Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3738/12 (A. Š. iz Brodareva, C. G.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Legitiman cilj
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3738/12

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3738/12, rješavajući apelaciju Abida Šehovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Šehovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 202066 11 Rev od 24. jula 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abid Šehović iz Brodareva, Crna Gora (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 202066 11 Rev od 24. jula 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od Unicredit banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Dž. T. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 9. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 16. marta 2015. godine, Općinski sud 10. aprila 2015. godine, a prvotužena 2. aprila 2015. godine. Drugotuženi, kome je apelacija dostavljena na odgovor 11. marta 2015. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda I u Sarajevu broj P-2546/88 od 12. septembra 1990. godine utvrđeno je da je apelant postao vlasnik bliže označenog stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji je kupio od R. T., majke drugotuženog, kao ranijeg vlasnika. Istom presudom majka drugotuženog je obavezana da apelantu u roku od 15 dana izda valjanu ispravu na osnovu koje će izvršiti prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama, odnosno da, ako to propusti učiniti, ova presuda zamjenjuje takvu ispravu.

6. Ugovorom o poklonu zaključenim 17. juna 1996. godine majka drugotuženog je, kao poklonodavac, poklonila drugotuženom predmetni stan i dala saglasnost da se na osnovu tog ugovora izvrši prenos prava na predmetnom stanu s nje, kao poklonodavca, na drugotuženog, kao poklonoprimca.

7. Drugotuženi je 27. septembra 1999. godine s prvotuženom zaključio ugovor o jemstvu kojim je prvotužena stekla založno pravo-hipoteku na predmetnom stanu, vlasništvo drugutuženog.

8. Sudskom nagodbom broj P-1266/02 od 27. aprila 2004. godine, zaključenom pred Općinskim sudom između apelanta s jedne strane i drugotuženog i njegove majke s druge strane, dogovoreno je da se vlasništvo na predmetnom stanu prenese s drugotuženog na apelanta shodno pravomoćnoj Presudi broj P-2546/88 od 12. septembra 1990. godine, te da se drugotuženi iseli iz predmetnog stana do 1. oktobra 2004. godine.

9. Prema z. k. izvatku od 29. novembra 2005. godine drugotuženi je upisan kao vlasnik predmetnog stana s dijelom 1/1.

10. Općinski sud je Presudom broj P-4495/05 od 2. aprila 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o jemstvu, zaključen 27. oktobra 1999. godine između prvotužene i drugotuženog, te da se naloži ZK uredu Općinskog suda da izvrši brisanje tereta u korist prvotužene u označenom z. k. ulošku na predmetnom stanu koji je njegovo vanknjižno vlasništvo, a koji je u zemljišnim knjigama upisan na ime drugotuženog.

11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud zaključio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, koji je istakla prvotužena, osnovan. Na osnovu provedenih materijalnih dokaza koji su detaljno pobrojani Općinski sud je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju da podnese predmetnu tužbu jer je u postupku utvrđeno da je u vrijeme zasnivanja hipoteke drugotuženi bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana i da je držao u posjedu predmetni stan, odnosno da je i danas upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana. Nadalje, na osnovu pobrojanih dokaza, Općinski sud je zaključio da je založno pravo, tj. hipoteka zasnovano na zakonit i pravno valjan način jer je zasnovano na osnovu sudske odluke u smislu člana 251.C Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Na osnovu navedenog osnovanom je ocijenjena i tvrdnja prvotužene da je u vrijeme zasnivanja hipoteke bila savjesna treća osoba koja je na zakonit način zasnovala založno pravo na nekretninama u vlasništvu drugotuženog. Pri tome, ukazano je i da apelant u postupku nije ni osporavao pravni osnov izvršenog upisa založnog prava.

12. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant prilično neuvjerljivo tvrdio da je kao vanknjižni vlasnik propustio da zbog ratnih okolnosti izvrši prenos vlasništva na predmetnom stanu na sebe. S tim u vezi Općinski sud je ukazao da je općepoznata činjenica da je rat u BiH prestao u decembru 1995. godine, da je založno pravo na predmetnom stanu ustanovljeno 27. oktobra 1999. godine, te da je apelant zatražio poništenje ugovora o jemstvu tek nakon pet godina od njegovog zaključenja (tužbom od 14. decembra 2005. godine), a što upućuje na zaključak da apelant nikad i nije bio u posjedu predmetnog stana, da to nije ni danas, pa da slijedom navedenog nije legitimiran za podnošenje postavljenog tužbenog zahtjeva. Najzad, Općinski sud je zaključio da ugovor o jemstvu, zaključen između prvotužene i drugotuženog, nije ništav u smislu člana 103. ZOO, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 09 0 P 007992 07 Gž od 5. aprila 2011. godine apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav ugovor o jemstvu zaključen između prvotužene i drugotuženog, te naložio ZK uredu Općinskog suda da izvrši brisanje tereta prava zaloga na predmetnom stanu.

14. Kantonalni sud je ukazao na čl. 51. i 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulirano da svaka obaveza mora imati dopušten osnov, a ako osnov ne postoji ili nije dopušten ugovor je ništav. Nadalje, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja koje apelant nije ni osporavao žalbom, a imajući u vidu citirane odredbe ZOO, Kantonalni sud je zaključio da ugovor o darovanju predmetnog stana, kao ni ugovor o jemstvu nemaju dopušten osnov i da su stoga ništavi. Po ocjeni Kantonalnog suda ugovor o poklonu nema dopušten osnov jer u vrijeme njegovog zaključenja s drugotuženim poklonodavac, majka drugotuženog, nije bila vlasnik stana (isti je prodala apelantu), a ugovorom o jemstvu drugotuženi je stan u vlasništvu druge osobe – tužioca, stečen na osnovu ništavog ugovora o poklonu, dao prvotuženoj kao sredstvo obezbjeđenja za odobreni kredit.

15. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da na ništavost pazi po službenoj dužnosti te da se, u skladu s članom 109. ZOO, na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa je osnovanim ocijenio apelantov žalbeni navod da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije aktivno legitimiran tražiti da se utvrdi ništavost ugovora o jemstvu. Po ocjeni Kantonalnog suda, apelant, kao vanknjižni vlasnik stana, na kome je prevarno od strane drugotuženog upisana hipoteka, ima pravni interes, a time i legitimaciju tražiti da se utvrdi ništavost ugovora i brisanje hipoteke.

16. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. čl. 51, 52. i 109. ZOO kada je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđivanje ništavosti ugovor o jemstvu i brisanju hipoteke na predmetnom stanu, odbio.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 202066 11 Rev od 24. jula 2012. godine usvojio reviziju prvotužene i drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantova žalba odbija, a prvostepena presuda potvrđuje.

18. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvosmisleno proizlazi zaključak da je drugotuženi, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i stavljanja stana pod hipoteku, bio zemljišno-knjižni vlasnik i posjednik predmetnog stana. S tim u vezi je ukazano na nalaz vještaka građevinske struke, kao i na nagodbu zaključenu u predmetu broj P-1266/02 prema kojoj je drugotuženi bio dužan da se iz predmetnog stana iseli do 1. oktobra 2004. godine. Shodno navedenom, po ocjeni Vrhovnog suda, prvotužena nije znala niti je mogla znati da drugotuženi nije vlasnik predmetnog stana, odnosno da u vrijeme zaključivanja hipoteke ništa nije upućivalo da postoji i vanknjižni vlasnik, a zbog čega se od prvotužene nije moglo ni zahtijevati da izvrši dodatne provjere. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je prvotužena, kao jemstvoprimac, u vrijeme zaključenja ugovora o hipoteci bila savjesna.

19. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da u situaciji kada se postavi pitanje primjene načela da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ih sam ima (stav drugostepenog suda) ili načela povjerenja u javne knjige (stav prvostepenog suda), prema njegovom stavu u navedenoj činjeničnoj situaciji (drugotuženi i zemljišnoknjižni vlasnik i posjednik) treba primijeniti načelo povjerenja u javne knjige. Također, ukazano je da je takav stav zauzimala i dosadašnja sudska praksa u istoj činjeničnoj situaciji. Vrhovni sud je zauzeo stav da je u interesu pravnog saobraćaja da onaj ko savjesno, urednim upisom u zemljišne knjige kao javne, pribavi pravo zaloga na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige, stječe to zemljišno-knjižno pravo iako se stanje van zemljišnih knjiga ne slaže sa stanjem u zemljišnim knjigama.

20. Najzad, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je upravo polazeći od načela povjerenja u javne knjige, imajući pri tom u vidu konkretno činjenično stanje, prije svega da u vrijeme stavljanja predmetnog stana pod hipoteku apelant nije bio u njegovom posjedu, a da je drugotuženi bio i zemljišno-knjižni vlasnik i posjednik, da je od dana kada je apelant stekao osnov za upis u zemljišne knjige protekao dug vremenski period, da se apelant prema predmetnom stanu odnosio nemarno i s nedovoljno brige i pažnje, a za što ga ne mogu opravdati ni ratne okolnosti, pravilno zaključio da osporeni ugovor o jemstvu nije ništav u smislu člana 103. ZOO. Najzad, iako je reviziju izjavila samo prvotužena, Vrhovni sud je osporenu presudu preinačio i u odnosu na drugotuženog s obzirom da se radilo o jedinstvenim suparničarima u smislu člana 366. ZPP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

22. U prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na imovinu apelant je najprije istakao da je osporenom presudom Vrhovnog suda potvrđena prvostepena presuda i utvrđeno da je pravno valjan ugovor o jemstvu shodno načelu povjerenja u zemljišne knjige, ali da se ne pominje nedostatak aktivne legitimacije zbog čega je prvostepenom presudom njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje, apelant je istakao da ugovor o jemstvu zaključen između prvotužene i drugotuženog ne može biti pravno valjan jer za navedeni pravni posao ne postoji dozvoljen pravni osnov u smislu člana 51. ZOO. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je nesporno da je prvotužena s drugotuženim zaključila pravni posao u dobroj vjeri i pouzdajući se u zemljišne knjige. Međutim, nesporno je i da drugotuženi prilikom zaključenja ugovora znao da nije stvarni vlasnik na nekretnini na kojoj se dozvoljava uknjižba hipoteke, te da je zloupotrebio trenutno stanje u zemljišnim knjigama. Po apelantovom mišljenju načelo povjerenja u zemljišne knjige ne može biti starije od načela da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što sam ima, odnosno načelo povjerenja u zemljišne knjige ne može imati za posljedicu oduzimanje ili ograničavanje prava vlasništva drugog, odnosno prava na imovinu. Najzad, apelant je istakao da je shodno ZOO prvotuženoj bila na raspolaganju mogućnost da se obešteti od drugotuženog koji je ugovor zaključio bez dozvoljenog pravnog osnova.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njom nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje o povredi prava na imovinu, ukazujući da je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivano pred tri sudske instance, kao i da mu je u ovim postupcima bilo omogućeno korištenje prava u skladu sa zakonom.

25. Prvotužena je u odgovoru na navode iz apelacije ukazala da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je u vrijeme zaključenja ugovora o jemstvu, drugotuženi u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik predmetnog stana, te da je predmetni stan bio u njegovom posjedu. Nadalje, prvotužena je ukazala da je apelant 17. septembra 2007. godine u cijelosti izmirio obaveze po ugovoru o kreditu za koji je bilo konstituirano založno pravo na predmetnom stanu, pa da mu je prvotužena istog dana izdala brisovnu dozvolu za predmetnu hipoteku. Nadalje, ukazano je da je apelant, nakon donošenja presude Kantonalnog suda kojom je njegov tužbeni zahtjev bio usvojen, 25. maja 2012. godine protiv prvotužene pokrenuo postupak pred Općinskim sudom tražeći da mu prvotužena isplati iznos koji je platio po ugovoru o kreditu, te da je ovaj postupak okončan rješenjem od 20. decembra 2012. godine kojim je konstatirano povlačenje tužbe (nedolazak na ročište), a nakon donošenja presude Vrhovnog suda koja se osporava apelacijom.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

(…) Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 69.

Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 51.

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten ako je protivan (…), prinudnim propisima, te moralu društva. (3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(…) Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

28. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona. [...] Član 8.

Obaveza upisa Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.

Član 9.

Javno povjerenje (1)Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2)Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3)Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4)Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

Član 41.

Zainteresovane osobe (1)Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.

(2)Odobrenje prema stavu 1. ovog člana mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.

(3)Odobrenje iz stava 1. ovog člana može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.

(…)

29. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 74/11 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 227.

Važenje odredbi o zasnivanju založnog prava na nepokretnim i pokretnim stvarima na osnovu sporazuma stranaka Dok se zasnivanje založnog prava na nepokretnostima i pokretnim stvarima na temelju sporazuma stranaka ne regulira posebnim zakonom sud će primjenjivati odredbe čl. 251.a, 251.b, 251.v, 251.g, 251.d i 251.đ Zakona o izvršnom postupku („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 13/94).

30. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Prijedlog za obezbjeđenje Član 251b.

Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i sprovede uknjižbu založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno da odredi i provede popis pokretnih stvari dužnika radi obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca obezbjeđenjem založnog prava na nepokretnoj ili pokretnoj stvari dužnika.

Ročište za prijedlog i sporazum stranaka Član 251c.(v) Na prijedlog stranaka sud će odrediti ročište na kome će u zapisnik utvrditi sporazum stranka o postojanju potraživanja i vremenu njegovog dospijeća i njihovu suglasnost da se uknjižbom založnog prava na nekretnini dužnika, odnosno da se popisom založnog prava na pokretnim stvarima dužnika obezbjeđuje novčano potraživanje.

Potpisani zapisnik o sporazumu stranaka iz stava 1. ovog člana ima snagu sudskog poravnanja.

Određivanje i sprovođenje obezbjeđenja Član 251d. (g) Na osnovu sporazuma iz člana 251c. ovog zakona sud će rješenjem odrediti uknjižbu i preduzeti sve što je potrebno radi provođenja uknjižbe založnog prava na nekretnine dužnika, odnosno odrediti i provesti popis pokretnih stvari dužnika. Rješenje iz stava 1. ovog člana ima značaj rješenja o obezbjeđenju.

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000962 10 Rev od 10. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu;

37. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

38. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je u osporenoj presudi Vrhovnog suda pogrešno primijenjeno relevantno pravo.

Ustavni sud podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda „imovina“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. U konkretnom slučaju, apelant je postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o jemstvu zaključen između prvotužene i drugotuženog, te da se naloži ZK uredu Općinskog suda da izvrši brisanje tereta u korist prvotužene u označenom z. k. ulošku na predmetnom stanu. Apelant je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je vanknjižni vlasnik predmetnog stana na osnovu pravomoćne i izvršne presude nadležnog suda, te da se zbog ratnih dešavanja nije uspio uknjižiti kao vlasnik predmetnog stana. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se apelantov tužbeni zahtjevu ticao odlučivanja o pravu koje potpada pod pojam imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1, pa da osporene odluke kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev rezultiraju miješanjem u apelantovo pravo na imovinu.

40. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je pravilnim ocijenjen zaključak prvostepenog suda da ugovor o jemstvu nije ništav u smislu člana

103. ZOO s obzirom da je zaključen u skladu s članom 251c. ZIP. U prilog ovom stavu Vrhovni sud je ukazao da je u postupku bilo nesporno da je u vrijeme zaključenja ugovora o jemstvu kao vlasnik predmetnog stana u javnoj knjizi bio upisan drugotuženi, te da je predmetni stan bio i u njegovom posjedu. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da shodno ovako utvrđenom nespornom činjeničnom stanju, prvotužena nije znala niti je mogla znati da drugotuženi nije vlasnik predmetne nekretnine, odnosno da u konkretnom slučaju nije postojalo ništa što bi uputilo na zaključak da postoji i vanknjižni vlasnik, a zbog čega je zaključeno da je prvotužena u vrijeme zaključenja ugovora o jemstvu bila savjesna. Najzad, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da u situaciji kada se postavi pitanje primjene načela da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ih sam ima ili načela povjerenja u javne knjige, treba primjeniti načelo povjerenja u javne knjige. U prilog navedenom Vrhovni sud je ukazao da u okolnostima konkretnog slučaja, kada u vrijeme stavljanja predmetnog stana pod hipoteku apelant nije bio ni u njegovom posjedu, a drugotuženi je bio i zemljišnoknjižni vlasnik i posjednik, te kada je od dana kada je apelant stekao osnov za upis u zemljišne knjige protekao dug vremenski period, da se apelant prema predmetom stanu odnosio nemarno i s nedovoljno brige i pažnje, a za što ga ne mogu opravdati ni ratne okolnosti, treba primjeniti načelo povjerenja u zemljišne knjige. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zauzeo stav da je u interesu pravnog saobraćaja da onaj ko savjesno, urednim upisom u zemljišne knjige kao javne, pribavi pravo zaloga na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige, stječe to zemljišno-knjižno pravo iako se stanje van zemljišnih knjiga ne slaže sa stanjem u zemljišnim knjigama.

41. Imajući u vidu naprijed navedene razloge i obrazloženja Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da osporena presuda Vrhovnog suda rezultira miješanjem u apelantovo pravo na imovinu koje nije u skladu sa zakonom s obzirom da je nesporno utvrđeno da je ugovor o jemstvu zaključen u skladu s članom 251c. ZIP. U skladu s navedenim, tj. da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu s relevantnom zakonskom odredbom, Ustavni sud smatra da nema potrebe dalje provoditi test te ispitivati legitimnost, odnosno proporcionalnost izvršenog miješanja u imovinu.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke rezultiraju miješanjem u apelantovo pravo na imovinu koje je zasnovano na zakonu i koje je u službi legitimnog cilja, a kojim se ne dovodi u pitanje pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca na način da se apelantu nameće pretjeran teret.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman