Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3305/15 (N. D. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3305/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3305/15, rješavajući apelacije Nasera Deljkića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Naser Deljkić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 451660 15 Pžp od 29. aprila 2015. godine;
Nezir Delibašić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 082348 15 Pžp od 24. marta 2015. godine;
Mile Krivokuća, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 402121 15 Pžp od 19. juna 2015. godine;
Ranko Trivić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 184768 15 Pžp od 5. juna 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3305/15 Naser Deljkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk advokatica iz Sarajeva, podnio je 1. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 451660 15 Pžp od 29. aprila 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 11. Zakona o doprinosima Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U postupku je, nakon izvršenog inspekcijskog pregleda od strane federalnog poreznog inspektora, utvrđeno da apelant, kao vlasnik SOSR „STIL“ Sarajevo, nije u zakonskom roku uplatio obavezne doprinose za mjesec maj 2013. godine, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
2. AP-3233/15 Nezir Delibašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, kojeg zastupa Mesud Obralija advokat iz Kaknja, podnio je 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 082348 15 Pžp od 24. marta 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant, kao vlasnik UR Ćevabdžinica „Zmajevac“ Kakanj, oglašen je odgovornim zbog prekršaja iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je na osnovu rješenja o prihvatanju odgovornosti za prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelant nije vršio evidentiranje prometa putem fiskalnog uređaja u UR Ćevabdžinica „Zmajevac“ Kakanj, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. U odnosu na odluku o sankciji, sud je zaključio da će se izricanjem novčane kazne u zakonom propisanom minimumu ostvariti opća i posebna svrha kažnjavanja, te da će se ubuduće uticati na apelanta da se suzdrži činjenja ovakvi ili sličnih prekršaja.
3. AP-3983/15 Mile Krivokuća (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 19. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 402121 15 Pžp od 19. juna 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu PZU „E Style“ d.o.o. Sarajevo, oglašen je odgovornim zbog prekršaja iz člana 55. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U postupku je, nakon izvršenog inspekcijskog pregleda od strane kantonalnog zdravstvenog inspektora, utvrđeno da PZU „E Style“ d.o.o. Sarajevo ne ispunjava zakonske uslove određene Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, budući da uposlenici nemaju licence za rad i odgovarajuću stručnu spremu za djelatnost za koju je navedeno pravno lice registrirano, da nedostaje oprema za bezbjedno i savremeno pružanje zdravstvene zaštite, da nema odgovarajućih prostorija za prijem pacijenata, liječenje i čuvanje sredstava i lijekova, kao i da je postojećim medicinskim sredstvima istekao rok. Sud je zaključio da je apelant na navedeni način počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
4. AP-3987/15 Ranko Trivić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozarske Dubice, podnio je 19. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 184768 15 Pžp od 5. juna 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 14. stav 1. tačka v) Zakona o poreskom postupku Republike Srpske u vezi sa članom 11. Zakona o doprinosima Republike Srpske i članom 5. st. 1. i 2. tačka 2) Zakona o posebnim republičkim taksama, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U postupku je, nakon izvršene inspekcijske kontrole od strane ovlaštenog inspektora, utvrđeno da apelant u određenom poreskom periodu nije prijavio obavezne doprinose na lična primanja, odnosno lični dohodak, niti obaveze za posebnu republičku taksu, čime je počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3305/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman