenja tužene od 31. oktobra 2008. godine, kojim je utvrđen prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme, apelantica bila na bolovanju, ne utiče na drugačiji zaključak suda, jer ona nije bila na bolovanju iz razloga koje u ivdu ima odgovarajuća odredba pomenutog zakona. Također, utvrđeno je da na zakonitost i pravilnost odluka reodvnih sudova ne utiču ni tvrdnje apelantice da joj je produžen rad na određeno vrijeme do 31. oktobra 2008. godine na osnovu izjave poslodavca od 2. juna 2008. godine, a ne na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, u smislu odredbe člana 16. predmetnog zakona, jer među parničnim strankama nije sporno, da je apelantici, izjavom direktora tužene od 2. juna 2008. godine, produžen rad na određeno vrijeme za period od 1. juna do 31. oktobra 2008. godine zbog privremenog povećanja posla, a što je u skladu sa odredbama člana 16. navedenog zakona. Najzad, utvrđeno je da je ovo tim prije, što je članom 1.4.2. Pravilnika o radu tužene propisano, da ako se ugovor o radu ne zaključi pismeno, radniku će se uručiti pismena izjava koja sadrži podatke navedenu u pomenutom zakonu, a koja zamjenjuje pismeni ugovor o radu.
5. AP-3513/14 Vladimir Đuričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 037835 14 Rsž od 7. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tužene i to: Odluka o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga od 30. maja 2011. godine i Odluka direktora od 9. juna 2011. godine i da se obaveže tužena da ga vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, te da mu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati na ime naknade štete, zbog izgubljene zarade po osnovu plate, određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i da se obaveže tužena da uplati doprinose Fondu PIO RS, na ime obaveznog osiguranja apelanta. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužena pravilno donijela Odluku kojom je prestala potreba za radom radnika u Sektoru obezbjeđenja i da je obezbijedila kao poslodavac mjere zbrinjavanja radnika koji su se našli u statusu tzv. tehnološkog viška, a zaključenjem Sporazuma o načinu ostvarivanja prava radnika Službe obezbjeđenja-tehnološkog viška sa agencijom „Alpha Security Plus“ d.o.o. Banja Luka. Kako apelant nije prihvatio ponuđeni prelazak po Sporazumu u Agenciju, a upoznat je da mu u tom slučaju prestaje radni odnos ukoliko ga tužena ne može rasporediti na drugo radno mjesto, odnosno ponuditi mu ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, to je nastao osnov za prestanak radnog odnosa apelanta kod tužene. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je autonomno pravo poslodavca zaključenje ugovora sa radnicima pod izmijenjenim okolnostima, a to što je apelant tvrdio tokom postupka da ga je tužena mogla rasporediti na drugo radno mjesto, po ocjeni suda ne može uticati na zakonitost odluka tužene, zbog čega je primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu i Pravilnika o radu tužene, kao i Općeg kolektivnog ugovora odlučio kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2624/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman