Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/14 („GAS-PETROL“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-417/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-417/14, rješavajući apelacije „GAS-PETROL“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„GAS-PETROL“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006183 13 UVP od 3. decembra 2013. godine;
„Herba-Komerc“ d.o.o. Bijeljina protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003993 13 U od 10. decembra 2013.
godine;
„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011063 14 UVP od 10. februara 2014.
godine;
„Heko“ d.o.o. Bugojno protiv presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003488 12 UVP od 23. januara 2014. godine; u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„GAS-PETROL“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006183 13 UVP od 3. decembra 2013. godine;
„Herba-Komerc“ d.o.o. Bijeljina protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003993 13 U od 10. decembra 2013.
godine;
„Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011063 14 UVP od 10. februara 2014.
godine;
„Heko“ d.o.o. Bugojno protiv presude Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 003488 12 UVP od 23. januara 2014. godine;
Branko Kovačević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008207 13 UVP od 16. aprila 2014. godine; u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane,
OBRAZLOŽENJE
1. AP-417/14 „GAS-PETROL“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 27. januara 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006183 13 UVP od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu obračuna i uplate poreza na dodatu vrijednost. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant u kontrolisanom periodu vršio izgradnju i prodaju stambeno-poslovnih objekata te da je prilikom prodaje istih ispostavljao poreske fakture za te objekte shodno odredbi člana 55. Zakona o porezu na dodatu vrijednost BiH, ali da nije ispostavljao poreske fakture za navedene objekte licima sa kojima je zaključio ugovore o razmjeni. S tim u vezi je u osporenoj odluci navedeno da je pravilan zaključak tužene da je poreska obaveza nastala prometom novosagrađenih stambenih i poslovnih objekata tokom 2008. godine a u skladu sa odredbom člana 17. navedenog Zakona, te je pravilno tužena, primjenom odredbe člana 20. stav 3. istog Zakona, utvrdila poresku osnovicu koja predstavlja tržišnu vrijednost dobara u momentu njihove isporuke, odnosno prodajnu cijenu po kvadratnom metru kako je to detaljno obrazloženo u obrazloženo o rješenju tužene od 23. marta 2010. godine (strana 5). Također je navedeno da je tužena pravilno utvrdila da je apelant odlukom nadležnog organa obavezan da vrši uplatu takse, odnosno da je obveznik plaćanja takse za eksploataciju šljunka i pijeska. Na kraju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je tužena pravilno osporila pravo apelanta na odbitak ulaznog poreza po fakturi broj 69/09 od 19. jula 2007. godine uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi iz člana 32. st. 1. i 2. naprijed navedenog Zakona.
2. AP-630/14 „Herba-Komerc“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003993 13 U od 10. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu plaćanja poreskih obaveza. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da drugostepeni upravni organ sasvim pravilno zaključuje da, iz smisla odredbi člana 8. stav 3. tačka a) Zakona o porezu na dobit i odredbi člana 12. stav 5. Pravilnika o primjeni navedenog Zakona, jasno proizlazi da kamate obračunate na neblagovremeno izvršene ugovorne obaveze imaju karakter kaznene kamate pa stoga ne mogu biti priznate kao trošak u obračunu poreskog bilansa. Također je istaknuto da drugostepeni upravni organ pravilno tumači i obračun rabata, troškova prezentacije i promjenu cijena na tržištu, dajući u ocjeni žalbenih razloga odgovarajuće činjenično obrazloženje koje je zasnovano na odgovarajućoj primjeni zakonskog propisa.
3. AP-858/14 „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjrme tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 011063 14 UVP od 10. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Sud BiH, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnoj upravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je odluka prvostepenog upravnog organa zasnovana na slobodnom uvjerenju, a ne na činjenicama koje su utvrđene u postupku i da je u odluci izostala logična analiza izvedenih dokaza. Također je navedeno da su bez osnova navodi da je prvostepeni upravni organ povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka jer apelantu nije omogućio da se izjasni o ustanovi koja će vršiti vještačenje, kao i da je na taj način počinio povredu odredbe člana 176. stav 3. Zakona o upravnom postupku. Neosnovani su, po ocjeni Suda BiH, i navodi iz zahtjeva da analizu (robe-mesa) nisu mogle vršiti JU „Veterinarski zavod“ d.o.o. Bihać i KJP „Veterinarska stanica“ d.o.o. Sarajevo jer nisu ustanove akreditovane za vršenje analiza. Na kraju je istaknuto da su neosnovani i navodi apelanta da u postupku uzimanja uzoraka nije ispoštovana procedura propisana Uputstvom o uzimanju uzoraka robe i dokumentacije o robi u carinskom postupku, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o reprezentativnom uzorku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
4. AP-1237/14 „Heko“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojno, podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 003488 12 UVP od 23. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza poreza na imovinu. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant vlasnik 64 automata za igre na sreću, pa je obavezan na plaćanje poreza na imovinu za 2010. godinu primjenom relevantnih odredaba Zakona o porezima Srednjobosanskog kantona. S tim u vezi je u obrazloženju osporene odluke navedeno da se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da je u njegovom slučaju povrijeđen zakon na njegovu štetu jer mu se nisu mogle propisivati obaveze po osnovu poreza na imovinu primjenom navedenog kantonalnog Zakona o porezima, s obzirom na postojeći Zakon o igrama na sreću u FBiH. Slijedom navedenog je zaključeno da federalni i kantonalni zakon ne regulišu plaćanje iste obaveze, pa prvostepeni sud pravilno nije ni postavio pitanje ocjene ustavnosti odredbi člana 5. stav 2. tačka 2. kantonalnog Zakona kod Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a po prijedlogu iz tužbe. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog predmeta nije došlo ni do povrede principa jednakosti osoba pred zakonom, budući da apelant nije priložio dokaze da eventualno druga fizička/pravna lica na području navedenog kantona, a koja su vlasnici automata za igre na sreću, ne plaćaju predmetnu vrstu poreza. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
5. AP-3237/14 Branko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Branislav Rakić advokat iz Banje Luke, podnio je 14. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 008207 13 UVP od 16. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu povrata poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na isplatu kamate za vraćeni iznos poreza, jer je nadležna poreska uprava postupila u zakonskom roku od 30 dana za odlučivanje o zahtjevu za donošenje rješenja o povratu naplaćenog iznosa bez pravnog osnova. Razlozi koje su dali tuženi drugostepeni organ u svom rješenju i prvostepeni sud u svojoj presudi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilni i kao takve ih prihvata i taj sud. Slijedom navedenog je zaključeno da ne stoje navodi zahtjeva da je nižestepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao ni navodi da su učinjene povrede pravila postupka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-417/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u predmetnim upravnim stvarima, koje su okončane osporenim sudskim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman