Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4531/15 (F. B. i A. B. iz Tuzle)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4531/15
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4531/15, rješavajući apelaciju Faruka Balijagića i Ade Balijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Faruka Balijagića i Ade Balijagića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 15 Kv 2 od 5. oktobra 2015. godine i broj 09 0 K 024169 15 Kpp 20 od 28. septembra 2015. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Balijagića i Ade Balijagića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 024169 15 Kv 2 od 5. oktobra 2015. godine i broj 09 0 K 024169 15 Kpp 20 od 28. septembra 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Faruk Balijagić i Ado Balijagić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 7. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 024169 15 Kv 2 od 5. oktobra 2015. godine i broj 09 0 K 024169 15 Kpp 20 od 28. septembra 2015. godine.
2. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi bila poništena rješenja Kantonalnog suda o određivanju mjere pritvora. Apelanti su zahtjev za donošenje privremene mjere dopunili 8. septembra 2015. godine tražeći i da se, stavljanjem van snage rješenja Kantonalnog suda, naloži da odmah budu pušteni na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. i 19. oktobra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 19. oktobra 2015. godine, a Kantonalno tužilaštvo 26. oktobra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 024169 15 Kpp 13 od 18. septembra 2015. godine apelantima odredio pritvor, koji je po ovom rješenju mogao trajati do 15. oktobra 2015. godine.
7. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 024169 15 Kv od 24. septembra 2015. godine uvažilo žalbu branilaca apelanata i Rješenje od 18. septembra 2015. godine ukinulo i predmet vratilo na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostepeno rješenje ukinuto zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) i stav 2. ZKPFBiH. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da je 18. septembra 2015. godine dostavljena punomoć za advokata S. Dž., koju je potpisala sestra apelanta Ade Balijagića, kojom je ovaj advokat ovlašten za njegovu odbranu, a da kao drugi branilac ostaje advokat Mirnes Ajanović koji ga je i do sada branio. Iako nije urađen transkript CD-a s ročišta o određivanju pritvora, uvidom u osporeno rješenje utvrđeno je da je konstatirano prisustvo oba apelanta i njihovog branioca Mirnesa Ajanovića, ali da nije navedeno da li se glavni branilac apelanta Ade Balijagića izjasnio na prijedlog o određivanju pritvora odnosno, ako jeste, na koji način i šta je tom prilikom predložio.
8. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je u ponovnom postupku, Rješenjem broj 09 0 K 024169 15 Kpp 20 od 28. septembra 2015 godine, apelantu Faruku Balijagiću, lišenom slobode 15. septembra 2015. godine u 15.00 sati i apelantu Adi Balijagiću, lišenom slobode 15. septembra 2015. godine u 15.25 sati, odredio pritvor koji se ima računati od 15. septembra 2015. godine i označenih sati lišavanja slobode i koji može trajati do 15. oktobra 2015. godine, i to apelantu Faruku do 15.00 sati, a apelantu Adi do 15.25 sati.
9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantima pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1, krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), sve u vezi s čl. 31. i 32. KZFBiH, a iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tač. a), b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tesktu: ZKPFBiH).
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud najprije razmotrio procesne prigovore koje su apelanti iznijeli na ročištu za izjašnjenje, te prigovore koje su apelanti iznijeli u žalbi na rješenje od 18. septembra 2015. godine.
11. U vezi s tvrdnjom apelanata da je rješenje od 18. septembra 2015. godine urađeno unaprijed i prije završetka ročišta za izjašnjenje, ukazano je da je to učinjeno da bi se apelanti onemogućili u namjeri, a po prethodnom dogovoru sa svojim braniocem, da spriječe donošenje rješenja o određivanju pritvora u roku iz člana 153. stav 6. ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da je apelant Faruk Balijagić izjavio da se ročište ne može održati 17. septembra 2015. godine kada je primljen prijedlog za određivanje pritvora jer je njegov advokat napustio Sarajevo, da će na ročištu govoriti tri sata, kao i da je ovaj apelant s braniocem obavio duži telefonski razgovor iz kog je očigledno proizašao dogovor da se ročište prolongira za naredni dan, tj. 18. septembar 2015. godine. Također, ukazano je i da je sudija za prethodni postupak obavio telefonski razgovor s braniocem apelanata, advokatom Ajanovićem koji je, tek na insistiranje sudije, pristao da se ročište zakaže za 18. septembar 2015. godine u 11.00 sati. Nadalje, ukazano je da je 18. septembra 2015. godine u 11.00 sati otpočelo održavanje ročišta za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora koji je apelantima uručen prethodnog dana, a njihovom braniocu, advokatu Ajanoviću, na početku ročišta jer je bio nedostupan sudu. Najzad, ukazano je da je rok za donošenje rješenja o pritvoru isticao 18. septembra 2015. godine u 14.05 sati, nakon čega bi apelanti, bez rješenja o određivanju pritvora, bili pušteni iz prostorija za zadržavanje, kao i da je ročište trajalo do 14.00 sati, tj. upravo do vremena do kada su apelanti mogli biti lišeni slobode bez odluke suda. Po ocjeni suda, sve naprijed navedeno ukazuje na namjeru apelanata da osujete donošenje rješenja u zakonskom roku. S obzirom da bi suprotno postupanje rezultiralo puštanjem apelanata na slobodu iako su se stekli svi uvjeti iz člana 146. ZKPFBiH za određivanje pritvora, te da su ispoštovane odredbe člana 145. stav 2. ZKPFBiH, zaključeno je da se radi, suprotno tvrdnjama apelanata, o zloupotrebi prava na odbranu, a ne da je zbog izrade rješenja prije održavanja ročišta od 18. septembra 2015. godine apelantima povrijeđeno pravo na odbranu.
12. U vezi s prigovorom apelanata da je mjesno nadležno Kantonalno tužilaštvo u Tuzli, a ne u Sarajevu s obzirom na mjesto izvršenja krivičnog djela, ukazano je da je ovo pitanje u nadležnosti Federalnog tužilaštva. U vezi s prigovorom da slijedom navedenog ne može biti nadležan ni Kantonalni sud ukazano je da se radi o ročištu za određivanje pritvora, a sudija za prethodni postupak u ovoj fazi postupka nije nadležan odlučivati o nadležnosti suda.
13. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je postojanje osnovane sumnje cijenjeno na osnovu pobrojanih dokaza: izvještaja o izvršenju krivičnog djela, zapisnika o saslušanju svjedoka E. Ž., A. M., N. G. i svjedokinje E. A., zapisnika o pretresu apelanata, stana i vozila, zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o ispitivanju apelanata u svojstvu osumnjičenih, transkripta relevantnih razgovora između apelanata i drugih osoba. Detaljno navodeći sadržaje iskaza svjedoka E. Ž., A. M., N. G., M. Ž., E. A., a koji su, po ocjeni suda podržani interpretiranim sadržajima transkripta telefonskih razgovora, pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 1. tač. a) i d) ZKPFBH, zaključeno je da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Prema interpretiranim naprijed navedenim dokazima apelanti su, po uzajamnom sporazumu, u relevantnom vremenskom periodu, preko apelanta Ade stupili u kontakt sa svjedokom E. Ž., tražeći od njega i njegovog brata M. Ž. da oštete automobil apelanta Ade, a kako bi on mogao prijaviti svjedokinju E. A. da je ona to učinila. Tom prilikom se također raspitivao i da li ima neko ko bi „izranjavao“ A. M., obećavajući za to novčanu naknadu. Nadalje, proizlazi da su apelanti planirali baciti bombu na kuću svjedokinje E. A., odnosno opljačkati je jer je navodno u kući bila velika količina novca. Kako bi ostvarili planirano apelanti su preduzeli i radnje pribavljanja vatrenog oružja. U svrhu ostvarivanja ovog plana stupili su u kontakt i sa svjedokom N. G. jer su zaključili da svjedok E. Ž. neće moći izvršiti planirano, a i zbog namjere da ga sačuvaju za „preuzimanje“ drugog krivičnog djela na sebe. Nadalje, i E. Ž. i N. G. obećana je nagrada i pomoć nakon što plan ostvare, kao i pomoć u vezi s drugim krivičnim postupcima koji su se vodili protiv njih. Također, obojica svjedoka su bili izloženi prijetnjama i ucjenama ukoliko odustanu od plana. Nadalje, nakon što je svjedok E. Ž. sve ispričao svjedoku A. M. slučaj je prijavljen policiji. Prema izjavi svjedoka A. M. motiv za ovakvo djelovanje apelanata je činjenica da su svjedokinja E. A. i svjedok A. M. apelantu Faruku dali označeni novčani iznos kako bi supruga svjedokinje E. A. prebacio iz jedne u drugu kaznenu ustanovu. Kako ovo obećanje nije ispunio, tražili su novac nazad i u tome većinom i uspjeli preko apelanta Ade, ali je to naljutilo apelanta Faruka. Pri tome, apelant Ado je prijetio svjedokinji E. A. da ima veze u zatvoru i da će joj otrovati supruga, te vršio pritisak na nju, tražeći još novca za obećanu uslugu. Nakon što su saznali da se njihovi razgovori prisluškuju i posumnjali u svjedoka E. Ž., te svjedoka N. G. koji je u međuvremenu također dao izjavu policiji ova dva svjedoka počela su strahovati za svoje živote, kao i svjedok A. M.
14. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH jer postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. S tim u vezi ukazano je da oba apelanta imaju državljanstvo, te najvjerovatnije i prebivalište u Republici Hrvatskoj gdje posjeduju i značajnu imovinu, odnosno da se apelant Ado bavi izdavanjem označenog broja stanova koje posjeduje u Opatiji. Cijeneći da ove okolnosti upućuju na zaključak da bi im u Republici Hrvatskoj bio omogućen neometan boravak u dugom vremenskom periodu i dovodeći ih u vezu s razlozima zbog kojih su apelanti lišeni slobode i postojanjem osnovane sumnje da su počinili više krivičnih djela, te visinom zapriječenih kazni za ista, zaključeno je da bi boravkom na slobodi mogli napustiti područje BiH i otići u Republiku Hrvatsku.
15. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da je apelant Faruk Balijagić, nakon što je saznao da se prema njemu provode istražne radnje u vidu nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, u više navrata telefonom stupio u kontakt sa svjedokom N. G. i njegovom suprugom, pokušavajući da krivični postupak ometa utjecajem na svjedoka N. G., kao i da je ovaj svjedok u strahu da će, nakon što je apelant Faruk saznao da je dao izjavu policiji, on napasti njega i njegovu porodicu. Osim toga, N. N. osoba je ovom svjedoku telefonom uputila ozbiljne prijetnje, a što ovaj svjedok dovodi u vezu sa svjedočenjem u ovom predmetu. Nadalje, ukazano je da su apelanti djelovali zajedno u podstrekavanju i pripremanju krivičnih djela, da su svjedocima E. Ž. i N. G. nudili različite pogodnosti ukoliko izvrše krivična djela na koja su ih podstrekavali, te da su prijetili i ucjenjivali svjedoka E. Ž. ukoliko otkrije njihove planove, da je svjedok E. Ž. u drugom krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta Faruka Balijagića lažno svjedočio i na sebe preuzeo izvršenje krivičnog djela. Također, u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv svjedoka E. Ž., apelant Ado Balijagić mu je obećao da će mu apelant Faruk „sve završiti“, svojim vezama mu je osigurao nalaz konkretnog sudskog vještaka o uračunljivosti koji je i uložen u predmetni spis, a što je potkrijepljeno i transkriptom razgovora između E. Ž., M. K. i apelanta Faruka Balijagića. Stoga je zaključeno da bi boravkom na slobodi apelanti neprimjereno utjecali na svjedoke i opstruirali krivični postupak.
16. Nadalje, sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da bi apelanti, boravkom na slobodi, počinili krivično djelo kojim prijete. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora preko tri godine, tj. da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, ukazano je da su apelanti pripremali i podstrekavali na izvršenje krivičnih djela više osoba s naročitom upornošću, a što proizlazi iz činjenice da su, nakon što nisu bili sigurni da je svjedok E. Ž. prava osoba za njihovo izvršenje, angažirali i svjedoka N. G. S obzirom da se radi o osobama koje su odranije poznate pravosudnim organima, zaključeno je da bi se apelanti, boravkom na slobodi, dali u potragu za drugim osobama iz kriminalnog miljea koje bi izvršile krivičnopravne radnje kojim prijete i na koje su podstrekavali navedene osobe duži vremenski period.
17. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda je zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH i da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S obzirom na krivična djela koje se apelantima stavljaju na teret, a za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, zaključeno je da je ispunjen kumulativno propisani uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, ukazano je da su lišavanje slobode apelanata propratili svi mediji u BiH s posebnom pažnjom. Također, ukazano je da je apelant Faruk Balijagić advokat Advokatske komore FBiH, koji je dugi niz godina obavljao ovu profesiju i dobro je upoznat s pravilima profesionalizma i advokatske etike, te da je dobro poznat u pravosudnim krugovima. Nadalje, ukazano je da je provođenje posebnih istražnih radnji rezultiralo velikim brojem dokaza koji potvrđuju sumnju da je jedan advokat, zajedno s apelantom Adom, svojim sinom, pripremao i podstrekavao na izvršenje teških krivičnih djela, a što ovo djelo čini atipičnim u pogledu njegovog načina izvršenja i njegovih posljedica uopće, prvenstveno u odnosu na advokatsku profesiju i stav javnosti prema pravosuđu uopće. Također, ukazano je da su svjedoci A. M. i N. G., prema kom su već upućene i prijetnje, izjavili da su u strahu od porodice Balijagić spremni da u svrhu samoodbrane svojih porodica i sebe nabave i upotrijebe vatreno oružje. Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, posljedice istog, zaključeno je da se radi o teškom krivičnom djelu i da su upravo te okolnosti netipične i neuobičajene za izvršenje krivičnog djela za koje se terete apelanti, odnosno da je djelo počinjeno upravo u vanrednim okolnostima i da bi puštanje na slobodu za posljedicu imalo narušavanje javnog reda i mira. Sudija za prethodni postupak je zaključio da je tužilaštvo, suprotno tvrdnjama apelanata, dalo valjane razloge da je krivično djelo počinjeno u vanrednim okolnostima što izaziva stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da su navedene okolnosti izazvale uznemirenost građana s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela.
18. Sudija za prethodni postupak je zaključio da se izricanjem mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH ne bi mogla postići svrha osiguranja prisustva osumnjičenih iz razloga zbog kojih im je pritvor određen.
19. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 09 0 K 024169 15 Kv 2 od 5. oktobra 2015. godine odbilo kao neosnovane žalbe branilaca apelanata i žalbu apelanta Faruka Balijagića, koje su izjavljene protiv rješenja od 28. septembra 2015. godine.
20. U vezi s žalbenim navodima apelanata da je rješenje od 18. septembra 2015. godine pripremljeno unaprijed, tj. prije nego što je započelo ročište o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za određivanje mjere pritvora, vijeće Kantonalnog suda je istaklo da je ovaj prigovor već istican u žalbi na rješenje od 18. septembra 2015. godine, te da je na njega odgovoreno u rješenju od 24.9.2015. godine, zbog čega neće biti ponovo razmatran. U vezi s prigovorom da nije odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti Kantonalnog tužilaštva, ukazano je da je iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo da je sudija za prethodni postupak razmatrao istaknuti prigovor, da je ukazao da u fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru sudija za prethodni postupak nije nadležan odlučivati o nadležnosti suda, odnosno da o pitanju nadležnosti tužilaštva odlučuje Federalno tužilaštvo.
21. Nadalje, Kantonalni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. S tim u vezi, ukazano je da se pri odlučivanju o pritvoru cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica vezanih za krivično djelo i počinioca. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada se u obrazloženju pobijanog rješenja nije ni upuštao u ocjenu dokaza, već samo izveo zaključak o postojanju određenog stepena vjerovatnoće (osnovane sumnje) da su apelanti počinili predmetna krivična djela. Pri tome, ukazano je da dokazi koji su navedeni na str. 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11. i 12. pobijanog rješenja, i po ocjeni ovog vijeća, ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili navedena krivična djela. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanata da krivična djela za koja se terete nisu ni pokušana, da ne mogu biti izvršena jer su sve radnje na njihovom izvršenju obustavljene. U vezi s tim je ukazano da je članom 32. stav 2. KZFBiH određeno da ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.
22. Vijeće Kantonalnog suda se u cjelini saglasilo s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju uvjeta za određivanje pritvora iz člana 145. stav 1. tač. a), b) i d) ZKPFBiH.
23. Vijeće Kantonalnog suda je osnovanim ocijenilo prigovor apelanata da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi je ukazano da je za određivanje pritvora po ovom osnovu, pored postojanja osnovane sumnje, potrebno da postoje i posebne okolnosti koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo biti ponovljeno, kao što su: okolnosti djela, lična svojstva osobe u pitanju, socijalni faktori. Po ocjeni Kantonalnog suda, okolnosti koje se navode u obrazloženju prvostepenog rješenja da se apelantima stavlja na teret više krivičnopravnih radnji koje su zajednički pripremali i na koje su podstrekavali više osoba s naročitom upornošću, pa kada nisu bili sigurni da je svjedok E. Ž. prava osoba koja može izvršiti tražene krivičnopravne radnje tražili su drugog izvršioca, ne mogu ispuniti zahtjev u pogledu „naročitih okolnosti” u smislu ovog pritvorskog razloga.
24. Najzad, Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i prigovor apelanata da uopće nije razmatrana mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora. U vezi s tim ukazano je na dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kojem je zaključeno da se mjerama zabrane ne bi mogla postići svrha osiguranja prisustva apelanata iz razloga zbog kojih im je i određena mjera pritvora, a s čim je u cjelini saglasan i ovaj sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelanti tvrde da su im osporenom rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Apelanti smatraju da mjera pritvora koja im je izrečena osporenim rješenjima ne zadovoljava ni proceduralne ni materijalne aspekte zakonitosti u smislu člana 5. Evropske konvencije. Apelanti su najprije istakli da je rješenje od 18. septembra 2015. godine, koje im je uručeno odmah nakon okončanja ročišta za izjašnjenje o prijedlogu za određivanju pritvora, pripremljeno unaprijed i da nije sadržavalo niti jedan prigovor koji su na ovom ročištu istakli, čak ni konstataciju da je ročištu pristupio i advokat apelanta Ade Balijagića, kojeg je angažirala njegova sestra. Ovo rješenje je ukinuto rješenjem Kantonalnog suda i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje, ali je sudija za prethodni postupak i u rješenju od 28. septembra 2015. godine u cjelini prepisao razloge i obrazloženja iz rješenja od 18. septembra 2015. godine, pri tome se ne izjašnjavajući ni o jednom prigovoru koji su istakli kao i zbog čega oni nisu relevantni. Apelanti posebno ukazuju i da je u ovom rješenju sudija za prethodni postupak priznao da je rješenje od 18. septembra 2015. godine pripremio unaprijed, te da razlozi koje je s tim u vezi naveo nisu tačni i ne mogu opravdati ovakav postupak. Po njihovom je mišljenju zbog toga neprihvatljiv stav da su ispoštovane garancije iz člana 145. stav 2. ZKPFBiH jer ih je sudija, nakon što je pripremio rješenje o određivanju pritvora, saslušao na ročištu. Također, ukazuju da je uz prijedlog za određivanje pritvora priloženo 50 dokaza, te da su oba advokata prijedlog za određivanje pritvora s dokazima dobila na samom ročištu za izjašnjenje o određivanju pritvora. Zbog navedenog, apelanti smatraju da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, te da im je onemogućeno pravo na odbranu. Nadalje, apelanti su istakli da je rješenje od 18. septembra 2015. godine ukinuto kao nezakonito rješenjem od 24. septembra 2015. godine, ali da oni nisu pušteni na slobodu iako je ponovno rješenje donijeto tek 28. septembra 2015. godine. Nadalje, apelanti tvrde i da u konkretnom slučaju nije mjesno nadležno da postupa Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu već Kantonalno tužilaštvo u Tuzli, pa da shodno tome nije bio nadležan ni Kantonalni sud u Sarajevu, da su ove prigovore isticali u toku postupka, pa da je sud trebalo da razriješi pitanje nadležnosti kao prethodno pitanje, te da se shodno tome izjasni i o svojoj nadležnosti. Najzad, apelanti su istakli i da je osporeno rješenje Kantonalnog suda od 5. oktobra 2015. godine po njihovoj žalbi na osporeno prvostepeno rješenje od 28. septembra 2015. godine donijeto mimo roka iz člana 153. stav 9. ZKPFBiH.
27. Nadalje, u opširnim apelacionim navodima, detaljno analizirajući iskaze svjedoka, te transkripte razgovora, apelanti tvrde da su osporena rješenja zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog čega je pogrešan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Apelanti su detaljno obrazložili u čemu se sastoje kontradiktornosti u iskazima svjedoka E. Ž., A. M., N. G. A. M., zbog čega smatraju da se na njima nije mogao zasnovati zaključak o postojanju osnovane sumnje. Ovo tim prije što su neki od njih osobe s kriminalnom prošlošću, višestruki povratnici u izvršenju krivičnih djela protiv kojih su se i u vrijeme davanja iskaza vodili krivični postupci. Također, apelanti tvrde i da nije udovoljeno njihovom zahtjevu da se predoči i CD snimljenih razgovora na osnovu kojih su urađeni transkripti koji su također predočeni kao dokaz u postupku, da zbog toga transkripti nisu mogli biti ni korišteni kao dokazi, te izražavaju sumnju da su transkripti falsificirani i da CD i ne postoji. Osim toga, po njihovim tvrdnjama, iz predočenih transkripata telefonskih razgovora proizlazi da je osoba koju su policijski organi angažirali u provođenju posebnih istražnih radnji, svjedok E. Ž., a po zapisniku o saslušanju od 26. juna 2015. godine, ustvari preduzeo radnje podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela, a što je suprotno članu 130. stav 5. ZKPFBiH, a zbog čega je upitna i zakonitost ovako pribavljenih dokaza. Također, ukazuju da tužilac na direktno pitanje i zahtjev nije mogao predočiti niti jedan dokaz iz kog proizlazi da su apelanti bilo kome izdali nalog da izvrši neko od krivičnih djela za koja se terete. Najzad, po njihovom mišljenju, kod pitanja ocjene postojanja osnovane sumnje u potpunosti je primjenjiv stav koji je Ustavni sud zauzeo u predmetu broj AP 1885/13 u prvom redu zbog toga što su, kako tvrde, zaključci o postojanju osnovane sumnje zasnovani na dokazima „rekla-kazala“.
28. Nadalje, apelanti smatraju da se nisu stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH jer njihova izjava o posjedovanju dvojnog državljanstva i imovine u Republici Hrvatskoj, a što su istakli u svojim izjavama nakon lišavanja slobode, nije mogla biti uzeta kao razlog za određivanje pritvora po ovom osnovu jer ne postoji niti jedan konkretan dokaz da su pokušali pobjeći. S tim u vezi apelanti su se pozvali i na odluke Ustavnog suda u predmetima br.
AP 3512/08, AP 1150/10, AP 2860/14 i AP 1885/13.
29. Apelanti smatraju da je neosnovan i zaključak da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi su ukazali da su svi svjedoci već saslušani više puta, da Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz da je potrebno saslušati nekog novog svjedoka, kao i da su posebne istražne radnje okončane 5. septembra 2015. godine jer je zauzet stav da nema potrebe za njihovim daljnjim provođenjem. Po njihovom mišljenju u prilog zaključku redovnih sudova u ovom dijelu ne mogu poslužiti navodne prijetnje upućene svjedoku N. G. od nepoznate osobe, a za šta nisu ponuđeni konkretni dokazi. Naime, analizirani su dijelovi razgovora između svjedoka N. G. i apelanta Faruka Balijagića iz kojih, po njihovom mišljenju, ne proizlazi da ovaj apelant smatra da ih je svjedok N. G. prijavio policiji, te da mu je zbog toga prijetio ili pokušao vršiti utjecaj na njega.
30. Apelanti smatraju i da je neosnovan zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim su istakli da činjenica da je javnost upoznata s njihovim hapšenjem, te da je jedan od apelanata advokat ne rezultira prijetnjom narušavanju javnog reda i mira, tim prije što Tužilaštvo nije predočilo niti jedan dokaz, izjavu ili bilo šta što bi potvrdilo da su ove činjenice imale takav rezultat. Po njihovom mišljenju javnost može prije biti uznemirena činjenicom da višestruki povratnici u izvršenju krivičnih djela prijavljuju advokata, te da se samo na osnovu njihovih izjava on i hapsi. Po njihovom mišljenju, neprihvatljivo je i da se kod ocjene postojanja ovog zakonskog osnova apelantima stavlja na teret najava izvršenja više krivičnih djela od strane svjedoka N. G. i A. M. upotrebom vatrenog oružja i samovlašćem. Najzad, apelanti tvrde i da nema posljedica navodnog krivičnog djela, te ukazuju da i sam sud ukazuje da je u toku istrage utvrđeno da su sve radnje oko navodnog izvršenja krivičnog djela prekinute i da krivično djelo nije ni pokušano.
31. Apelanti tvrde i da su detaljno obrazložili da nema mjesta izricanju mjere pritvora jer se ista svrha može postići i izricanjem mjera zabrane iz člana 140, 140a. i 140b. ZKPFBiH i s tim u vezi iznijeli i konkretan prijedlog, ali je sud paušalnim i proizvoljnim navodima neosnovano odbio ovaj prijedlog.
32. Apelanti ističu da su sve prigovore istakli i u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje, ali da se drugostepeni sud o njima uopće nije izjašnjavao, odnosno da se puka konstatacija „da su prigovori neosnovani“ ne može prihvatiti kao ispunjenje obaveze suda da razmotri istaknute prigovore i da odgovori na njih.
b) Odgovor na apelaciju
33. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
34. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije najprije istaklo da je Kantonalni sud Rješenjem broj 09 0 K 024169 15 Kv 3 od 13. oktobra 2015. godine apelantima produžio mjeru pritvora za još dva mjeseca. Nadalje, ukazano je da su tvrdnje apelanata u odnosu na član 6. Evropske konvencije u ovoj fazi postupka preuranjene. Nadalje, ukazano je da apelanti nisu pušteni iz pritvora nakon što je ukinuto rješenje od 18. septembra 2015. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje jer u konkretnom slučaju nije bilo riječi o ukidanju pritvora koji za pravnu posljedicu ima puštanje na slobodu pritvorenika i koji je, kao pravni institut, različit i s različitim pravnim posljedicama od ukidanja rješenja o pritvoru. Nadalje, u odgovoru je, pored ostalog, neosnovanim ocijenjena tvrdnja da je svjedok E. Ž., koga su policijski organi angažirali za vršenje posebnih istražnih radnji, podstrekavao apelanta Adu Balijagića na vršenje krivičnih djela. Paušalnim i neosnovanim su ocijenjeni i navodi o kontradiktornosti iskaza svjedoka E. Ž. i A. M., kao i drugih svjedoka jer uzimajući svaki iskaz pojedinačno i u vezi s rezultatima provođenja posebnih istražnih radnji i drugim prikupljenim dokazima proizlazi da su oni u suštinskim dijelovima u potpunosti saglasni.
V. Relevantni propisi
35. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 32.
Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.
(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.
(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:
upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.
Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(...)
Član 289.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrebljeno oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…) Član 328.
Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. (Izazivanje opće opasnosti) st. od 1. do 3.; člana 324. (Uništenje ili oštećenje važnih privrednih objekata ili javnih naprava) st. 1. i 2.; člana 325. (Oštećenje zaštitnih naprava na radu) st. 1. i 2. i člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(…)
36. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (…) (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(…) Član 14.
Pravo na suđenje bez odlaganja (…) (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
(3) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 36.
Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost i čim primjeti da nije nadležan oglasit će se nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja uputit će predmet nadležnom sudu.
(…) Član 48.
Mjesna nadležnost tužitelja Mjesna nadležnost tužitelja određuje se prema odredbama koje važe za nadležnost suda onog područja za koje je tužitelj imenovan.
Član 51.
Sukob nadležnosti Sukob nadležnosti između tužitelja rješava glavni federalni tužitelj.
Član 54.
Broj branitelja (…) (2) Osumnjičeni, odnosno optuženi može imati više branitelja, ali samo jedan od njih će imati status glavnog branitelja o čemu će se osumnjičeni, odnosno optuženi izjasniti. Smatra se da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branitelja.
Član 59.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (…) (2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora.
(…) Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 148.
Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
(…) (3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 sata od prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po isteku ovog roka, može podnijeti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) U slučaju iz stava (4) ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 153.
Lišenje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 146. ovog Zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužitelju. (…) (…) (5) Tužitelj je dužan osobu kojoj je oduzeta sloboda ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će se osoba kojoj je oduzeta sloboda pustiti na slobodu ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje osobe pred sudiju za prethodni postupak.
(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.
(…) (8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorena osoba može podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana o žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u sud. Član 173.
Računanje rokova (1) Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine.
(2) Sat ili dan kad je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan. U jedan dan računa se 24 sata, a mjesec se računa po kalendarskom vremenu.
(…) (4) Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(…)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (…) (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Član 337.
Odlučivanje o žalbi na rješenje (…) (2) O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje odlučuje vijeće istog suda (član 25. stav 6.), osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI. Dopustivost
37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. -Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
39. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
40. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, već procesna rješenja donesena na prijedlog tužilaštva za određivanje pritvora prije podizanja optužnice, pa proizlazi da postupak protiv apelanata nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena. -Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 024169 15 Kv 2 od 5. oktobra 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz o datumu uručenja osporenog rješenje apelantima, ali s obzirom da je osporeno rješenje donijeto 5. oktobra 2015. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnijeta 7. oktobra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelanti pobijaju navedena rješenje tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
46. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
47. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su apelanti u saučesništvu podstrekavali druge osobe na izvršenje više krivičnih djela, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
48. Ustavni sud podsjeća da nakon inicijalnog hapšenja osoba lišena slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) u skladu s prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije „mora biti izvedena bez odlaganja pred sudiju“. Ovo predstavlja suštinski proceduralni zahtjev: sudija mora lično saslušati osumnjičenog, preispitati odlučne razloge za i protiv pritvora i odlučiti, upućujući na zakonske kriterije, da li postoje razlozi za pritvor ili za puštanje na slobodu ako takvi razlozi ne postoje (vidi Evropski sud, Jong, Baljet i Van Den Brink protiv Holandije, presuda od 22. maja 1984. godine, stav 51, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine). S obzirom da svaki period trajanja pritvora mora imati ubjedljivo opravdanje odluka sudije mora biti obrazložena (vidi Evropski sud, Belchev protiv Bugarske, broj 39270/98, stav 82, 8. april 2004. godine). Također, obrazloženje ima za svrhu da pokaže stranama da su bile saslušane, te da im omogući ulaganje žalbe i preispitivanje odluke pred žalbenim sudom.
49. Nadalje, činjenica da je osumnjičeni imao pristup sudu nije dovoljna za zaključak da je ispunjen prvi dio zahtjeva iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, kada se radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c), odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora u istrazi i suđenja koja su u toku, normalno se zahtijeva saslušanje (vidi Evropski sud, Sanchez-Reisse protiv Švicarske, presuda od 21. oktobra 1986. godine, stav 51, Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, stav 162, s daljnjim referencama). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti osigurana jednakost oružja između stranka, tj. tužioca i osobe u pitanju (osumnjičenog) (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske, stav 59; Graužinis protiv Moldavije, stav 31). Ovo praktično znači da osumnjičeni mora imati pristup svim dokumentima u predmetu koji su suštinski za ocjenu zakonitosti pritvora (vidi Evropski sud, Lamy protiv Belgije, presuda od 30. marta 1989, serija A, broj 151, stav 29. i Schöps protiv Njemačke, broj 25116/94, stav 44, ECHR 2001-I). Također, osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na argumente tužioca (vidi Evropski sud, Niedbała protiv Poljske, broj 27915/95, stav 67. od 4. jula 2000. godine).
50. Najzad, Ustavni sud podsjeća da pojmovi „zakonit“ i „u skladu sa procedurom propisanom zakonom“, korišteni u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5, a to je sprečavanje da osoba u pitanju bude lišena slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Erkalo protiv Holandije, presuda od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI, p. 2477, stav 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5. stav 1. određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita je li postupljeno u skladu s ovim pravom (vidi Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).
51. Apelanti tvrde da je rješenje o određivanju pritvora od 18. septembra 2015. godine pripremljeno „unaprijed”, tj. prije nego što je održano ročište za izjašnjenje o određivanju pritvora na kom su prvi put izvedeni pred sudiju za prethodni postupak, kao i da u obrazloženju rješenja nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega nisu prihvaćeni njihovi brojni prigovori u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora, kao i prigovora koji su se ticali mjesne nadležnosti suda i tužilaštva da postupaju u ovom predmetu. Apelanti tvrde da je ovo rješenje ukinuto rješenjem vijeća Kantonalnog suda od 24. septembra 2015. godine i iz ovog razloga, te da je sudija za prethodni postupak u rješenju od 28. septembra 2015. godine priznao da je rješenje pripremio unaprijed. Zbog toga smatraju da je prekršen član 145. stav 2. ZKPFBiH. Također su istakli da ni u ovom rješenju nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog čega nije uvažen niti jedan od brojnih prigovora koje su istakli kako u pogledu osnovane sumnje tako i posebnih razloga za određivanje pritvora, kao i nadležnosti suda i tužilaštva da postupaju u konkretnom slučaju, da su na sve naprijed navedeno ukazali u svojoj žalbi, ali da vijeće Kantonalnog suda, u rješenju od 5. oktobra 2015. godine, nije dalo bilo kakve razloge i obrazloženja zbog čega njihove prigovore smatra neosnovanim. U ovom dijelu apelanti tvrde i da je njihov pritvor bio nezakonit jer, iako je rješenjem od 24. septembra 2015. godine ukinuto rješenje od 18. septembra 2015. godine, oni nisu pušteni na slobodu, već su zadržani u pritvoru. Najzad, apelanti tvrde i da je rješenje od 5. oktobra 2015. godine donijeto nakon proteka roka iz člana 153. stav 9. ZKPFBiH.
52. Ustavni sud primjećuje da je članom 145. ZKPFBiH određeno da se pritvor određuje rješenjem suda na obrazloženi prijedlog tužioca. Članom 36. istog zakona određeno je da je sud dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Članom 48. ZKPFBiH određeno je da se mjesna nadležnost tužilaštva određuje prema odredbama koje važe za nadležnost suda onog područja za koje je tužilac imenovan. Najzad, članom 51. istog zakona određeno je da sukob nadležnosti između tužilaca rješava glavni federalni tužilac.
53. U konkretnom slučaju prijedlog za određivanje pritvora podnio je kantonalni tužilac koji je imenovan za područje Kantona Sarajevo, za koje je mjesno nadležan Kantonalni sud (u Sarajevu). Stoga, imajući u vidu čl. 36. i 48. ZKPFBiH, kao i da razriješenje sukoba nadležnosti između tužilaca u skladu s članom 51. istog zakona nije pitanje iz nadležnosti suda, navodi apelanata o mjesnoj nenadležnosti tužilaštva, odnosno suda ne mogu se prihvatiti kao osnovani.
54. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 54. stav 2. ZKPFBiH određeno da osumnjičeni može imati više branilaca, ali da će samo jedan od njih imati status glavnog branioca, te da se smatra da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branilaca. Nadalje, članom 59. stav 2. ZKPFBiH određeno je da osumnjičeni mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora.
55. U konkretnom slučaju ročište za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora održano je 18. septembra 2015. godine. Prema obrazloženju rješenja, donesenog istog dana, ročištu su prisustvovali apelanti i njihov branilac, advokat Ajanović, te su oni na ročištu osporili postojanje općeg uvjeta, kao i posebnih razloga za određivanje pritvora. Nadalje, u obrazloženju rješenja od 24. septembra 2015. godine, kojim je po žalbi apelanata ukinuto rješenje od 18. septembra 2015. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, navedeno je da je došlo do povrede odredaba postupka iz člana 132. stav 1. tačka b) (pravo na odbranu) i stav 2. (sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje odluke) istog člana ZKPFBiH. Naime, u obrazloženju rješenja je ukazano da je na osnovu uvida u spis utvrđeno da je 18. septembra 2015. godine u spis uložena punomoć za advokata Dž. S. iz Tuzle, kao glavnog branioca apelanta Ade Balijagića, a da kao njegov drugi branilac ostaje advokat Mirnes Ajanović. Nadalje, ukazano je da u obrazloženju rješenja od 18. septembra 2015. godine uopće nije navedeno da li se glavni branilac apelanta Ade Balijagića izjasnio na prijedlog o određivanju pritvora te, ako jeste, šta je tom prilikom predložio.
56. Shodno navedenom, kao branilac obojice apelanata u rješenju o određivanju pritvora od 18. septembra 2015. godine naveden je advokat Mirnes Ajanović, te da se on izjasnio o prijedlogu za određivanje pritvora obojici apelanata. Imajući u vidu naprijed citirane odredbe ZKPFBiH ne može se zaključiti da i apelantu Adi Balijagiću nije bilo osigurano pravo na odbranu iako nije navedeno šta je njegov glavni branilac odgovorio povodom prijedloga za određivanje pritvora. U svakom slučaju, vijeće Kantonalnog suda je zbog ovog propusta ukinulo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovno odlučivanje.
57. Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor, kao takav, nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropski sud pravi razliku između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – naprimjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti (vidi Marturana protiv Italije, broj 63154/00, stav 78, 4. mart 2008. godine) ili onih u kojima zainteresirana strana nije dobila propisnu obavijest o ročištu (vidi naprijed citirane predmete Khudoyorov, stav 129. i Liu protiv Rusije, broj 42086/05, stav 79, 6. decembar 2007. godine) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud (ibid.). Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost” u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi Suda (uporedi naprijed citirani predmet Liu, stav 81; Garabayev protiv Rusije, broj 38411/02, stav 89, 7. juni 2007. godine, ECHR 2007- ... (izvaci) i Marturana, stav 79).
58. Rukovodeći se naprijed navedenim stavom, te imajući u vidu da prema stavu Evropskog suda član 5. Evropske konvencije ne nameće eksplicitnu obavezu osiguranja pravne pomoći u postupku odlučivanja o pritvoru (vidi naprijed citiran predmet Lebedev, stav 85), da se u okolnostima konkretnog slučaja zbog prisustva i izjašnjenja drugog branioca apelanta Ade Balijagića može smatrati da je pravo na odbranu bilo osigurano shodno relevantim odredbama ZKPFBiH, te najzad da je propust da se u rješenju navede i da se o prijedlogu za određivanje pritvora izjasnio i glavni branilac bio razlog za ukidanje ovog rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak, proizlazi da ukinuto rješenje od 18. septembra 2015. godine nije sadržavalo nedostatke koji bi ga učinili ex facie arbitrarnim i nezakonitim (vidi Hadži protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine). Stoga se pritvor apelanata po ovom rješenju kao i u periodu nakon njegovog ukidanja do donošenja novog rješenja, a suprotno tvrdnjama apelanata, ne može smatrati arbitrarnim, odnosno nezakonitim. Osim toga, nakon što je vijeće Kantonalnog suda 24. septembra 2015. godine ukinulo rješenje od 18. septembra 2015. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje, sudija za prethodni postupak je donio novo rješenje 28. septembra 2015. godine. Stoga, proizlazi da je period između dva rješenja trajao četiri dana, a što se ne može smatrati nerazumnim periodom (vidi naprijed citiranu presudu Hadži, stav 34).
59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 145. stav 2. ZKPFBiH određeno da se pritvor određuje rješenjem suda na obrazloženi prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže. Istim članom izuzetak je ustanovljen samo u slučaju kada se osoba kojoj se pritvor određuje krije ili postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U skladu s članom 14. ZKPFBiH, pored ostalog, sud je dužan onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku. Nadalje, u skladu s članom 15. istog zakona sud je dužan s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenog, tako i one koje mu idu u korist. U skladu s članom 16. istog zakona pravo suda da cijeni postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
60. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja od 28. septembra 2015. godine proizlazi da je rješenje od 18. septembra 2015. godine bilo pripremljeno prije nego što su apelanti izvedeni pred sudiju za prethodni postupak i bili u prilici iznijeti svoje argumente nasuprot argumentima iz prijedloga za određivanje pritvora. Ovakav postupak obrazložen je potrebom da se apelanti spriječe u namjeri da onemoguće donošenje rješenja o određivanju pritvora u zakonskom roku, a što bi za posljedicu imalo njihovo puštanje na slobodu iako su se stekli svi uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. ZKPFBiH. Također, ukazano je da su apelanti pri tome imali garancije iz člana 145. stav
2. ZKPFBiH, tj. da su prije donošenja rješenja saslušani.
61. Ustavni sud primjećuje da je odlučujući po žalbi apelanata na rješenje od 28. septembra 2015. godine vijeće Kantonalnog suda, u vezi s žalbenim navodom apelanata da je sudija za prethodni postupak priznao da je rješenje pripremio prije nego što ih je saslušao, zaključilo da je o ovom prigovoru već odlučivano u postupku po žalbi na rješenje od 18. septembra 2015. godine, pa da ga neće ponovno razmatrati.
62. U ovoj odluci je već ukazano da u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije nije dovoljno da je osumnjičenom omogućen pristup sudu, već da on mora biti saslušan pred sudijom koji treba preispitati odlučne razloge za i protiv pritvora i odlučiti, upućujući na zakonske kriterije, da li postoje ili ne postoje razlozi za određivanje pritvora. U konkretnom slučaju je nesporno da se ne radi o zakonskom izuzetku iz člana 145. ZKPFBiH kada sud može odrediti mjeru pritvora, a da prethodno nije saslušao osumnjičenog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor određuje. Nadalje, nesporno je da je apelantima omogućen pristup sudu pred kojim su i saslušani. Međutim, zbog činjenice da je rješenje o određivanju pritvora već bilo pripremljeno, činjenica da su imali pristup sudu i da su saslušani pred sudijom učinjena je iluzornom i lišena smisla koji ima. Nesporno je da sudija, u skladu sa ZKPFBiH, ima obavezu spriječiti svaku zloupotrebu prava od strane stranaka u postupku, međutim ovo pravo ne može biti tumačeno i korišteno na način kojim se dovode u pitanje i lišavaju smisla pravila postupka i garancije koje kroz njega trebaju biti osigurane. Ovo tim prije što zakonsko pravo sudije da spriječi zloupotrebe prava stranke predstavlja mehanizam koji treba da onemogući i nepotrebno dugo trajanje ročišta koje prethodi donošenju odluke u zakonskom roku. Zbog toga, obrazloženje da je rješenje pripremljeno unaprijed zbog namjere apelanata da onemoguće donošenje rješenja u zakonskom roku nije prihvatljivo.
63. Ustavni sud primjećuje da je apelantima pritvor određen jer su redovni sudovi zaključili da su se stekli svi uvjeti (opći i posebni) za određivanje pritvora iz člana 146. ZKPFBiH. Iz obrazloženja rješenja od 28. septembra 2015. godine proizlazi da je postojanje osnovane sumnje zasnovano, prije svega, na opširnoj interpretaciji dokaza koje je predočilo Tužilaštvo, tj. iskaza saslušanih svjedoka koji su, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, uzajamno podržani, kao i potkrijepljeni sadržajem transkripta telefonskih razgovora apelanata s nekim od ovih svjedoka. Apelanti su iznijeli niz argumenta, detaljno analizirajući iskaze pojedinih svjedoka koji ukazuju na kontradiktornosti koje dovode u pitanje istinitost ovih iskaza i njihovu pouzdanost, a zbog kojih, po njihovom mišljenju, ovi iskazi nisu mogli biti prihvaćeni i koji dovode u pitanje pouzdanost ovih svjedoka. Također, apelanti su tvrdili da uz transkripte telefonskih razgovora nisu predočeni i audio-zapisi, da nisu imali prilike da ih preslušaju, a zbog čega su izrazili sumnju u istinitost sadržaja transkripta, kao i zakonitost ovog dokaza.
64. U ovoj odluci je već ukazano da svaki period trajanja pritvora mora imati ubjedljivo opravdanje zbog čega odluka o određivanju pritvora mora biti obrazložena, kao i da je svrha obrazloženja da stranama u postupku pokaže da su saslušane. Nesporno je da i pri ocjeni razloga za i protiv određivanja pritvora sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Međutim, ova sloboda nije neograničena i sud mora za svoje zaključke dati valjane razloge i obrazloženja.
65. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja od 28. septembra 2015. godine proizlazi da su apelanti i njihovi branioci osporili postojanje osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. ZKPFBiH. Međutim, iz obrazloženja rješenja nije moguće zaključiti na kojim argumentima su apelanti i njihovi branioci ove tvrdnje i zasnovali. Nadalje, nakon opširne interpretacije iskaza saslušanih svjedoka, koji su ocijenjeni saglasnim, kao i potkrijepljenim sadržajima predočenih transkripata telefonskih razgovora, a koje je kao dokaze predočilo Tužilaštvo, zaključeno je da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pri tome se ne može zaključiti da je ijedan od argumenta koji su apelanti iznijeli cijenjen u vezi s navedenim dokazima, odnosno zbog čega argumenti apelanata u ovom dijelu nisu bili relevantni za zaključak suda o postojanju osnovane sumnje i posebnih razloga za određivanje pritvora.
66. Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjima apelantima određen pritvor u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, a u kom slučaju je postojanje osnovane sumnje prvi i osnovni uvjet za zakonitost lišavanja slobode. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči. U konkretnom slučaju apelanti su iznijeli niz ozbiljnih prigovora, kojima su doveli u pitanje činjenice i informacije na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. U tom smislu nesporno je da su se prigovori ticali postojanja uvjeta koji je suštinski za „zakonitost” pritvora kako u smislu ZKPFBiH, tako i Evropske konvencije. Stoga je, kao minimum, obaveza redovnih sudova bila da u obrazloženjima svojih odluka ukažu zbog čega konkretno iznijete prigovore, u pogledu činjenica koje su prihvatili kao razloge u prilog odluci o određivanju pritvora, smatraju irelevantnim za zaključak o postojanju osnovane sumnje. Potpuni nedostatak takvog obrazloženja i u rješenju od 28. septembra i od 5. oktobra 2015. godine ne može se prihvatiti i opravdati ni činjenicom da ne postoji obaveza suda da se izjasni o svakom istaknutom prigovoru. Osim toga, ovakav pristup dovodi u pitanje garancije u pogledu adversarnog postupka i obaveze da mora biti osigurana jednakost oružja među strankama, tj. između tužioca i osumnjičenog. U konkretnom slučaju, sve naprijed navedeno ima i poseban značaj, s obzirom da je u rješenju od 28. septembra 2015. godine sudija za prethodni postupak priznao da je rješenje o određivanju pritvora od 18. septembra 2015. godine bilo pripremljeno unaprijed, tj. prije okončanja ročišta za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora, a zbog čega su garancije u pogledu adversarnosti postupka i jednakosti oružja učinjene iluzornim i lišene smisla, na što je već ukazano u ovoj odluci.
67. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
68. S obzirom na zaključak o povredi prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da ispituje i ostale navode apelanata o povredi ovog prava. Pri tome, Ustavni sud prema praksi Evropskog suda, a što proizlazi i iz relevantnih odredaba ZKPFBiH, ukazuje da redovni sudovi treba najprije da razmotre izricanje blažih mjera prilikom odlučivanja o određivanju mjere pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima naveo da se drugim alternativnim mjerama (mjerama zabrane) u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje se određuje pritvor, te da u tom smislu, osim navedene konstatacije, nisu ponuđeni razlozi koji bi opravdali ovaj zaključak.
Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, tačka 81; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupne na www.ustavnisud.ba).
69. Rukovodeći se naprijed citiranim stavom, iako je Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost na koje se apelanti pozivaju, s obzirom na to da je rješenjem od 28. septembra 2015. godine vremenski određeno trajanje pritvora do 15. oktobra 2015. godine, što znači da je pritvor prema ovom rješenju u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru i vraćanju predmeta na ponovno odlučivanje. Ustavni sud smatra da je dovoljno to što je ukazao na propuste pri utvrđivanju mjere pritvora, naglašavajući da redovni sud pri određivanju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom
5. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog kojih konkretno iznijete prigovore osumnjičenog u pogledu činjenica koje su prihvatili kao razloge u prilog odluci o određivanju pritvora smatraju irelevantnim za zaključak o postojanju osnovane sumnje kao prvog i općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, a što u okolnostima konkretnog slučaja dovodi u pitanje i garancije u pogledu adversarnog postupka i jednakosti oružja između tužioca i osumnjičenog, te čini iluzornim i lišava smisla pravo osumnjičenog da se izjasni i odgovori na argumente tužioca.
71. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka l), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman