Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3104/15 (A. M.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Radni spor
- Apelacija preuranjena
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3104/15
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3104/15, rješavajući apelaciju Asima Mešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Asima Mešanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se povodom izjavljene revizije protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020891 13 Rsž od 12. maja 2015. godine trenutno nalazi na odlučivanju pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku o reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020891 13 Rsž od 12. maja 2015. godine, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Asimu Mešanoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Asimu Mešanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Mešanovića podnesena protiv Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020891 10 Rs od 27. novembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020891 13 Rsž od 12. maja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asim Mešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020891 10 Rs od 27. novembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020891 13 Rsž od 12. maja 2015. godine, te zbog dužine trajanja parničnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 28. i 29. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 31. jula i 26. augusta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2. juna 2010. godine pokrenuo parnični postupak protiv Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate duga iz radnog odnosa (isplata manje obračunate i isplaćene plaće, regresa i toplog obroka i uplata doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje), vrijednost spora 10.741,30 KM.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020891 10 Rs od 27. novembra 2012. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev pobliže naveden u dispozitivu navedene odluke, a apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 130,00 KM.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020891 13 Rsž od 12. maja 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda na način da je tužena obavezana da apelantu na ime regresa i toplog obroka isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu isplati troškove prvostepenog postupka u iznosu od 377,00 KM.
8. Nezadovoljni navedenom presudom Kantonalnog suda, tužena i apelant su 26. maja i 22. juna 2015. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji, prema stanju spisa, još uvijek nije odlučio o izjavljenim revizijama. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja postupka prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te garancije u pogledu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju postupka ukazujući na to da se radi o radnom sporu, te da postupak nije okončan nakon više od pet godina. Osporavajući presudu Općinskog suda kojom je u cijelosti odbijen njegov tužbeni zahtjev i presudu Kantonalnog suda kojom je navedena presuda djelimično preinačena, apelant je istakao da su redovni sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka i pogrešno primijenili materijalno pravo, uslijed čega je došlo do povrede njegovog prava na pravično i fer suđenje. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, djelimično ukine drugostepenu odluku i odredi mu naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao i naknadu troškova sastavljanja žalbe protiv prvostepene presude i troškova na ime sastavljanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u presudi od 12. maja 2015. godine, koja je, prema mišljenju suda, donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava. Sud je istakao da je zbog velikog broja predmeta obavezan donositi kvartalne planove rješavanja starih predmeta, te da je konkretni predmet, koji je zaprimljen 18. januara 2013. godine, bio obuhvaćen Planom rješavanja donesenim za II kvartal 2015. godine (1. april 2015. godine – 30. juni 2015. godine) kada je i riješen donošenjem presude od 12. maja 2015. godine. Sud je predložio da se apelacija odbije.
11. Općinski sud je u svom odgovoru opširno naveo hronologiju postupanja u konkretnom predmetu istaknuvši da je pripremno ročište održano 15. februara 2012. godine (ročište odlagano dva puta zbog bolesti općinskog pravobranioca i smrtnog slučaja u porodici postupajućeg sudije), a ročište za glavnu raspravu nekoliko puta je odlagano zbog nedostavljanja dokaza o uplati za vještačenje, odnosno nedostavljanja nalaza vještaka ekonomske struke i ono je održano tek 13. novembra 2012. godine, a presuda je donesena 27. novembra 2012. godine.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na navode kojima se osporavaju Presuda Općinskog suda broj 33 0 Rs 020891 10 Rs od 27. novembra 2012. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020891 13 Rsž od 12. maja 2015. godine
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1) i (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
16. Član 18. st. (1) i (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
17. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju postupak kojim se osporavaju navedene presude je, nakon izjavljene revizije, u toku pred Vrhovnim sudom, a apelant nije obavijestio Ustavni sud u smislu odredbe člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda o tome da li je Vrhovni sud donio odluku o izjavljenoj reviziji.
18. Prema praksi Ustavnog suda, revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu s pozitivnim propisima. S obzirom na izuzetke predviđene u važećim odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), prema kojima nadležni sudovi mogu dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke o reviziji prejudicirao to pitanje.
19. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena i u dijelu u kojem se osporavaju odluke nadležnih sudova, jer je podnesena prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navede i ovu odluku Ustavnog suda.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka
21. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja postupka povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, te garancije u pogledu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud o tome da li je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut tužbom od 2. juna 2010. godine i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste period od približno pet godina i šest mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom tako i u pravnom aspektu. Osim toga, budući da apelant traži zaštitu prava iz radnog odnosa, može se zaključiti da je postupak značajan za apelanta, a i prema zakonu je hitne prirode.
32. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio odluku tek nakon dvije godine i pet mjeseci (27. novembra 2012. godine), a Kantonalni sud je u žalbenom postupku donio presudu nakon dvije godine i šest mjeseci (12. maja 2015. godine). Nakon toga, apelant i tužena su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji, prema stanju spisa, još uvijek nije donio odluku o izjavljenoj reviziji. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo hronologiju postupka istaknuvši da je glavna rasprava odlagana nekoliko puta zbog nedostavljanja dokaza o uplati za vještačenje, odnosno zbog nedostavljanja nalaza vještaka. U vezi s odgovorom Općinskog suda, Ustavni sud smatra da je navedena okolnost objektivno mogla utjecati na dužinu trajanja postupka, pri čemu smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda, prema kojem su države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće poštivanje zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju očigledno je da navedene okolnosti ne mogu opravdati dužinu trajanja postupka, posebno imajući u vidu da se radi o postupku koji je prema zakonu hitan. Dalje, Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj presudi, te da je zbog velikog broja predmeta obavezan donositi kvartalne planove rješavanja starih predmeta, istaknuvši da je konkretni predmet riješen u skladu s navedenim planom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, stavovi 25˗32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta ne može se smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu rezultiralo je nepostupanjem Općinskog suda u periodu od dvije godine i pet mjeseci, te nepostupanjem Kantonalnog suda u periodu od dvije godine i šest mjeseci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Ocjenjujući navedeno, kao i to da apelant ni na koji način nije doprinio dužini postupka, pri činjenici da je tužba Općinskom sudu podnesena u junu 2010. godine, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina parničnog postupka (radnog spora) koji ni nakon pet godina i šest mjeseci još uvijek nije okončan ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Iako nije utvrdio odgovornost Vrhovnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu. Naime, utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje i kada bez daljnjeg odgađanja ne bi bila donesena konačna odluka svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42). Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u sličnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48˗51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu činjenicu da postupak traje pet godina i šest mjeseci, te da se radi o hitnom postupku, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
37. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te da navedene troškove snose isključivo apelanti.
38. Dalje, u pogledu apelantovog zahtjeva da mu se odrede troškovi nastali povodom redovnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove redovnog postupka, iz čega proizlazi da te troškove snose isključivo apelanti, u skladu s odlukama redovnih sudova.
Ostali navodi
39. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak u sporu iz radnog odnosa koji je prema zakonu hitan traje pet godina i šest mjeseci i koji još nije okončan, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose isključivo Općinski sud i Kantonalni sud koji nisu djelotvorno i efikasno kontrolirali i upravljali postupkom, kako je propisano procesnim zakonom.
41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana
74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman