Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3955/14 (R. K. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3955/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3955/14, rješavajući apelacije Radoja Kneževića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radoje Knežević, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 019891 12 GŽ od 11. juna 2014. godine;

S. V., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098369 14 REV od 28. augusta 2014. godine;

GP „Gradnja“ A.D. Mrkonjić Grad, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 007044 14 REV od 2. septembra 2014. godine;

Živojin Zarić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039203 14 REV od 23. septembra 2014. godine;

Bartol Pavić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 037271 14 GŽ od 24. septembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3955/14 Radoje Knežević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Višegrada, podnio je 27. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 019891 12 GŽ od 11. juna 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju S.G. isplati određeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene za kupovinu poljoprivrednih mašina. U postupku je utvrđeno da apelant nije platio tuženom cijenu utvrđenu ugovorom o kupoprodaji koji je zaključen 2009. godine za navedene poljoprivredne mašine, a koje je preuzeo od tužitelja, zbog čega je sud u skladu sa odredbama člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelanta na isplatu sporne kupoprodajne cijene. Pored toga, sud je zaključio da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je tužitelj pristao da treće lice preuzme obavezu plaćanja kupoprodajne cijene.

2. AP-4882/14 S. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 17. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 098369 14 REV od 28. augusta 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplate ukupan iznos od 202.800,14 KM na ime duga iz osnova zaključenih ugovora o izradi projektne dokumentacije. U postupku je utvrđeno da su sporni ugovori o djelu koje je apelant (kao preduzeće specijalizirano za izradu projektne dokumentacije) zaključio sa tuženima bili zaključeni uz odložni uslov, tj. pribavljanje urbanističko tehničkih uslova za izgradnju poslovno-sportskog centra, te da je apelant znao da ne može pristupiti izradi projekata prije nego bude pribavljena urbanistička suglasnost. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući pomenuti uslov nije ostvaren, proizilazi da ugovori nisu niti nastali, te da apelant ne može ostvariti korist (naknadu za rad) od postupanja koje je protivno Zakonu o uređenju prostora Republike Srpske.

3. AP-5056/14 GP „Gradnja“ A.D. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmina Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 007044 14 REV od 2. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „Elnos“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), solidarno sa „Energetik“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) isplati ukupni iznos od 79.529,12 KM na ime duga. Pored toga, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu drugotuženi na ime duga isplati iznos od 4.143,19 KM, dok je apelant odbijen sa viškom pomenutog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, te u pogledu istog zahtjeva u odnosu na prvotuženog. U postupku je utvrđeno da apelant osnovano potražuje od drugotuženog iznos od 4.143,19 KM za izvršene radove po ugovoru o izvođenju zemljanih i betonskih radova, te izradi kablovskih šahtova, zemaljskih i betonskih radova za temelje rasvjetnih tijela, a koji ugovor su apelant i drugotuženi zaključili 2002. godine. Međutim, u pogledu preostalih potraživanja apelanta, tj. naknade za izvršene naknadne građevinske radove, sud je zaključio da prije izvođenja tih radova apelant nije imao nalog, niti suglasnost drugotuženog, zbog čega je sud, pozivajući se na odredbe člana 633. ZOO, donio odluku kao u izreci presude. Pored toga, u odnosu na prvotuženog, sud je zaključio da apelant po osnovu ugovora o izvođenju građevinskih radova koji je zaključio sa drugotuženim, ne može sa uspjehom isticati zahtjev u odnosu na prvotuženog i tražiti da mu prvotuženi ispuni ugovor, jer apelant i prvotuženi nisu zaključili nikakav pismeni ugovor o izvođenju radova.

4. AP-5458/14 Živojin Zarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 18. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 039203 14 REV od 23. septembra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi R.J. na ime duga isplati iznos od 33.382,50 KM. U postupku je utvrđeno da je su apelant i tuženi prema ugovoru o ustupanju stare devizne štednje ugovorili da će, kao protučinidbu za prenesenih 61.500 kupona stare devizne štednje, tuženi prenijeti na apelanta akcije preduzeća „Servis-trans“ Goražde. Također je utvrđeno da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz ugovora, te da apelantu, nesporno pripada pravo da traži raskid ugovora ili njegovo ispunjenje. Sud je istakao da apelant, u slučaju raskida ugovora, ima pravo da u smislu odredaba člana 132. stav 2. ZOO traži povrat onoga što je dao tuženom u izvršenju svoje ugovorne obaveze, a budući da apelant nije tuženom isplatio gotovinu, već mu je prenio na transakcijski račun 61.500 kupona stare devizne štednje, to tuženi ne može biti obavezan na povrat novca, već samo povrat kupona. Budući da to apelant nije tražio u predmetnom sporu, sud je donio odluku kao u izreci presude. Nadalje, sud je zaključio da, obzirom da se kuponi po osnovu privatizacije, u smislu člana 25. stav 2. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske, mogu koristiti, odnosno prenositi sve dok traje proces privatizacije, a kako je apelantov privatizacioni račun još aktivan, nema smetnji da apelant zahtijeva od tuženog povrat spornih kupona. Osim toga, sud je istakao da, ukoliko se apelant u konkrentom slučaju opredijelio na ispunjenje ugovora, a ne na njegov raskid, on samo može od tuženog zahtijevati da ispuni obavezu u svemu onako kako je glasila u ugovoru, tj. da mu prenese akcije preduzeća, a ne da mu isplati gotovi novac, pa se ni po ovom osnovu nije moglo udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu.

5. AP-5528/14 Bartol Pavić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević advokat iz Broda, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 037271 14 GŽ od 24. septembra 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, na ime duga po osnovu zakonskih zateznih kamata, isplati određeni novčani iznos. U postupku je utvrđeno da je tuženi sa isplatom glavnog duga, odnosno isplate penzija apelantu, pao u docnju isključivom krivicom apelanta, zbog nedostavljanja potvrde o životu, što je bila zakonska obaveza apelanta kao korisnika penzije, a na koju je apelant bio upozoren od strane tuženog i na koju se oglušio. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3955/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3955/14 (R. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio