Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4897/14 (S. A. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4897/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4897/14, rješavajući apelacije Sune Alikadića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Suno Alikadić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 092290 14 Gž od 1. augusta 2014. godine;
Tatjana Divljan, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 027680 14 Rsž od 26. juna 2014. godine;
Radojka Vuković, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 002431 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine;
Venko Ivanović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021834 14 Rsž od 9. februara 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4897/14 Suno Alikadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 092290 14 Gž od 1. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje Uprave policije MUP ZDK od 21. januara 2013. godine i Policijskog odbora od 21. februara 2013. godine, te da se naloži tuženom da mu uspostavi radnopravni odnos na poslovima istražitelja u PS Olovo, PU V, Uprava policije, počev od 1. marta 2013. godine pa nadalje. U toku postupka je utvrđeno da je poseban staž, koji je apelantu upisan u dvostrukom trajanju za vrijeme provedeno u učešću u odbrani, u radnu knjižicu, upisan na osnovu pismenog zahtjeva apelanta od 30. marta 2006. godine, za upis posebnog staža u radnu knjižicu, a na osnovu relevantne odredbe Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani BiH u penzijski staž, kao poseban staž, te da su na taj poseban staž plaćeni i doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi navodi o tome da je tuženi samoinicijativno upisao radni staž apelantu u njegovu radnu knjižicu, tim prije što relevantne odredbe Zakona o PIO ne daju pravo zainteresovanim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati i poseban staž iz odgovarajuće odredbe predmetnog zakona, a isti stav je izražen i u Odluci Ustavnog suda broj AP- 2184/09 od 13. juna 2012. godine. S obzirom na navedeno, a kako je apelant navršio 40 godina penzijskog staža, sud je zaključio da je shodno relevantnim odredbama Zakona o policijskim službenicima ZDK i Zakona o PIO, valjalo odbiti apelanta sa tužbenim zahtjevom za poništenje predmetnih rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 40 godina penzijskog staža.
2. AP-5189/14 Tatjana Divljan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijela je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Rs 027680 14 Rsž od 26. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je tužena nezakonito otkazala Ugovor o radu od 15. marta 2013. godine, te da se poništi rješenje tužene od 11. juna 2013. godine o prestanku radnog odnosa apelantici i da se tužena obaveže da uspostavi radnopravni status apelantice na poslovima i zadacima koje je obavljala prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, kao i da joj isplati plate i uplati doprinose, počev od 16. juna 2013. godine pa do uspostave radnopravnog statusa. U toku postupka je utvrđeno da nije sporno da je tuženi sa apelanticom u više navrata zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme i da je posljednji Ugovor o radu na određeno vrijeme od 15. marta 2013. godine, zaključen na period od 15. marta do 15. juna 2013. godine, te da je istekom vremena na koje je ovaj Ugovor zaključen, tuženi donio rješenje od 11. juna 2013. godine, o prestanku radnog odnosa apelantice uslijed isteka roka na koji je Ugovor o radu zaključen.
Naime, utvrđeno je da iz predmetnog ugovora jasno proizilazi da je isti zaključen na period od tri mjeseca i da isti po sili zakona prestaje protekom roka na koji je zaključen (15. jun 2013. godine), shodno relevantnim odredbama Zakona o radu, pa tuženi nije ni bio dužan donositi rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici istekom roka na koji je ugovor zaključen, koje rješenje ima samo deklarativni karakter. Shodno tome, utvrđeno je da činjenica da apelantici rješenje o prestanku radnog odnosa nije uručeno (iako je bilo više pokušaja da joj se rješenje uruči, što je ona očigledno izbjegavala) ne može uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari. Također, utvrđeno je da su neosnovani apelantičini navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 86. i 89. stav 5. navedenog zakona, iz razloga, što je apelantica tuženoj dostavila potvrdu nadležnog ljekara o privremenoj spriječenosti za rad, obzirom da je odredbama člana 86. pomenutog zakona propisano da se ugovor o radu ne može otkazati radniku za vrijeme dok je zdravstveno nesposoban za rad u slučaju kada je radnik povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
3. AP-5447/14 Radojka Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnijela je 17. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 002431 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime razlike neisplaćenih troškova prevoza za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je nesporna činjenica da je apelantica zaposlena kod tužene i da je njeno mjesto stanovanja udaljeno 100 km od mjesta rada. Među parničnim strankama je sporna činjenica da li tužena vrši pravilan obračun naknade troškova prevoza apelantice. Naime, utvrđeno je da su Zaključkom Vlade RS od 18. decembra 2009. godine zadužena sva ministarstva, republički organi uprave i druge institucije koje se finansiraju iz budžeta da usaglase Pravilnike i druge akte kojima se reguliše način priznavanja prava na naknadu troškova prevoza zaposlenih u organima uprave RS. Postupajući po navedenom zaključku, utvrđeno je da je tužena donijela Odluku o naknadi troškova prevoza od 4. januara 2010. godine i tom odlukom je propisano da svi zaposleni kod tužene imaju pravo na naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla.
Dakle, članom 3. te odluke definisano je da zaposleni imaju pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla ukoliko im je mjesto stanovanja udaljeno tri i više kilometara od mjesta rada, a najviše 60 km. Zaposleni čije je mjesto stanovanja udaljeno preko 60 km od mjesta rada ostvaruju to pravo do iznosa naknade za 60 km. Zaposleni ostvaruju pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u visini pune cijene mjesečne karte u javnom, gradskom, prigradskom i međugradskom prevozu. Također, utvrđeno je da ukoliko je mjesto stanovanja udaljeno preko 60 km od mjesta rada, zaposlenom se priznaje puna cijena karte u oba pravca za mjesto na stvarnoj relaciji putovanja koje je udaljeno od mjesta rada 60 km ili najpribližnije toj kilometraži. Nadalje, utvrđeno je da se apelantici obračun naknade troškova prevoza vrši u skladu sa pomenutom odlukom. Isto tako, utvrđeno je da je članom 9. predmetne odluke propisano da ukoliko su prava zaposlenih na naknadu troškova prevoza drugačije regulisana drugim propisom, primjenjivaće se odredbe ove odluke. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o pravu države da donosi odluke za koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima. Osim toga, sud je zaključio da se pomenutom odlukom ne osporava pravo na troškove prevoza koje je regulisano Pravilnikom o platama i drugim primanjima u Republičkoj upravi za inspekcijske poslove, s tim da se korištenje tog prava ograničava na način što se utvrđuje udaljenost od 60 km od mjesta rada i mjesta stanovanja, na kojoj relaciji radnik ostvaruje svoje pravo na troškove prevoza.
4. AP-3001/15 Venko Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 021834 14 Rsž od 9. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu za određeni vremenski period, na ime uvećanja plate po osnovu prekovremenog rada, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu prekovremenog rada vezuje za utvrđenje činjenice da li je rad apelanta imao karakter prekovremenog rada, imajući u vidu odredbe Zakona o radu, kojima se propisuje šta se smatra prekovremenim radom. Nadalje, utvrđeno je da odredbe čl. 43. do 48. predmetnog zakona, koje propisuju uslove za ostvarenje prekovremenog rada, ne omogućavaju pravo apelantu da u konkretnom slučaju ostvari naknadu na ime plate za prekovremeni rad u spornom periodu. Naime, utvrđeno je da je radnik dužan da na zahtjev poslodavca radi duže od punog radnog vremena samo u slučaju neplaniranog povećanja obima posla, otklanjanja posljedica vremenskih nepogoda, havarija na sredstvima rada, požara, zemljotresa, epidemija i drugih nesreća. Također, utvrđeno je da prekovremeni rad u nabrojanim slučajevima ne može trajati više od deset sati sedmično, a radnik u toku kalendarske godine ne može raditi prekovremeno više od 150 sati. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je naknada apelantu za prekovremeni rad dosuđena prvostepenom presudom suprotno iznimnim slučajevima utvrđenim u zakonu. Osim toga, sud je zaključio da se karakter rada apelanta, s obzirom da se nisu ispunili uslovi za ostvarenje prekovremenog rada, ima smatrati stalnim radom, a ne prekovremenim. Dakle, utvrđeno da je primanje dnevnice ne isključuje, niti potvrđuje pravo na isplatu prekovremenog rada, međutim takav rad, da bi se smatrao prekovremenim, mora ispunjavati uslove propisane navedenim zakonskim odredbama, što prvostepeni sud nije utvrdio u svojoj presudi. Shodno tome, sud je odlučio kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4897/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman