Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2010/14 (Maloljetni A.S.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2010/14
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2010/14, rješavajući apelaciju maloljetnog A.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka 1), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija maloljetnog A.S. podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Km 430959 14 Kmv od 29. aprila 2014. godine i broj 65 0 K 430959 14 Kpp od 26.
aprila 2014. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. i st. 3. i 4.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija maloljetnog A.S.
podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Km 430959 14 Kmv od 29. aprila 2014. godine i broj 65 0 K 430959 14 Kpp od 26. aprila 2014. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Maloljetni A.S., kojeg zastupa zakonski zastupnik otac V.S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Km 430959 14 Kmv od 29. aprila 2014. godine i broj 65 0 K 430959 14 Kpp od 26. aprila 2014. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi osporena rješenja bila ukinuta do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 539/12 od 6. novembra 2014. Godine, u okviru koje je razmatran i predmet broj AP 2010/14, predmetna apelacija je odbačena kao nedopuštena zbog izmijenjenih pravnih okolnosti.
3. Ustavni sud je, nakon što je razmotrio apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 539/12, utvrdio da je zahtjev za preispitivanje osnovan, te donio Rješenje o preispitivanju broj AP 2010/14 od 27. oktobra 2015. godine kojim je usvojen zahtjev za preispitivanje i Odluka broj AP 539/12 od 6. novembra 2014. godine u odnosu na predmet broj AP 2010/14 stavljena van snage.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 23. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore dostavili 29. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Općinski sud - sudija za maloljetnike je Rješenjem broj 65 0 K 430959 14 Kpp od 26. aprila 2014. godine, koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Vijeća Općinskog suda broj 65 0 Km 430959 14 Kmv od 29. aprila 2014. godine, apelantu, te maloljetnim I.F. i E.B. odredio pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, a koji se ima računati u odnosu na apelanta od 25. aprila 2014. godine od 10.45 sati i može trajati do 25. maja 2014. godine do 10.45 sati ili do nove odluke suda.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo 25. aprila 2014. godine dostavilo Općinskom sudu zahtjev za pokretanje pripremnog postupka prema apelantu, te maloljetnim I.M. i E.B. zbog krivičnog djela silovanje iz člana 203. stav 5. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te predložilo određivanje mjere pritvora iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
9. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno sud ocijenio na temelju pobrojanih materijalnih dokaza, te iskaza oštećene maloljetne L.Dž. U obrazloženju rješenja detaljno je intrpretiran njen iskaz iz kog proizlazi da je u dva navrata, u periodu od februara do aprila 2014. godine, nad njom izvršeno predmetno krivično djelo na bliže označenim adresama, da, zbog straha, nije obavijestila roditelje, već samo prijateljicu, plašeći se da će apelant i ostali osumnjičeni fotografije sačinjene u kritičnim prilikama na koje je prisiljena objaviti putem Interneta. Nadalje, postojanje osnovane sumnje ocijenjeno je i na temelju iskaza malodobnog svjedoka M.P., koja je detaljno opisala sve fotografije koje je oštećena dobijala putem Facebooka i mobilnog telefona, vidno uzbuđena, uplakana, konstantno u strahu. Također, izjavila je da je oštećenoj savjetovala da o ucjenama i fotografijama sve ispriča roditeljima, da se na kraju ona obratila majci oštećene, te predala i svoj mobilni telefon policiji. Na temelju navedenog zaključeno je da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo iz člana 203. stav 5. KZBiH.
10. Nadalje, zaključeno je da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim, ukazano je da postoji opravdana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na maloljetnu oštećenu i maloljetnog svjedoka. Pri tome sud je imao u vidu izvršenje krivičnog djela upotrebom sile, ucjenjivanje oštećene koje je kod nje izazvalo strah, zbog čega je do pokretanja postupka došlo tek nakon što je malodobni svjedok obavijestila majku oštećene.
11. Nadalje, zaključeno je da su se stekli uvjeti i za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH s obzirom na to da je apelantu i ostalim osumnjičenim stavljeno na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine, te da bi, zbog načina izvršenja krivičnog djela i iskazane upornosti u njegovom izvršenju, apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo.
12. Najzad, zaključeno je da ne postoje uvjeti za određivanje drugih mjera zabrane propisanih članom 137. ZKPFBiH. Prema usvojenom stavu, u konkretnom slučaju pritvor je neophodna i proporcionalna mjera, a blažom mjerom ne bi se mogla efikasno otkloniti opasnost od ponovnog vršenja krivičnog djela. Ovakav stav utemeljen je posebno imajući u vidu način, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant tvrdi da je u osporenim rješenjima samo paušalno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo silovanje. Po njegovom mišljenju, zaključak o postojanju osnovane sumnje temeljen je na prepisivanju operativnih materijala i dokaza MUP-a KS iz kojih ne proizlazi ovakav zaključak, te pukim pozivanjem na iskaz oštećene L.Dž. i njene prijateljice M.P. koja o kritičnom događaju ima samo posredna saznanja, na temelju onog što joj je sama oštećena o tome ispričala. Apelant ukazuje i da iz dokaza koje je predočio proizlazi da iskaz oštećene da se kritični događaj desio krajem februara 2014. godine nije tačan. Najzad, apelant smatra da nije mogla biti prihvaćena kao dokaz ni medicinska dokumentacija koja je sačinjena 24. aprila 2014. godine, kada je sve i prijavljeno policiji.
15. Apelant tvrdi da se nisu stekli ni posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c). ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, u obrazloženjima osporenih rješenja izostali su razlozi i obrazloženja koji upućuju na zaključak zbog čega postoji osnovana bojazan da bi boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na malodobnu oštećenu L.Dž. i malodobnog svjedoka M.P., te ukazuje da su oba svjedoka već saslušane i da sud raspolaže njihovim iskazima. Također, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja koji bi opravdali bojazan da će ponoviti krivično djelo.
16. Nadalje, apelant tvrdi i da je Općinski sud odbio da ocijeni da se u konkretnom slučaju radi o maloljetnom licu, te da je pogrešno primijenio član 379. stav 1. ZKPFBiH kojim je određeno da se samo izuzetno može odrediti pritvor maloljetnom licu. Također, ukazuje da je sud prije donošenja rješenja o pritvoru propustio da ocijeni i član 140. ZKPFBiH, tj. da li se mjerama zabrane može spriječiti da ometa krivični postupak zbog čega, po njegovom mišljenju, pritvor dobija obligatorni karakter.
17. Najzad, apelant tvrdi i da je Vijeće za maloljetnike propustilo dati obavezne odgovore na prigovore istaknute u žalbi, te da je „bukvalno prepisalo“ osporeno prvostepeno rješenje.
18. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bila ukinuta mjera pritvora do donošenja odluke Ustavnog suda po osporenim rješenjima.
b) Odgovor na apelaciju
19. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su postupak u cjelini i osporena rješenja u skladu sa zakonom. Nadalje, ukazano je da je, u skladu sa članom 379. stav 2. ZKPBiH, vijeće tog suda, odlučujući o kontroli neophodnosti pritvora, 9. maja 2014. godine ukinulo pritvor apelantu i odredilo mjere zabrane sastajanja, posjećivanja, približavanja, telefonskog kontakta ili kontakta na bilo koji drugi posredan ili neposredan način sa malodobnom oštećenom i malodobnim svjedokom s obzirom na to da su svi svjedoci saslušani.
20. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istaklo da je, s obzirom na vrstu krivičnog djela, iskaz oštećene upravo dokaz o počinjenju krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Nadalje, ukazano je da su se, s obzirom na način izvršenja krivičnog djela i iskazanu upornost u njegovom izvršenju, stekli i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Najzad, ukazano je da je rješenjem Vijeća Općinskog suda od 9. maja 2014. godine mjera pritvora izrečena apelantu zamijenjena navedenom mjerom zabrane.
V. Relevantni propisi
21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 203.
Silovanje (1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(…) (5) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(…)
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
(…)
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, (…) Član 140c.
Sadržaj mjera zabrane (…) (4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.
(…) Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(3) Osumjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(…) Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
(…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, (…) (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 363.
Obazrivo postupanje (1) Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a naročito pri njegovom ispitivanju, svi koji učestvuju u postupku dužni su postupati obazrivo vodeći računa o duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i osobnim svojstvima maloljetnika, kako vođenje krivičnog postupka ne bi štetno uticalo na razvoj maloljetnika.
Član 371.
Dužnost hitnog postupanja Organi koji učestvuju u postupku prema maloljetniku, kao i drugi organi i ustanove od kojih se traže obavještenja, izvještaji ili mišljenja dužni su najhitnije postupiti - kako bi se postupak što prije završio.
Član 379.
Određivanje pritvora (1) Izuzetno, sudija za maloljetnike može maloljetniku odrediti pritvor kad za to postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tač. od a) do c) ovog zakona.
(2) Na osnovu rješenja o pritvoru koje je donio sudija za maloljetnike, pritvor može trajati najduže mjesec dana. Vijeće za maloljetnike dužno je obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih 15 dana.
Član 380.
Postupak prema maloljetniku u pritvoru (1) Maloljetnik izdržava pritvor odvojeno od punoljetnih osoba.
(2) Sudija za maloljetnike ima prema pritvorenim maloljetnicima ista ovlaštenja koja po ovom zakonu pripadaju sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje u pogledu pritvorenika.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Km 430959 14 Kmv od 29. aprila 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz o datumu uručenja osporenog rješenja. Međutim, imajući u vidu datum donošenja rješenja, tj. 29. april 2014. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 5. maj 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvejte iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
(…)
33. Apelant, najprije, tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, tako i u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
34. Ustavni sud podsjeća, da bi lišavanje slobode zbog postojanja osnovane sumnje bilo opravdano u smislu člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije, nije neophodno da je policija pribavila dovoljno dokaza za podizanje optužbe bilo u trenutku hapšenja, ili kad je lice koje je u pitanju u pritvoru (vidi, Evropski sud, Brogan i Ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. novembar 1988. godine, stav 53, Serija A broj 145-B). Nije neophodno ni da je lice lišeno slobode promptno optuženo ili izvedeno pred sud. Svrha lišavanja slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, jeste daljnja krivična istraga da bi se potvrdile ili otklonile sumnje koje su bile osnov za lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. oktobar 1994. godine, stav 55, Serija A broj 300-A).
35. Međutim, zahtjev da sumnja mora biti zasnovana na razumnim osnovama čini suštinski dio zaštite od arbitrarnog hapšenja i lišavanja slobode. Činjenica da je sumnja proistekla u dobroj vjeri nije dovoljna. Pojam “razumna sumnja” znači postojanje činjenica ili informacija koje bi mogle zadovoljiti objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 30. august 1990. godine, stav 32, Serija A broj 182). Pri tome Evropski sud naglašava da, u nedostatku osnovane sumnje, hapšenje ili lišavanje slobode lica koje je u pitanju ne može biti preduzeto s ciljem da prizna, svjedoči protiv drugih ili otkrije činjenice ili dokaze koji mogu poslužiti za utvrđivanje osnovane sumnje (vidi, Evropski sud, Cebotari protiv Moldove, aplikacija broj 35615/06, stav 48, 13. novembar 2007. godine).
36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
37. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 203. stav 5. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine. Redovni sudovi su zaključak o postojanju osnovane sumnje temeljili na prikupljenim i pobrojanim materijalnim dokazima, iskazu maloljetne oštećene i maloljetnog svjedoka, prijateljice oštećene. U obrazloženjima osporenih rješenja iz njihovih iskaza, onako kako su interpretirani, proizlazi da je apelant sa ostalim osumnjičenim u dva navrata, u februaru i aprilu 2014. godine, prisilio oštećenu na spolni odnos, da su tim prilikama sačinjene fotografije i snimci na temelju kojih su apelant i osumnjičeni ucjenjivali oštećenu, prijeteći da će ih objaviti putem Interneta.
38. Shodno navedenom, ne mogu se prihvatiti apelantove tvrdnje da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan samo na jednom dokazu, i to iskazu oštećene, kao i da je njen iskaz iskonstruiran i lažan. Također, maloljetni svjedok, iako je imala samo posredna saznanja o kritičnim događajima, potvrdila je postojanje snimaka i fotografija koje su apelant i ostali osumnjičeni koristili da bi ucjenjivali oštećenu, u prilog čemu je predala i svoj mobilni telefon policiji. Apelant u apelaciji tvrdi da je samo u decembru 2013. godine imao spolni odnos sa oštećenom, i to uz njen pristanak, u stanu na označenoj adresi, te da je ovaj stan u februaru, kada oštećena tvrdi da se desio kritični događaj, bio izdat drugim licima. Pri tome apelant se nije izjašnjavao i o tvrdnjama oštećene i svjedoka o događaju iz aprila 2014. godine, kao ni o postojanju fotografija i snimaka koji su korišteni za ucjenjivanje oštećene. Stoga, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da su sumnje da je apelant počinio odnosno krivično djelo dostigle nivo osnovane sumnje, koja je conditio sine qua non za opravdanost određivanja mjere pritvora.
39. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su se stekli i posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 147. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Naime, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, redovni sudovi su zaključili da postoji opravdana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi utjecali na malodobnu oštećenu i malodobnog svjedoka, pri tom posebno ocjenjujući da je krivično djelo izvršeno upotrebom sile, kao i činjenicu da su apelant i ostali osumnjičeni ucjenjivali oštećenu zbog čega je bila u strahu i usudila se jedino sve priznati svojoj prijateljici, malodobnom svjedoku, zahvaljujući kojoj je i došlo do pokretanja postupka, nakon što je ona o svemu obavijestila majku oštećene. Nadalje, s obzirom na način izvršenja krivičnog djela korištenjem sile, prijetnje i ucjene prema oštećenoj, iskazanu upornost u vršenju djela s obzirom na to da se radi o dva kritična događaja, zaključeno je da postoji opasnost i da bi apelant i ostali osumnjičeni mogli ponoviti krivično djelo. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da nije dokazano da je preduzimao radnje u svrhu vršenja utjecaja na oštećenu i svjedoka, te da nije jasno u čemu se ogleda opasnost od ponavljanja krivičnog djela.
40. Nadalje, Ustavni sud smatra da su navedeni razlozi bili dovoljni da se u trenutku određivanja pritvora zaključi i da je mjera pritvora opravdana i neophodna, te da se svrha ne bi mogla ostvariti izricanjem neke druge blaže mjere. Ovo posebno kada se ima u vidu da su u svojstvu oštećene i svjedoka, također, bila maloljetna lica prema kojima, shodno članu 363. ZKPFBiH, sud, kao i svi drugi koji učestvuju u postupku moraju obazrivo postupati. Najzad, u prilog navedenom govori i činjenica da je osporeno rješenje od 26. aprila 2004. godine po kojem je apelantu određen pritvor i po kom je on mogao trajati do 25. maja 2014. godine ukinuto 9. maja 2014. godine i apelantu su izrečene mjere zabrane sastajanja, posjećivanja, približavanja, telefonskih kontaktiranja ili kontaktiranja na bilo koji drugi posredni ili neposredni način sa oštećenom i malodobnim svjedokom s obzirom na to da su u ovoj fazi ispitani svi svjedoci predloženi u zahtjevu za pokretanje pripremnog postupka.
41. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon lišavanja slobode, promptno izveden pred sudiju za maloljetnike, da je saslušan u prisustvu branioca, da je mjera pritvora određena na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza i na temelju objektivnih kriterija utvrđenih zakonom, kao i da mu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava o prijedlogu i dokazima Kantonalnog tužilaštva, te mogućnost preispitivanja zakonitosti lišavanja slobode i određivanja pritvora. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je određivanjem mjere pritvora prekršena obaveza iz člana
376. ZKPFBiH prema kojoj se pritvor maloljetniku može odrediti samo izuzetno kada postoje okolnosti iz člana 146. stav 1. tač. a) do c) ZKPFBiH, da je prekršena obaveza najhitnijeg postupanja iz člana 371. istog zakona, te, najzad, da trajanje pritvora nije bilo svedeno na najkraću moguću mjeru.
42. Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
43. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer Vijeće za maloljetnike Općinskog suda nije odgovorilo na suštinske navode iz njegove žalbe, tj. da su izostali razlozi i obrazloženja o postojanju osnovane sumnje, te o ispunjenosti uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, odnosno da je “od slova do slova” samo prepisano prvostepeno rješenje.
44. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).
45. Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporenog rješenja Vijeća za maloljetnike Općinskog suda inkorporirani razlozi i obrazloženja iz osporenog rješenja sudije za maloljetnike u pogledu postojanja osnovane sumnje, posebnih pritvorskih razloga, te svrsishodnosti i neophodnosti pritvora zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane. Nadalje, iz apelantove žalbe na rješenje sudije za maloljetnike, koja je priložena uz apelaciju, koja je identična apelacionim navodima u pogledu navedenih pitanja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je, zbog pristupa da inkorporira obrazloženje iz prvostepenog rješenja u svoje rješenje, Vijeće za maloljetnike Općinskog suda tretiralo kao irelevantne ili zanemarilo konkretne činjenice koje su mogle dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” pritvora, pa tako lišilo apelanta suštinskih garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovani.
47. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c., te st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je apelantu, kao maloljetnom licu, određena mjera pritvora, jer su u trenutku donošenja rješenja o određivanju pritvora bili ispunjeni uvjeti propisani zakonom za određivanje ove mjere u vezi sa čime su dati detaljni razlozi i obrazloženja u osporenim rješenjima, te kada je u okolnostima konkretnog slučaja zaključeno da ne postoje uvjeti za izricanje blaže mjere.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući po žalbi, u obrazloženje svog rješenja inkorporirao obrazloženje iz prvostepenog rješenja, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je tretirao kao irelevantne ili zanemario konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, koje su bile takve da su mogle dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” izrečene mjere pritvora.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), te člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman