Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2669/12 (D. O., B. O. i Z. O.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Građanski postupak
  • Pravo na povratak
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zamjena nekretnina
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2669/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2669/12, rješavajući apelaciju Dragice Opačak i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Opačak, Branimira Opačka i Zvonimira Opačka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 830 12 Rev od 26. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Opačak, Branimir Opačak i Zvonimir Opačak (u daljnjem tekstu: apelantkinja, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 13. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 830 12 Rev od 26. aprila 2012. godine. Apelanti su na zahtjev Ustavnog suda podneskom od 14. septembra 2015. godine dopunili apelaciju dostavom posebne punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Vukašina Urakala i Milana Urakala (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. avgusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. avgusta 2015. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), odlučujući o tužbi apelanata radi utvrđenja i predaje u posjed, donio je Presudu broj 071-0-P-06-000085 od 21. marta 2007. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan ugovor o zamjeni nepokretnosti zaključen 15. oktobra 1993. godine u Banjaluci i ovjeren 19. oktobra 1993. godine u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-4334/93 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između apelanata i T. O. (koji je u međuvremenu umro), s jedne strane, i tuženih s kojim su apelanti zamijenili svoje nepokretnosti u Banjaluci, preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) za nepokretnosti tuženih u Šibeniku, preciznije označene u izreci presude, te da se tuženi obavežu da apelantima predaju predmetne nepokretnosti u Banjaluci i da trpe da se apelanti upišu kao vlasnici i korisnici tih nepokretnosti, kao i da se apelanti obavežu da predaju tuženim nepokretnosti u Šibeniku i da trpe da se tuženi upišu kao vlasnici tih nepokretnosti. Apelanti su obavezani da tuženim solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 13.900,00 KM. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza (koje je taksativno naveo u obrazloženju), a prvenstveno iskaza tužiteljke (apelantkinje) i tužioca Branimira Opačka (drugoapelanta) saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, na nesumnjiv način utvrdio da tuženi nisu vršili nikakvu prinudu na apelante da zaključe predmetni ugovor. Naime, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni zaključen upravo na insistiranje tužiteljke (apelantkinje) i tužioca Branimira Opačka (drugoapelanta), što prvenstveno proizlazi iz iskaza tuženih i drugih saslušanih svjedoka. Pri tom, Osnovni sud je ukazao na to da je tužiteljka (apelantkinja) u svojstvu parnične stranke izjavila da su već 1991. godine htjeli da prodaju kafanu koja je sastavni dio njihove kuće koja je bila izdata u zakup Ranku Vještici, a da su 1992. godine odlučili da izvrše zamjenu svojih nepokretnosti i da su, iako je bilo i drugih ponuda, baš željeli zamjenu za nepokretnosti u Hrvatskoj. Pri tome, Osnovni sud je istakao da iz iskaza apelanata proizlazi da su u periodu od 1993. do 2000. godine izvodili različite radove na zamijenjenim nepokretnostima (adaptacija, dogradnja).

6. Osnovni sud je ukazao na to da bi ugovor o zamjeni nepokretnosti koji je zaključen za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, odnosno u periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine bio apsolutno ništavan s aspekta nepostojanja dobrovoljnosti, potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi. Prema mišljenju Osnovnog suda, potrebno je da se nepokretnosti nalaze na teritoriji koja je zahvaćena ratom i da je druga ugovorna strana bila svjesna činjenice da se ugovor zaključuje pod prinudom. Pri tome, Osnovni sud je naveo da prinuda treba da se tumači kao subjektivni strah u određenim opštim okolnostima, kao elemenat volje stupanja u određene ugovorne odnose s mogućnošću konvalidacije elementa dobrovoljnosti s aspekta postojanja subjektivnog straha u momentu zaključenja spornog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da iz sprovedenih dokaza proizlazi, a što je prvenstveno potvrdila apelantkinja svojim iskazom, da sporni ugovor nije bio zaključen na brzinu i bez razmišljanja, u želji da se spašava glava i dobije bilo šta za svoju imovinu. Osim navedenog, Osnovni sud je istakao da apelanti osim pozivanja na opšte ratne okolnosti nisu ponudili dokaze da je na njih vršen pritisak da zaključe predmetni ugovor o zamjeni nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da tuženi sporni ugovor nisu zaključili dobrovoljno, te je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001695 od 30. novembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su apelanti obavezani da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 11.400,00 KM umjesto iznosa od 13.900,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju zasnivao pravni zaključak da apelanti nisu dokazali da je predmetni ugovor zaključen u odsustvu njihove slobodne i ozbiljne volje, odnosno da nisu dokazali da su uz opštepoznate ratne okolnosti kod tužilaca postojale i druge posebne okolnosti koje su uticale na njihovu volju za zaključenje predmetnog ugovora. Okružni sud je istakao da drugoapelant u svom iskazu tvrdi da je 1992. godine doživljavao prijetnje, da je do odlaska iz Banjaluke radio u svojoj elektromehaničarskoj radnji i da je Banjaluku napustio uz odobrenje da putuje za Beograd radi nabavke dijelova. Takođe, drugoapelant tvrdi da je krajem 1995. godine dolazio u Banjaluku u posjetu kod roditelja svoje supruge. Pri tom, Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu drugoapelantov navedeni iskaz, zaključio da pritisci i prijetnje koje je u vrijeme opštepoznatih ratnih okolnosti doživljavao drugoapelant nisu bili ozbiljni niti su egzistencija, a posebno život tužilaca, nekim posebnim okolnostima (pritiscima, prijetnjama, primjenom sile) bili ugroženi. Rat i opštepoznate ratne okolnosti sigurno su ugrožavale egzistenciju stanovništva na tim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, ali te ratne okolnosti u pogledu razloga za utvrđivanje ništavnosti ugovora koji su zaključeni u periodu rata i neposredne ratne opasnosti same za sebe nisu razlog za ništavnost spornog ugovora. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da kod drugoapelanta nisu postojale posebne okolnosti koje su uticale na njegovu volju za zaključenje ugovora.

8. Okružni sud je naveo da i apelantkinja u svom iskazu nije iznijela posebne okolnosti koje bi ukazivale na to da je njen život odnosno život njene porodice u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio ugrožen, jer apelantkinja tvrdi da nije bilo fizičkih napada na nju i njenu porodicu kao i na njihovu imovinu. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da sadržaj posebnih prijetnji, kao i postojanje prijetnji upućenih apelantkinji i njenoj porodici nisu dokazani u postupku tužiteljkinim iskazom niti iskazima svjedoka Stipe Anušića, Tome Blaževića, Miroslava Jukića i Gorana Tešića. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da kod apelanata nisu postojale posebne okolnosti koje su uticale na njihovu volju da zaključe sporni ugovor, te s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 26 i 28 stav 2 u vezi s članom 103 ZOO-a i za svoju odluku dao valjane, jasne i prihvatljive razloge u smislu odredaba člana 191 ZPP.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 164 od 30. januara 2009. godine kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz iskaza apelantkinje i drugoapelanta proizlazi da su tokom rata bili uznemiravani u pravu svojine, odnosno u korišćenju svojih nepokretnosti u Banjaluci. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da su apelanti kao pripadnici manjinskog naroda u Banjaluci bili ozbiljno uznemiravani za vrijeme rata, da su im upućivane i prijetnje, tako da su ugovor o zamjeni predmetnih nepokretnosti zaključili pod svojevrsnom prisilom izazvanom ratnim prilikama i okolnostima, a ne postupcima tuženih. Međutim, Vrhovni sud je istakao da ponašanje apelanata nakon zaključenja predmetnog ugovora upućuje na zaključak da su se naknadno saglasili s tim ugovorom i konvalidirali ugovor. Naime, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Šibeniku broj P-1458/93 od 16. decembra 1993. godine utvrđeno da je sporni ugovor o zamjeni nepokretnosti pravno valjan. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je navedena presuda obavezujuća u Republici Hrvatskoj, gdje se nalaze nepokretnosti koje su apelanti dobili u zamjenu za nepokretnosti u Banjaluci. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao na to da su apelanti vršili znatna novčana ulaganja u nepokretnosti u Šibeniku o kojima se apelantkinja detaljno izjasnila prilikom saslušanja na ročištu održanom 25. oktobra 2006. godine. Vrhovni sud je naveo da obimni radovi koje su apelanti izveli i značajna sredstva koja su uložili u zgradu u Šibeniku upućuju na zaključak da su apelanti naknadno i prećutno prihvatili ugovor o zamjeni nepokretnosti kao punovažan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u predmetnoj parnici nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO-a za utvrđenje ništavnosti predmetnog ugovora o zamjeni nepokretnosti, te pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata.

10. Apelanti su 30. aprila 2009. godine protiv presude Vrhovnog suda od 30. januara 2009. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. Odlučujući o podnesenoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1341/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1341/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) kojom je utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje i shodno tome ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda, te predmet vratio navedenom sudu na ponovno odlučivanje. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo (tačka 27) kako je Vrhovni sud zaključio da predmetni ugovor o zamjeni nepokretnosti nije ništavan u smislu člana 103 ZOO-a uz obrazloženje da ponašanje apelanata nakon zaključenja predmetnog ugovora upućuje na zaključak da su se naknadno saglasili sa tim ugovorom i konvalidirali ugovor, odnosno prećutno otklonili njegove nedostatke. U vezi s tim, Ustavni sud je podsjetio na to da je identično pravno pitanje – naknadno konvalidiranje ništavnih ugovora – razmatrao u Odluci broj AP 3766/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je pri tome istakao da je u citiranoj odluci, između ostalog, naveo da se prilikom utvrđivanja ništavnosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja, te u vezi s tim ukazao na to da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da vlasnik stvari, koji raspolaže nepokretnošću dobijenom po osnovu ništavnog ugovora, može „osnažiti“ takav ugovor, odnosno da su za pravnu valjanost takvog ugovora značajne radnje koje se preduzimaju nakon zaključenja ugovora, a ne u momentu zaključenja (tačke 53 i 54). Takođe, Ustavni sud je naveo da je u citiranoj odluci ukazao na odredbe člana 107 stav 1 ZOO-a kojima je propisano da ništavan ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavnosti naknadno nestane. U vezi s tim, Ustavni sud je istakao da citirana zakonska odredba upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prećutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavnim ili rušljivim (tačka 54). Ustavni sud je, dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, utvrdio da je Vrhovni sud, zaključujući da su apelanti svojim ponašanjem nakon zaključenja spornog ugovora konvalidirali predmetni ugovor, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te je, podržavajući praksu u predmetu broj AP 3766/08, zaključio da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Osporena presuda

11. U ponovljenom postupku Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Okružnog suda od 30. novembra 2007. godine, donio Presudu broj 118-0-P 000 830 12 Rev od 26. aprila 2012. godine kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo hronologiju predmeta i ponovio činjenična utvrđenja i pravna shvatanja nižestepenih sudova, te nakon ispitivanja drugostepene presude u granicama razloga iznesenih u reviziji i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da je revizija neosnovana. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na tvrdnji da je predmetni ugovor o razmjeni zaključen u ratnim okolnostima i kao takav ne predstavlja rezultat slobodno izražene volje stranaka zbog čega je ništavan, bez obzira na to što su ispunjene formalnopravne pretpostavke za njegovu valjanost. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti i člana 552 ZOO-a, te je s tim u vezi istakao da je za zaključenje svakog ugovora osnovni uslov da su se ugovorene strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26 ZOO-a), a izjava volja mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (član 28 stav 2 ZOO-a). Dalje, Vrhovni sud je istakao da je za punovažnost spornog ugovora, pored uslova koji se odnose na formu, nužno postojanje saglasnih i slobodno izraženih volja ugovarača za zaključenje ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na to da, odsustvo slobodno izražene volje, makar i jednog saugovarača, svaki ugovor čini ništavnim i takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo od samog zaključenja.

12. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa nesporno proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o razmjeni 19. oktobra 1993. godine, kojim su apelanti prenijeli tuženim pravo svojine na predmetnim nepokretnostima u Banjaluci, a tuženi su na apelante prenijeli pravo svojine na nepokretnostima u Šibeniku. Takođe, nije sporno da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi i da su parnične stranke stupile u posjed razmijenjenih nepokretnosti.

13. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je među strankama sporno da li je usljed konkretnih okolnosti vršen pritisak na apelante, pri čemu je zaključenje predmetnog ugovora bilo protivno njihovoj stvarnoj volji. Pri tom, Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je predmetni ugovor zaključen u toku ratnih sukoba, ali, prema mišljenju suda, ta činjenica nije dovoljna za zaključak da su apelanti ugovor zaključili pod pritiskom, pa čak i ako se uzmu u obzir opšte okolnosti pod kojim je zaključen ugovor, s obzirom na to da apelanti pripadaju drugoj etničkoj zajednici u odnosu na brojčano veće stanovništvo u njihovom mjestu življenja. Vrhovni sud je, takođe, ukazao na tvrdnje apelanata (iskaz apelantkinje i trećeapelanta) i to da su tokom rata bili uznemiravani u pravu svojine, odnosno pravu korišćenja svojih nepokretnosti u Banjaluci tako što im je već 1991. godine prilikom pokušaja da prodaju kafanu upućena prijetnja putem telefona da neće dobiti novac, da su jednog jutra zatekli hrpu kamenja u dvorištu, da je prilikom tuče na ulici blizu njihove kuće nepoznati čovjek udario rukom u njihov prozor i rekao da će tako i njima biti, koji su ga tom prilikom upozorili da mu je to posljednja opomena, da je trećetužiočeva supruga dobila otkaz u SDK-a, odnosno o tome da su ozbiljno uznemiravani za vrijeme rata i da su predmetni ugovor zaključili pod prisilom izazvanom ratnim prilikama i okolnostima, te je s tim u vezi istakao da apelanti te svoje tvrdnje nisu potkrijepili i drugim izvedenim dokazima.

14. Vrhovni sud je istakao da su apelanti u smislu dokazivanja svojih navoda izveli dokaz saslušanjem svjedoka S. A., T. B., G. T. i K. A., koji svojim iskazima nisu potvrdili navode apelanata o postojanju posebnih okolnosti zbog kojih njihova volja u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bila slobodno izražena i ozbiljna. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je svjedok M. J. svojim iskazom potvrdio da je u junu 1993. godine bio prisutan incidentu ispred kafane apelanata (pucanje u zrak uz povike da se ustaše sele) i da u tom momentu apelanti nisu bili prisutni. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da iskazima navedenih svjedoka nisu dokazani navodi apelanata (a navodi samih tužilaca nisu dovoljni da bi se činjenice o kojima su se sudovi izjašnjavali uzele kao utvrđene) o postojanju posebnih okolnosti koje su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bitno ograničile slobodu odlučivanja.

15. Stoga, Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je trećeapelant (kako je svojim iskazom u svojstvu parnične stranke istakao) nesmetano radio u svojoj sopstvenoj elektromehaničarskoj radnji do odlaska iz Banjaluke (1993. godine), kao i da je 1995. godine dolazio u Banjaluku u posjetu roditeljima svoje supruge, te da je apelantkinja svojim iskazom potvrdila da je prije zaključenja predmetnog ugovora pregledala nepokretnosti koje su bile u Šibeniku, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zaključili da apelanti nisu dokazali da su bili izloženi posebnim okolnostima (pritisci, prijetnje, primjena sile) niti da su posebne okolnosti bile takve da su u bitnome ograničile slobodu odlučivanja i uslovile njihovu volju da zaključe predmetni ugovor. Naime, Vrhovni sud je istakao da su se te okolnosti morale pouzdano utvrditi, s obzirom na to da su (prema Odluci Ustavnog suda broj AP 1341/09 od 23. februara 2012. godine) za valjanost osporenog ugovora relevantne isključivo okolnosti koje su postojale u vrijeme zaključenja ugovora, a nisu od uticaja okolnosti nakon zaključenja ugovora, na čemu je bio zasnovan stav Vrhovnog suda u odluci od 30. januara 2009. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da za utvrđenje posebnih okolnosti (za razliku od stanovišta izraženog u ranijoj revizionoj odluci) nisu dovoljne samo izjave parničnih stranaka već te izjave moraju biti potkrijepljene i drugim dokazima.

16. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da postojanje rata i opštepoznatih ratnih okolnosti koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na tim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost (na čemu su apelanti i zasnivali svoj zahtjev), same za sebe nisu dovoljne za utvrđenje ništavnosti ugovora. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da u konkretnom slučaju nije dokazano da volja apelanata prilikom zaključenja ugovora nije učinjena slobodno i ozbiljno, u smislu odredbe člana 28 ZOO-a, odnosno da su ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana 103 ZOO-a za utvrđenje ništavnosti spornog ugovora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 tačka 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je potpuno neprihvatljiv način na koji je Vrhovni sud razmatrao sprovedene dokaze u postupku. Apelanti navode da iz njihovog iskaza proizlazi da je porodica Opačak i prije, a naročito za vrijeme rata i ratnih zbivanja, bila ugrožena u Banjaluci, te da je zbog toga porodica Opačak još 1991. godine stavila do znanja potencijalnim kupcima da želi prodati kafanu koja je sastavni dio kuće u Banjaluci i koja je bila data u zakup Ranku Vještici. Apelanti su istakli i da tuženi nisu vršili pritisak na njih da zaključe predmetni ugovor, ali da su isključivo zbog poremećenih odnosa u društvu, u sredini u kojoj su do tada živjeli (a do poremećaja je došlo usljed rata i drugih zbivanja u vezi s ratom) strahujući za svoje živote bili prisiljeni da traže spas u drugoj sredini, a da bi to postigli morali su da izvrše razmjenu nepokretnosti, koju pod normalnim uslovima ne bi nikad izvršili. Stoga, apelanti smatraju da je predmetni ugovor ništavan pravni posao u smislu odredbe člana 103 ZOO-a, zbog čega su predložili da se osporena odluka Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene presude. Vrhovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), koji je važio u relevantnom periodu:

Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-P 000 830 12 Rev od 26. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda od 26. aprila 2012. godine tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz čl. II/3 e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 tačka 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).

29. U konkretnom slučaju predmetni postupak odnosio se na utvrđivanje pravne ništavnosti spornog ugovora koji su apelanti zaključili s tuženim tokom 1993. godine.

30. U odnosu na navode apelanata da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene odredaba procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

32. U vezi s navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao na to da bez utvrđenja individualnih okolnosti postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništavan (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1326/09 od 10. aprila 2013. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, donesenoj u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1341/09 od 23. februara 2012. godine, ukazao na to da u toku postupka pred nižestepenim sudovima nisu utvrđene posebne okolnosti koje su eventualno mogle uticati na volju apelanata za zaključenje spornog ugovora. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo ikakvih pritisaka niti bilo kakvog drugog uticaja (prijetnja, primjena sile i dr.) na njihovu volju za zaključenje predmetnog ugovora, zbog kojih bi taj ugovor bio ništavan u smislu odredbe člana 103 ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke na potpuno jasan i detaljan način interpretirao iskaze apelanata date u svojstvu parničnih stranaka, te jasno ukazao na to da je apelantkinja svojim iskazom potvrdila da su njen suprug i ona od avgusta 1993. godine po oglasima tražili zamjenu nepokretnosti, kao i da je prije zaključenja predmetnog ugovora „pregledala“ nepokretnosti u Šibeniku koje su i bile predmet zamjene, nakon čega je i zaključen predmetni ugovor. Takođe, Vrhovni sud je imao u vidu i trećeapelantov iskaz kojim je potvrdio da je nesmetano radio u svojoj sopstvenoj elektromehaničarskoj radnji sve do odlaska 1993. godine i da je tokom 1995. godine nesmetano dolazio u posjetu roditeljima svoje supruge. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da ratna dešavanja i njihov odraz na položaj stanovništva, a naročito pripadnika drugih etničkih zajednica (kojoj su pripadali i apelanti), sami za sebe nisu dovoljni za zaključak da je ugovor sklopljen u takvim okolnostima ništavan. Pri tom, Vrhovni sud je zaključio da se ne može samo na tvrdnjama apelanata koje nisu potkrijepljene drugim dokazima izvesti zaključak da su kod apelanata postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja spornog ugovora isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28 ZOO-a, što bi sporni ugovor o kupoprodaji činilo ništavnim u smislu odredbe člana 103 ZOO-a. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP i ZOO-a na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ti apelacioni navodi neosnovani. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOO-a u okviru Vrhovnog suda, niti su apelanti svojim navodima doveli u pitanje njegovo postupanje. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO-a, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti te navode vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2669/12 (D. O., B. O. i Z. O.) | Sudska praksa | Aktio