Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3901/14 (Medžlis Islamske zajednice Brčko)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

  • Legitimno očekivanje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3901/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3901/14, rješavajući apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h, člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Medžlisa Islamske zajednice Brčko protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 062439 14 Pž, od 14. jula 2014.

godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Medžlis Islamske zajednice Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog podnio je 20. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 96 0 Ps 062439 14 Pž, od 14. jula 2014. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 96 0 Ps 062439 13 Ps, od 26. februara 2014. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj 96 0 Ps 062439 14 Pž, od 14. jula 2014. godine apelantov tužbeni zahjtev protiv tuženog Brčko Distrikta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine označene po digitalnom planu k.č. njiva upisana u p.l. 1746 K.o. Brčko, kojoj po gruntovnici odgovara k.č. 2/195 oranica upisana u zk.ul 2188 K.o. koja je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni glasnik FNRJ, broj 52/58) rješenjem NOO Brčko, broj 17/60, od 10. septembra 1960. godine nacionalizovana i od tada se vodi kao društveno vlasništvo odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je pravo vlasništva na spornoj nekretnini na k.č. 2/195 u vremenskom periodu od 1908 do 1968 godine bilo uknjiženo u zk.ul.br.1746 K.o. u korist Hadži Salihagića Kučukalića iz Brčkog, te da je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni glasnik FNRJ broj 52/58) doneseno rješenje NOO Brčko, broj 17/60, od 10. septembra 1960. godine, rješenje broj 1/61, od 18. oktobra 1961. godine i zaključak SO Brčko, broj 17/60-3, od 25. septembra 1968. godine. Na osnovu pomenutih rješenja prema tada važećim propisima ZK ured u Brčkom donio rješenje Dn broj 1457/68, od 26. novembra 1968. godine kojim je k.č. 2/195 otpisao iz zk.ul. 1746 K.o. i istu pripisao u zk.ul br. 2188 K.o. Brčko i izvršio prenos vlasništva sa Vakuf džamije (u daljnjem tekstu: prednik apelanta) u korist društvene svojine sa dijelom 1/1. Nadalje je navedeno da je rješenjem Registra Osnovnog suda Dn br. 2739/10, od 8. septembra 2010. godine uknjiženo pravo svojine na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 2188 K.o. Brčko kao društvena svojina, a u katastarskim knjigama pravo posjeda na navedenoj parceli do 2010. godine bilo upisano u korist Vakufskog povjereništva Brčko, a od 2010 godine u korist apelanta. Takođe sud je naveo da je s obzirom da je pravo vlasništva na spornoj nekretnini preneseno sa prednika apelanta na prednika tuženog na osnovu rješenja NOO Brčko, broj 17/60, od 10. septembra 1960. godine, rješenja broj 1/61, od 18. oktobra 1961. godine i zaključka SO Brčko, broj 17/60-3, od 25. septembra 1968. godine (po sili zakona) prema tada važećim propisima (što ni apelant nije doveo u smunju) sud je primjenom člana 49. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

4. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Apelant osporava presudu Apelacionog suda, smatrajući da je istom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu u sličnim situacijama. Naime, u odluci broj AP 5417/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5417/13 od 10. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) Ustavni sud je istakao da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31 stav 50), jer s obzirom da je usmeni testament poništen, nije se ni ostvarilo apelantovo pravo na imovinu, za koju je očekivao da će je naslijediti, pa predmetni poslovni prostor ne predstavlja postojeću imovinu apelanta niti je on na osnovu relevantnih propisa mogao imati „legitimno očekivanje“ da će je steći. Ustavni sud takođe u pomenutoj odluci je naveo da su članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, apelant je pred redovnim sudovima tražio da se se utvrdi da je vlasnik sporne nekretnine koja je nacionalizovana u skladu sa tada važećim zakonskim propisima iz čega proizlazi da se apelantov zahtjev ne odnosi na postojeću imovinu, niti se očekivanje apelanta da bi imovina koja je nekada nacionalizovana mogla biti vraćena ne može smatrati „legitimnim očekivanjem“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takva imovina može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer je apelant očekivao da će steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Imajući u vidu sve navedeno, pravo na sticanje imovine, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3901/14 (Medžlis Islamske zajednice Brčko) | Sudska praksa | Aktio