Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-657/14 (D. S. i drugi)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-657/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 08. decembra 2015 godine, u predmetu broj AP-657/14, rješavajući apelacije Drage Samardžije i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Drago Samardžija, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000827 10 Rev od 18. oktobra 2011.

godine;

„Kompanija Lovnica“ a.d. Šekovići, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000035 12 Rev od 27. novembra 2013. godine;

„Luka“ a.d. Banja Luka, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 022337 15 Pž od 15. jula 2015. godine;

Petar Varagić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 119366 11 Gž od 17. septembra 2015. godine;

Zvonimir Dedić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 016492 14 gž od 28. septembra 2015. godine;

I.A., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 004630 13 Rev od 29. septembra 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-657/14 Drago Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Futoga, Republika Srbija, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000827 10 Rev od 18. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno svojim sredstvima i radnom snagom izvrše obnovu i rekonstrukciju devastiranog objekta, preciziranog u izreci prvostepene presude, i da ga dovedu u prvobitno stanje u skladu sa postojećom projektnom dokumentacijom, sve u roku od godinu dana od dana prijema presude, kao i sa eventualnim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate naknadu materijalne štete u iznosu od 40.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant svoju kuću (stambeno-poslovni objekat) u Sanskom Mostu napustio krajem 1995. godine zbog ratnih događanja, da je kuća devastirana, da je šteta na objektu nastala u januaru 1996. godine, a da je apelant za štetu saznao 12. aprila 2001. godine, kada je podnio zahtjev općini za utvrđenje stanja objekta, te da je tužbu radi naknade štete podnio 4. januara 2005. godine. S obzirom da je apelant saznanja o šteti imao 12. aprila 2001. godine, a da je tužbu radi naknade štete podnio 4. januara 2005. godine, kao i da je šteta nastala u januaru 1996. godine, sud je, primjenom odredbi člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je istekao subjektivni rok zastare od tri godine i objektivni rok od pet godina, zbog čega je potraživanje apelanta zastarjelo.

2. AP-807/14 „Kompanija Lovnica“ a.d. Šekovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 21. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000035 12 Rev od 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi materijalnu štetu na ime troškova uklanjanja bespravno izgrađenog objekta, u sastavu robne kuće u Šekovićima, u određenom novčanom iznosu i izgubljenu dobit zbog nemogućnosti korištenja robne kuće u određenom vremenskom periodu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da izdavanjem odobrenja za dogradnju ljetne bašte ispred predmetnog poslovnog objekta u sastavu robne kuće, tužena nije onemogućila apelanta da koristi robnu kuću i da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da mu je radnjama organa tužene pričinjena šteta, ni uzročno posljedičnu vezu između radnji tužene i nekorištenja robne kuće od strane apelanta. Budući da bespravno izgrađeni objekat nije porušen, sud je zaključio da šteta na ime njegovog nije ni nastala i da nema osnova za naknadu štete po ovom osnovu. Imajući u vidu navedeno, sud je, primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4740/15 „Luka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 022337 15 Pž od 15. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime pričinjene štete na podzemnom toplovodu isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen prigovor kompenzacije apelanta kojim je tražio da se utvrdi postojanje potraživanja apelanta prema tužitelju po osnovu duga za saniranje nastale štete na podzemnom toplovodu u određenom novčanom iznosu, odnosno da se izvrši prebijanje potraživanja tužitelja i apelanta, te da se utvrdi da su potraživanja uslijed kompenzacije prestala. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvostepeni sud saslušao sve predložene svjedoke, ali je greškom umjesto svjedoka V.Đ. naveo ime svjedoka S.V., koji nije ni predložen ni saslušan, pa je očigledno da se radi o grešci, jer je sadržaj izjave saslušanog svjedoka vjerodostojno prenesen i kao takav cijenjen od strane suda. Nadalje, sud je, kod činjenice da je na toplovodnim cijevima koje prolaze kroz samo gradilište apelanta nastupila šteta za koju je odgovoran apelant, primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima odlučio kao u izreci presude. Osim toga, vezano za prigovor kompenzacije, sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanje, jer je apelant prigovor prebijanja zatražio podneskom od 28. aprila 2014. godine, a tim prigovorom se traži prebijanje duga koji je nastao 2008. godine, dakle istekao je rok od tri godine predviđen odgovarajućom odredbom navedenog zakona.

4. AP-4983/15 Petar Varagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 12. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 119366 11 Gž od 17. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos, na ime naknade materijalne štete za posječena četiri stabla kruške i jedno stablo jabuke, koja su se nalazila na nekretnini preciziranoj u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da iskazi saslušanih svjedoka i apelanta nisu davali uporište za usvajanje tužbenog zahtjeva obzirom da apelant shodno raspravnom načelu (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku) provedenim dokazima nije dokazao da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu tuženih, a shodno sadržaju relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju u situaciji kada apelant traži štetu od tuženih zbog izvođenja radova na sanaciji puta Tarčin-Suhodol (juni-juli 2009. godine) u blizini zemljišta apelanta, nužno je dokazati (pored toga da su tužene osobe investitor i izvođač radova) uzročnu vezu između, izvođenja radova na sanaciji i nastale štete, a tu vezu mora dokazati oštećeni u ovom slučaju tužitelj, što isti nije učinio. Također, utvrđeno je da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, obavezuje sud da uzme za nedokazanu tvrdnju za čije postojanje stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predložila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant nije pružio odgovarajuće dokaze da je šteta nastala uslijed sječe četiri stabla kruške, jednog stabka jabuke, dva stabla šljive, tri stabla lijeske i tri stabla drveta zove, kao posljedica izvođenja radova od strane prvotuženog na održavanju puteva, a prema Ugovoru zaključenom 5. decembra 2008. godine između tuženih. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-4988/15 Zvonimir Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 016492 14 gž od 28. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je za nastanak prometne nezgode isključivo odgovoran apelant koji se sa svojim vozilo marke Golf sa sporedne površine neoprezno uključivao na magistralnu cestu prelazeći središnju, neisprekidanu kolničku traku i ulaskom u desnu kolničku traku s namjerom kretanja ulijevo smjeru Ljubuškog, u trenutku kada se u istom smjeru kretao tuženikov osiguranik, čime je oduzeo pravo prvenstva prolaza vozilu Renault megane, pri tome kršeći relevantne odredbe Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantu, koji je isključivo odgovoran za prometni udes, ne pripada pravo na naknadu štete, pa je odlučio kao u izreci odluke.

6. AP-5013/15 I.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, podnio je 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 004630 13 Rev od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos i to: na ime prometne vrijednosti uništenog zemljišta u površini od 690 m2 i na ime naknade zbog uništenih zasada šljiva. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da su tuženi bili investitori, izvođači radova, ni davatelji saglasnosti ili dozvole za gradnju, da bi slijedom takvog utvrđenja bili stvarno legitimisani da apelantu naknade štetu, koju on u predmetnom postupku potražuje na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Kako apelant, dakle, nije uspio dokazati pasivnu legitimaciju tuženih u konkretnom postupku, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, a tuženi su dokazali suprotno, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-657/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-657/14 (D. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio