Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/14 (N. S. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-25/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. 4. 2016. godine, u predmetu broj AP-25/14, rješavajući apelacije Nihade Skelo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nihada Skelo, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 MAL 061342 13 GŽ od 23. oktobra 2013. godine;
Nikola Ostojić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 MAL 000053 13 GŽ 2 od 4. decembra 2013.
godine;
Azijada Borovina i Bego Borovina , protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 330315 13 Gž od 30.
oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-25/14 Nihada Skelo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnijela je 3. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 MAL 061342 13 GŽ od 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju JP HT d.d. Mostar isplati određene novčane iznose na ime duga za korištenje telekomunikacijskih usluga. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je sa apelanticom zaključio ugovor o pružanju telekomunikacijskih usluga za minimalno 24 mjeseca, da je apelantica potpisivanjem tog ugovora upoznata sa svih pogodnostima i uvjetima korištenja tarife „15-plus“, te da su joj ispostavljeni računi za izvršene usluge, koje apelantica nije platila. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, te Opće uvjete za pružanje telekomunikacijskih usluga JP HT d.d. Mostar.
2. AP-58/14 Nikola Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vlasenice, podnio je 6. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 MAL 000053 13 GŽ 2 od 4. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju ZEDP „Elektro-Bijeljina“ AD Bijeljina-RJ Elektrodistribucija Vlasenica isplati određeni novčani iznos na ime utroška električne energije. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da njegovo potraživanje prema apelantu proističe iz Ugovora o reprogramu zaključenog u aprilu 2004. godine na period od 12 mjeseci. Sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja (koja su nastala 2002. godine), budući da se apelant potpisivanjem navedenog Ugovora o reprogramu za sva dugovanja do aprila 2004. godine pismenim putem odrekao zastarjelosti. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-70/14 Azijada Borovina i Bego Borovina (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koje zastupa Zijad Šušić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 330315 13 Gž od 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju KJKP „Toplane“ Sarajevo solidarno isplate dug za isporuku toplotne energije. U postupku je utvrđeno da su apelanti u utuženom periodu bili korisnici toplotne energije, te da im je tužitelj ispostavio račune koje oni nisu platili. Također je utvrđeno da apelanti nisu dokazali svoje navode da u utuženom periodu (od 1. novembra 2001. i nakon 31. jula 2002. godine) nisu imali adekvatno grijanje, jer apelanti za taj period nisu uputili tužitelju nikakvu reklamaciju koja bi se odnosila na slabo, loše ili nikakvo grijanje radijatora u njihovom stanu, dok su apelanti primjedbe za kvalitet isporuke toplotne energije upućivali tužitelju van spornog perioda (tj. u maju 2003. i januaru 2004. godine). Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 25/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman