Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3818/14 („Krupa kabine“ d.o.o. Bosanska Krupa i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3818/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3818/14, rješavajući apelacije „Krupa kabine“ d.o.o. Bosanska Krupa i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Krupa kabine“ d.o.o. Bosanska Krupa, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 015478 13 Rsž od 5. juna 2014. godine;

Vlado Šućur, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 022284 12 Rev od 5. juna 2014. godine;

Andrej Ševo, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 037423 14 Rsž od 20. juna 2014. godine;

Ahmet Čevra, Azer Ćupina, Đuro Bulum, Siniša Dangubić, Suad Čevra i Mario Cvitanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009675 14 Gž od 9. maja 2014. godine;

Mira Šimić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 003740 13 Rev od 22. jula 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3818/14 „Krupa kabine“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 19. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 015478 13 Rsž od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da plati tužitelju, na ime izgubljene dobiti, razliku neisplaćene plate u mjesecima septembar-decembar 2010. godine i cijelu 2011. godinu ukupno u tačno određenim iznosima. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješenjem Federalnog zavoda PIO, Kantonalna administrativna služba Bihać od 15. oktobra 2010. godine tužitelju invalidu II kategorije invalidnosti i kao zaposleniku apelanta priznato pravo na raspoređivanje-pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje dugotrajno hodanje i stajanje, te nefiziološki položaj kičmenog stuba kao i pravo na odgovarajuću naknadu plate od 17. septembra 2010. godine, da se tužitelj prije donošenja navedenog rješenja nalazio na bolovanju koje je zaključeno 31. decembra 2009. godine kada se javio apelantu kao poslodavcu radi rasporeda na drugo odgovarajuće mjesto što apelant nije učinio, da je tek 24. februara 2012. godine komisija apelanta donijela odluku da tužitelja rasporedi na radno mjesto metalca II-upravljanje viljuškarom i da je tužitelju za cijeli sporni period isplaćivana naknada zbog privremene spriječenosti za rad. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu dosuđenih iznosa kao razlike naknade počev od 17. septembra 2010. godine koja bi tužitelju, a shodno rješenju Federalnog zavoda PIO i odredbama Zakona o PIO, pripadala i naknade plate zbog bolovanja, neovisno o dijagnozi bolesti zbog koje se tužitelj nalazio na bolovanju i činjenici kada je apelant i primio navedeno rješenje kojim je pravo na naknadu rješenjem određeno od 17. septembra 2010. godine.

2. AP-3906/14 Vlado Šućur (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Ljeb, kod Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 22. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 022284 12 Rev od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u pogledu plata, toplog obroka, regresa i troškova postupka. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa nepunim radnim vremenom (član 37. Zakona o radu), a ne ugovor o radu sa punim radnim vremenom kako je to navedeno u članu 4. ugovora o radu od 16. maja 2005. godine. Naime, utvrđeno je da je apelant istovremeno 6. juna 2005. godine zaključio ugovor o radu i sa a.d. Rudnik nemetala „Stanari“, gdje je također radio nepuno radno vrijeme (1/2 vremena) i da je nakon otkaza kod tuženog, sa tim radnim vremenom nastavio da radi kod a.d. Rudnik nemetala „Stanari“ sve do 3. marta 2007. godine, kada mu je ugovor otkazan. Da se radilo o ugovorima iz navedene zakonske odredbe, sud je zaključio da to proizilazi i iz nalaza vještaka Z.K. koji je potvrdio da su oba preduzeća isplaćivala apelantu platu za nepuno radno vrijeme, tj. za radno vrijeme koliko je kod njih radio, a što je činilo po ½ punog radnog vremena. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o dvojnom radnom odnosu, odnosno radnom odnosu koga zaposleni uspostavlja kod dva poslodavca. Isto tako, utvrđeno je da zaposleni koji radi sa nepunim radnim vremenom ostvaruje sva prava iz radnog odnosa srazmjerno vremenu provedenom na radu, bilo da je takav radni odnos zasnovan na određeno ili na neodređeno vrijeme. Dakle, utvrđeno je da svaki od ova dva radna odnosa koje je zasnovao apelant su samostalni, pa nastaju, postoje i prestaju nezavisno od drugog.

3. AP-4221/14 Andrej Ševo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 037423 14 Rsž od 20. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tužene i to: Odluka o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih i organizacionih razloga od 30. maja 2011. godine i Odluka direktora od 27. juna 2011. godine i da se obaveže tužena da ga vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, te da mu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati na ime naknade štete, zbog izgubljene zarade po osnovu plate, kao i po osnovu regresa, određene novčane iznose za određene vremenske periode, te da se obaveže tužena da uplati doprinose Fondu PIO RS, na ime obaveznog osiguranja apelanta. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužena pravilno donijela Odluku kojom je prestala potreba za radom radnika u Sektoru obezbjeđenja i da je obezbijedila kao poslodavac mjere zbrinjavanja radnika koji su se našli u statusu tzv. tehnološkog viška, a zaključenjem Sporazuma o načinu ostvarivanja prava radnika Službe obezbjeđenja-tehnološkog viška sa agencijom „Alpha Security Plus“ d.o.o. Banja Luka. Kako apelant nije prihvatio ponuđeni prelazak po Sporazumu u agenciju, a upoznat je da mu u tom slučaju prestaje radni odnos ukoliko ga tužena ne može rasporediti na drugo radno mjesto, odnosno ponuditi mu ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, to je nastao osnov za prestanak radnog odnosa apelanta kod tužene. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je autonomno pravo poslodavca zaključenje ugovora sa radnicima pod izmijenjenim okolnostima, a to što je apelant tvrdio tokom postupka da ga je tužena mogla rasporediti na drugo radno mjesto, po ocjeni suda ne može uticati na zakonitost odluka tužene, zbog čega je primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu i Pravilnika o radu tužene, kao i Općeg kolektivnog ugovora odlučio kao u izreci presude.

4. AP-4269/14 Ahmet Čevra iz Čapljine, Azer Ćupina iz Mostara, Đuro Bulum iz Čapljine, Siniša Dangubić iz Ljubinja, Suad Čevra iz Čapljine i Mario Cvitanović iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 22. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009675 14 Gž od 9. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se užena obaveže da im za period od 1. januara 2010. do 31. augusta 2012. godine isplati na ime razlike u platama pojedinačno nabrojane iznose, zatim neisplaćene plate za rad noću, subotom, nedjeljom i praznicima te razlike na ime manje plaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu, a nadležnom Fondu PIO uplati doprinose, kako je detaljno označeno u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je u spornom periodu svim apelantima obračunavana plata u skladu sa Odlukom Vijeća ministara o visini za obračun plate zaposlenim u institucijama BiH od 17. juna 2009. godine, kojom odlukom je propisano da će se primjenjivati od 1. jula 2009. godine. U vezi s tim, utvrđeno je da je u konkretnim okolnostima logično da je navedena odluka proizvodila pravno dejstvo od njene primjene do donošenja novog akta o visini osnovice koji reguliše ista prava ili do njenog stavljanja van snage ili najkasnije istekom vremena za koji je usvojen dokument na kome je zasnovana. Imajući u vidu iznesene bitne činjenice, utvrđeno je da nije osnovan stav apelanata da je predmetna odluka prestala važiti po sili zakona 1. januara 2010. godine, kada je usvojen budžet za navedenu godinu.

Nadalje, utvrđeno je da su razlozi za odbijanje dijela tužbenih zahtjeva koji se odnose na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama BiH, sadržani u tome da su apelantima isplaćene naknade za rad subotom i nedjeljom nakon što je pravilno primijenjena osnovica plate koja je važila u spornom periodu pa nisu dokazali osnovanost navedenih novčanih potraživanja. Pošto su pravilno odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu razlike u platama, sud je zaključio da je logično da nisu osnovani ni tužbeni zahtjevi za isplatu razlike naknade za rad noću, nedjeljom i praznicima. Također, utvrđeno je da je pravilno raspravljeno i o tužbenim zahtjevima koji se odnose na isplatu razlike naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2010. i 2011. godinu. Naime, sud je zaključio da je, pravilno primjenjujući relevantne odredbe Zakona o platama u institucijama BiH, prvostepeni sud je zauzeo jasan stav da su ova navedena potraživanja apelantima isplaćivana u skladu sa odredbama Odluke Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na regres za godišnji odmor, također donesenih u sklopu mjera radi ostvarenja budžetskih ušteda.

5. AP-4456/14 Mira Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Z.A.K. Emira Imširević i Edžerija Trejić iz Bihaća, podnijela je 16. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 003740 13 Rev od 22. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj na ime razlike plata za period od 1. juna 2005. pa do 28. februara 2007. godine isplati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, a stavom drugim izreke odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata za navedeni vremenski period u iznosima preciziranim u izreci prvostepene presude, kao i zahtjev za isplatu razliek regresa za 2006. godinu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da apelantica svoj tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata, označen kao alternativni zahtjev, zasniva na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), a pravni osnov prvobitno postavljenog zahtjeva kojim je tražila isplatu razlike plata apelantica zasniva na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor).

Budući da nijedan od ovih kolektivnih ugovora, ni Opći, a ni Granski kolektivni ugovor svojim odredbama ne propisuje koeficijente složenosti poslova radnih mjesta, sud je zaključio da se razlika plata apelantice nije mogla utvrđivati množenjem koeficijenta 4,00 koji je određen odlukom poslodavca i najnižom platom iz Granskog kolektivnog ugovora, pri tome imajući u vidu da je Ugovor o pristupanju Granskom kolektivnom ugovoru zaključen 11. maja 2007. godine, a apelantica potražuje razliku plata do 28. februara 2007. godine. Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije bilo moguće izvršiti obračun plate apelantice ni prema stavu 2. člana 7. Općeg kolektivnog ugovora, jer ista odredba upućuje na koeficijent složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a koeficijent složenosti, prema odredbi člana 10. utvrđuje se kolektivnim ugovorom za područja djelatnosti. Isto tako, sud je zaključio da kako se obračun plata nije mogao izvršiti kombinacijom parametara iz različitih izvora prava, a pošto apelantica nije dokazala da joj je plata obračunavana i isplaćivana u manjim iznosima nego što je određeno ugovorom o radu i pravilnikom tužene, to je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3818/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3818/14 („Krupa kabine“ d.o.o. Bosanska… | Sudska praksa | Aktio