Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-377/14 (M. J. i drugi)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-377/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-377/14, rješavajući apelacije Milana Jovičića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Jovičić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034658 13 Gž od 30. oktobra 2013. godine;
I.B., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016044 13 Gž od 19. novembra 2013. godine;
Mladen Krnjić, Zlatko Prkić, Tihomir Pendić, Srećko Mirčić i Jasenko Erčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 006978 12 Rev od 4. septembra 2014.
godine;
Zdenko Šušak, Mario Šušak i Ivan Čerkez, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 009538 13 Rev od 20. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-377/14 Milan Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 24. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034658 13 Gž od 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog Velimira Milakovića, te je on obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati i to po osnovu pretrpljenog straha iznos od 700,00 KM i za pretrpljene fizičke bolove iznos od 300,00 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog apelant odbijen. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog Vladimira Milakovića, te je utvrđeno da je apelantova tužba u odnosu na potraživanje naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti i radne sposobnosti, za naruženost, te u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete za troškove liječenja i izrade proteze, povučena. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je nesporno da je kritičnog dana apelant došao da zamijeni bravu na ulaznim vratima predmetne kancelarije, jer mu je to onemogućavao, u ranijem vremenu, prvotuženi. Nadalje, utvrđeno je da je o tome saznao prvotuženi, pa je pozvao drugotuženog, koji mu je brat, te su skupa došli u predmetnu zgradu, kojom prilikom je prvotuženi napao apelanta, dok ga je u tom sprječavao drugotuženi, kao i N.O., koji je bio sa apelantom.
S obzirom da je apelant zadobio povrede lakog stepena, da je trpio bol i strah intenziteta i trajanja kako je to naveo predmetni vještak, čiji nalaz je u cijelosti prihvaćen od prvostepenog suda, to su apelantu, po ocjeni ovog suda, dosuđene pravične naknade nematerijalne štete, primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, u skladu sa ustaljenom sudskom praksom iz ove oblasti. Naime, utvrđeno je da se pod nematerijalnom štetom, u smislu navedenog zakona, podrazumijevaju fizički i psihički bol, te strah. Isto tako, utvrđeno je da povrijeđenom licu, koje je trpilo fizičke bolove, pripada pravo na naknadu ovog vida neimovinske štete, a njena visina zavisi od intenziteta i vremena trajanja tih bolova, što se utvrđuje vještačenjem, kao što je to bilo i u predmetnoj parnici. Također, utvrđeno je da oštećeni, u pravilu, nema pravo na naknadu nematerijalne štete, za pretrpljene fizičke bolove, izazvane lakom tjelesnom povredom, osim ako su, izuzetno, ti bolovi bili jakog ili srednjeg intenziteta, i ako su bili dužeg trajanja, kao što je to bilo i u predmetnom slučaju. Budući da je u predmetnoj parnici apelant trpio primarni i sekundarni strah, koji se imaju posmatrati jedinstveno, sud je zaključio da mu je za, predmetni vid nematerijalne štete dosuđena pravična novčana naknada, u navedenom novčanom iznosu, pa su u tom dijelu neosnovani apelantovi prigovori. Osim toga, sud je zaključio da drugotuženi nije napadao apelanta, nego da ga je čak branio od napada prvotuženog, pa je kod takvog stanja stvari valjalo odbiti tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na ovog tuženog. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-465/14 I.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrgorca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Z.O.U. Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016044 13 Gž od 19. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, na ime stečenog bez osnova, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o savjesnom pribavitelju imovinske koristi, a pogotovo kada se ima u vidu da se prometna nezgoda nije mogla dogoditi na način kako je to prikazano u policijskom zapisniku, a što je evidentno iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke kao i drugih materijalnih dokaza, a apelant je naveden kao učesnik prometne nezgode-vozač vozila BMW. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se ni u kom slučaju ne može raditi o savjesnom pribavitelju imovinske koristi u određenom novčanom iznosu od tužitelja pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelant u izvještaju o izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom konstatiran kao drugi sudionik prometne nezgode – vozač te mu nikako nije bila nepoznata činjenica da se prometna nezgoda nije dogodila na način kako je to opisano u policijskom izvještaju, a koji je javna isprava (krivnjom vozača Opel Vectre osiguranog kod Jadranskog osiguranja). Dakle, sud je zaključio da je očito da je apelant zahtjev za isplatu nematerijalne štete podnio korespondentu, tj. tužitelju znajući za činjenicu da se prometna nezgoda nije dogodila na način kako je to opisano u policijskom izvještaju, te da je sve bilo inscenirano radi pribavljanja imovinske koristi, pa je shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-5420/14 Mladen Krnjić, Zlatko Prkić, Tihomir Pendić, Srećko Mirčić i Jasenko Erčić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Vareša, koje zastupa Z.A.K. Anto Petrušić i Srđan Petrić iz Zenice, podnijeli su 16. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 006978 12 Rev od 4. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se tuženi obavežu da im solidarno isplate, na ime naknade nematerijalne štete, određene novčane iznose po osnovu protivpravnog boravka u zatočeničkom logoru, za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, ugleda i časti, prava na slobodu, te psihičkog i fizičkog, nehumanog i nečovječnog tretmana u logoru i za pretrpljeni strah i fizički bol zbog fizičkog i psihičkog maltretiranja u zatočeništvu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da predloženim i izvedenim dokazima apelanti nisu dokazali postojanje, intenzitet i dužinu trajanja straha, odnosno postojanje, intenzitet i dužinu trajanja fizičkih bolova, da bi se uopće mogla dosuditi naknada za ove vidove nematerijalne štete. Naime, utvrđeno je da se postojanje, intenzitet i dužina trajanja straha i fizičkog bola može utvrditi samo vještačenjem po vještaku medicinske struke jer je radi utvrđivanja ovih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. S obzirom da u ovom postupku apelanti nisu predložili provođenje tog dokaza, sud je zaključio da samim tim nisu mogli ni dokazati postojanje tih vidova nematerijalne štete. Osim toga, sud je zaključio da strah za sudbinu članova porodice nije pravno priznat oblik straha. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
4. AP-4781/15 Zdenko Šušak, Mario Šušak i Ivan Čerkez (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Širokog Brijega, koje zastupa Žarko Zeljko, advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 29. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 009538 13 Rev od 20. august 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže drugotužena da im na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, odnosno ugleda i časti, te nehumanog tretmana za vrijeme zatočeništva u logoru isplati određene novčane iznose. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je odredbom člana 377. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom zastarijeva u roku zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo kojim je prouzrokovana šteta kada je taj rok duži od građanskog. Dakle, utvrđeno je da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno i donesena pravosnažna krivična presuda protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela. Nadalje, konstatovano je da se, izuzetno, nečija krivična odgovornost može utvrditi i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao pokrenuti zato što je konkretno lice umrlo, duševno oboljelo, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, ili krivičnu odgovornost predmetnog lica kao izvršitelja djela.
Kako to nije u ovom slučaju, jer u toku postupka nije dokazano da postoji pravomoćna osuđujuća presuda protiv određenog lica za krivična djela iz relevantnih odredbi tada važećeg KZ SFRJ, sud je zaključio da se nisu mogle primijeniti odredbe člana 100 istog zakona na koji se pozivaju redovni sudovi, a slijedom toga ni odredba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, već samo odredbe člana 376. tog zakona kojim je predviđen trogodišnji subjektivni rok za potraživanje naknade prouzrokovane štete (stav 1.), odnosno objektivni-apsolutni rok od pet godina koji počinje teći od dana nastanka štete (stav 2.). S obzirom da je šteta apelantima nastala u periodu od 25. juna 1993. do 14. decembra 1994. godine, pa cijeneći da je ratno stanje prestalo 22. decembra 1995. godine, stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine, a time i nesavladive prepreke, te kako je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnijeta 23. oktobra 2009. godine, dakle po isteku navedenih zakonskih rokova, sud je zaključio da pravilno drugotužena prigovara zastarjelosti potraživanja. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-377/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman