Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4957/15 (P. B.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4957/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4957/15, rješavajući zahtjev Petka Blagojevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Petka Blagojevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Petko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Siniša Marić advokat iz Banja Luke, podnio je 11. novembra 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 108089 15 Gž od 27. augusta 2015. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da u predmetu broj 71 0 V 108089 14 V 3 preduzima bilo kakve procesne radnje te da zabrani Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da u odnosu na z.k. uložak broj 163 k.o. Patrićevac u kojem je upisana k.č broj 125/6 preduzima bilo kakve daljnje radnje upisa ili brisanja upisa a sve do donošenja odluke o apelaciji.

2. Stavom 1 rješenja Osnovnog suda broj R-1060/01 od 16. januara 2003. godine, na prijedlog apelanta, određena je privremena mjera kojom se Juri Dulbiću (u daljnjem tekstu: protupredlagač) zabranjuje otuđivanje nekretnina označenih kao k.č. broj 125/6 upisanih u z.k. uložak broj 163 k.o. Petričevac a što po novom premjeru odgovara k.č. broj 1360 upisanoj u PL.233 k.o. Petričevac II. Stavom 2 je naloženo apelantu da u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja podnese tužbu protiv protupredlagača a radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog u Banja Luci između apelanta i protupredlagača. Stavom 3 je određeno da ova privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka. Stavom 4 je obavezan apelant da dostavi sudu dokaz o pokrenutom parničnom postupku odnosno primjerak tužbe. Stavom 5 je naloženo z.k uredu tog suda i Republičkoj upravi da izvrše zabilježbu ove zabrane u odgovarajuće evidencije.

3. U obrazloženju je navedeno da je apelant tom sudu podnio prijedlog za izdavanje naprijed precizirane privremene mjere navodeći da je na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina kojeg je zaključio 9. augusta 1995. godine u Banja Luci sa protupredlagačem izvršio zamjenu svojih nekretnina koje se nalaze u Okučanima za nekretnine u Banja Luci nakon čega su i on i protupredlagač stupili u posjed zamijenjenih nekretnina te da se apelant uknjižio samo djelimično kao posjednik na nekretninama u Banja Luci preciziranim u rješenju a da se nije uspio uknjižiti u zk. ul. broj 163 i PL 233 u k.o Petričevac (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Nadalje je navedeno da je apelant u prijedlogu istakao i da je protupredlagač otuđio nekretnine u Okučanima preciziranim u rješenju o čemu je sudu dostavljen dokaz te kako postoji opravdana bojazan da će protupredlagač otuđiti i predmetne nekretnine zbog čega bi apelantu nastala nenadoknadiva šteta te je predložio donošenje navedene privremene mjere. S tim u vezi navedeno je da je taj sud, uvidom u ugovor o zamjeni nekretnina, utvrdo da je isti zaključen u Banja Luci na dan i u vezi sa nekretninama naprijed preciziranim te da se apelant nije uspio uknjižiti kao vlasnik niti posjednik na spornim nekretninama na kojim se kao vlasnik i posjednik i dalje vodi protupredlagač. Također je utvrđeno da se protupredlagač 10. aprila 1996. godine uknjižio kao vlasnik i posjednik nekretnina koje su prije bile u vlasništvu apelanta (u Okučanima) i koje su bile predmetom navedene zamjene kao i da je protupredlagač navedene nekretnine prodao licu poimenično navedenom u rješenju koje se nakon izvršene kupoprodaje na istima i uknjižio kao vlasnik i posjednik. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je utvrdio da su se stekli uvjeti iz člana 267. Zakona o izvršnom postupku odnosno da je apelant učinio vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će ostvarenje tog potraživanja biti osujećeno ili znatno otežano čime bi pretrpio nenadoknadivu štetu pa je donio rješenje kao u dispozitivu.

4. Apelant je 24. februara 2003. godine postupajući po nalogu suda iz navedenog rješenja podnio Osnovnom sudu tužbu protiv protupredlagača kojom je tražio da se utvrdi da su predmetni ugovor o zamjeni nekretnina i njegovi aneksi ništavi i obavežu ugovarači da svaki vrati drugome ono što je primio po osnovu tog ugovora. Nakon toga protupredlagač je tom sudu 15. decembra 2003. godine podnio protivtužbu kojom je tražio da se utvrdi da su predmetni ugovor i njegovi aneksi pravno ništavi jer se radi o zelenaškom ugovoru obzirom da vrijednost nekretnina protupredlagača znatno nadmašuje vrijednost nekretnina apelanta. S tim u vezi Osnovni sud je donio presudu na osnovu priznanja broj P-

389/03 od 10. oktobra 2006. godine kojom je utvrdio da je pravno valjan predmetni ugovor jer je protupredlagač priznao tužbeni zahtjev apelanta čime su ispunjeni uvjeti iz člana 180. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za donošenje presude na osnovu priznanja.

5. Nakon toga Osnovni sud je donio rješenje broj 71 0 V 108089 01 V od 16. decembra 2010. godine kojim je stavljeno van snage rješenje tog suda broj R-1060/01 od 16. januara 2003. godine kojom je određena privremena mjera kojom je protupredlagaču zabranjeno otuđenje i opterećenje spornih nekretnina te naloženo zk uredu tog suda i Katastru opštine Banja Luka da izvrši brisanje ove privremene mjere. U obrazloženju je navedeno da je protupredlagač 6.decembra 2010. godine obavijestio taj sud da je parnični postupak koji je apelant bio dužan shodno rješenju o privremenoj mjeri od 16. januara 2003. godine pokrenuti, okončan presudom na osnovu priznanja broj P-389/03 od 10. oktobra 2006. godine. Obzirom na navedeno taj sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Osnovnom sudu koji je rješenjem broj 71 0 V 108089 13 V 2 od 16. oktobra 2013. godine žalbu uvažio, te stavom 1 rješenja stavio van snage osporeno rješenje a ostavio na snazi rješenje o određivanju privremene mjere od 16. januara 2003. godine obzirom da je utvrđeno da je tačan apelantov žalbeni navod da nikada nije primio presudu na osnovu priznanja broj P-389/03 od 10. oktobra 2006. godine.

7. U međuvremenu rješavajući po apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda u parničnom predmetu broj P-389/03 od 10. oktobra 2006. godine Okružni sud je donio rješenje od 25. marta 2013. godine kojom je predmetnu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno postupanje. Osnovni sud je predmet zaveo pod novim brojem 71 0 P 050754 13 P. Nakon toga apelant je u tom predmetu 26. aprila 2013. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi se poimenično navedenim licima koji su u međuvremenu stekli sporne nekretnine na osnovu ugovora o poklonu kao i protupredlagaču, zabranilo svako rapolaganje stečenim nekretninama te zabranio i nastavak započetih postupaka zk i katastarskog prenosa predmetnih nekretnina do okončanja predmetnog parničnog postupka vezanog za utvrđivanje pravne valjanosti i predaje u posjed, valjanosti ugovora i prenosa prava vlasništva. Navedena privremena mjera je određena rješenjem Osnovnog suda od 31. januara 2013. godine.

8. Nakon toga Osnovni sud je postupajući po žalbama i apelanta i protupredlagača i poimenično navedenih lica donio rješenje broj 71 0 V 108089 14 V 3 od 9. aprila 2014. godine kojim je usvojena žalba obje stranke te utvrđeno da se privremena mjera određena u tom predmetu 16. januara 2003. godine održava na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka pod brojem 71 0 P 050754 13 P ili do naredne pravosnažne odluke o mjeri obezbjeđenja uz obrazloženje da je uvidom u parnični predmet utvrđeno da je i u tom predmetu donijeta mjera vezana za nekretnine koje su predmet i konkretnog parničnog postupka te je donio rješenje kao u dispozitivu.

9. Protiv navedenog rješenja i apelant i protupredlagač i lica poimenično navedena u rješenju su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je rješenjem broj 71 0 V 108089 15 Gž od 27. augusta 2015. godine rješenja uvažio obje žalbe i ukinuo rješenja Osnovnog suda od 9. aprila 2014. godine, od 16. oktobra 2013. godine, od 16. decembra 2010. godine i od 16. januara 2003. godine (koja su se odnosila na određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja spornim nekretninama). U obrazloženju je ponovljena hronologija predmeta i naprijed navedene činjenice te je Okružni sud istakao da je na osnovu toga zaključio da su žalbeni navodi stranaka osnovani. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je u nakon donošenja rješenja o određivanju privremene mjere u konkretnom predmetu od 16. januara 2003. godine u kojoj je naznačeno da je na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, prema nalogu iz tog rješenja apelant pokrenuo parnični postupak u kojem je također donesena istovjetna privremena mjera. Zbog navedenog je, prema obrazloženju Okružnog suda, nesporno da je prestala potreba za donošenjem nove odluke o privremenoj mjeri u vanparničnoj stvari obzirom da se radi o presuđenoj stvari i jer se ne može u istoj stvari ponovno rješavati. Okružni sud je naveo i da se na konkretan slučaj nisu mogle primijeniti odredbe člana 19. Zakona o vanparničnom postupku kojim je propisano da prvostepeni sud može povodom blagovremeno izjavljene žalbe novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje ako nađe da je žalba osnovana a time se ne vrijeđaju prava drugih učesnika koja se zasnivaju na tom rješenju jer se svakim od naknadno donesenih rješenja u konkretnom postupku vrijeđaju prava drugih stranaka koja se zasnivaju na prvobitnom rješenju o privremenoj mjeri.

10. U vezi s navedenim Okružni sud je obrazložio da je utvrdio da faktički nikada nije odlučeno o žalbi protiv rješenja od 16. januara 2003. godine kojim je određena privremena mjera. Okružni sud je obrazložio da je, naime, nezakonito rješenje Osnovnog suda broj 71 0 V 108089 01 V od 16. decembra 2010. godine koje je doneseno na osnovu žalbe protupredlagača podnesene protiv navedenog rješenja od 16. januara 2003. godine, obzirom da predmetnu žalbu nije podnio protupredlagač već neovlašteno lice koje nije imalo punomoć protupredlagača za podnošenje te žalbe. Također je navedeno da prvostepeni sud bio dužan da nakon ocjene blagovremenosti i dopuštenosti navedene žalbe istu dostavi drugostepenom sudu na rješavanje a ne da sam odlučio o žalbi obzirom da rješavanje po žalbi protiv prvostepenih odluka spada u nadležnost drugostepenog suda zbog čega su, prema obrazloženju Okružnog suda, sva rješenja koja su u konkretnom slučaju donesena nakon takvog postupka prvostepenog suda, nezakonita. Osim toga je navedeno da kako je o privremenoj mjeri i mjeri obezbjeđenja odlučeno i u parničnom postupku koji je pokrenut u cilju razrješenja pitanja valjanosti izvršene razmjene nepokretnosti odnosno date izjave o tome, kako je i u predmetnom vanparničnom i u navedenom parničnom postupku predmet raspravljanja i parcela 125/6 te kako u odnosu na tu parcelu parnični postupak nije pravosnažno okončan to, kako je zaključio Okružni sud, nema mjesta odlučivanju o toj parceli i u konkretnom, vanparničnom postupku. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da odluke redovnih sudova nisu utemeljene niti na jednoj zakonskoj odredbi odnosno da su proizvoljne odluke obzirom da se ne radi o presuđenoj stvari i jer je jasno vidljivo iz činjenica parničnog i vanparničnog postupka da o parceli broj 125/6 nije rješavano i u jednom i u drugom postupku. Apelant navodi i da je o pitanju žalbe protiv rješenja o privremenoj mjeri iz 2003. godine riješeno nakon 12 godina i da je to nedopustivo a da su redovni sudovi olako prešli preko toga. Smatra da je protupredlagač i njegovi nasljednici svojim ponašanje (podnošenjem žalbe protiv rješenja o privremenoj mjeri od 2003. godine) direktno uticali na prava apelanta i mogućnost da se apelant traženjem nove privremene mjere u vanparničnom postupku, zaštiti od mogućnosti gubitka prava na spornu nekretninu. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da bi mu raspolaganjem spornom nekretninom od strane protupredlagača i njegovih nasljednika te i redovnog suda i Republičke uprave nastala nenadoknadiva šteta apelant traži da Ustavni sud u vanaprničnom predmetu donese privremenu mjeru kojom bi zabranio raspolaganje spornom nekretninom kao i da zabrani Osnovnom sudu i Republičkoj upravi da poduzima bilo koje procesne radnje do donošenja odluke u meritumu po apelaciji.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. U kontekstu navedenog Ustavni sud, Prije svega, zapaža da apelant apelacijom osporava odluke redovnih sudova koje su donesene u vanparničnom postupku povodom njegovog zahtjeva za donošenje mjere osiguranja. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da se i u vanparničnom postupku, vezano za zahtjev za donošenje mjere osiguranja, apelant pozivao na nastupanje nenadoknadive štete u slučaju raspolaganja s nekretninama od strane sudova, upravnih organa i suprotne strane u postupku jer smatra da su ugovori o zamjeni spornih nekretnina pravno ništavi. Osim toga Ustavni sud zapaža i da je pozivanje apelanta na nastupanje nenadoknadive štete istovremeno i osnovna tvrdnja iznesena i u zahtjevu za donošenje privremene mjere i apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da ovako postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere implicira da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava osnovani te se u svojoj konačnici svodi na donošenje odluke o meritumu predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant u predmetnom zahtjevu nije ponudio nikakve nove argumente niti dokaze u odnosu na one, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, koje je već isticao pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 64. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4957/15 (P. B.) | Sudska praksa | Aktio