Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-207/14 (F. Š.,B. M., Z. V. i B. M.,S. Š.,S. P.,S. P.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-207/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-207/14, rješavajući apelacije Fate Šehić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fata Šehić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010584 12 Gž od 11. novembra 2013. godine;
Branislav Milidragović, Zoran Vukosavljević i Branka Mučibabić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 Ps 002254 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine;
Svjetlana Šutanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000294 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine;
Safeta Pošković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 078997 12 Rev od 14. novembra 2013. godine;
Slobodan Pejdo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 108659 12 Rev od 31. oktobra 2013.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-207/14 Fata Šehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010584 12 Gž od 11. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku manje isplaćene plate za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima, kako je to sve precizirano u izreci presude, kao i da uplati razliku doprinosa po osnovu manje isplaćene plate u spornom periodu. U toku postupka je utvrđeno da se Pravilnik o platama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je bio na snazi u spornom periodu, imao primijeniti u konkretnom slučaju sve i ako je donesen prije Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, jer Pravilnik nije suprotan ni zakonima, a ni Općem kolektivnom ugovoru. Također, utvrđeno je da ako je Pravilnikom zagarantovano više prava namještenicima, pa i apelantici, onda se za rješenje predmetne pravne stvari Pravilnik imao i primijeniti, jer poslodavac može garantovati i veća prava namještenicima od onih minimalnih prava propisanih Općim kolektivnim ugovorom (član 3. stav 3.).
Kako je vještak ekonomske struke u svom pismenom nalazu i mišljenju, u varijanti trećoj, koja je u svemu urađena prema Pravilniku i Sporazumu od 19. decembra 2002. godine, utvrdio da je tužena u spornom periodu apelantici obračunala i isplatila plate suprotno navedenim propisima i na taj način isplatila manje ukupan iznos od 484,11 KM, to apelantici pripada pravo na isplatu razlike plate u navedenom iznosu, a u pojedinačnim mjesečnim iznosima pobliže opisanim u izreci presude. Isto tako, utvrđeno je da apelantici na manje obračunate i neisplaćene razlike plata apelantici pripada pravo i na isplatu razlike doprinosa u ukupnom iznosu od 166,33 KM. Najzad, utvrđeno je da nisu osnovane apelantičine tvrdnje da joj se prilikom obračuna razlike plate nisu uzele u obzir ocjene rezultata rada, jer iz predloženih i izvedenih dokaza ne proizilazi da je ona tokom postupka iznosila činjenične tvrdnje o tome da je ostvarila pravo na povećanje plate po osnovu ocjene rezultata rada, niti je u konačnom i dokazala da joj pripada to pravo, odnosno da su za povećanje plate po osnovu rezultata rada bili ispunjeni uslovi iz relevantne odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-258/14 Branislav Milidragović, Zoran Vukosavljević i Branka Mučibabić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Gackog, koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 17. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 Ps 002254 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su zasnovali radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme počev od 13. maja 2009. godine sa punim radnim vremenom, te da se naloži tuženom da sa njima zaključi ugovore o radu na neodređeno vrijeme. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se rad apelanata kod tuženog po osnovu ugovora o djelu ne može smatrati radnim odnosom. Imajući u vidu da su apelanti kod tuženog u radnom odnosu bili mjesec dana po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, istekom kog perioda im je prestao radni odnos kod tuženog, sud je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi na osnovu kojih bi radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme.
Osim toga, sud je zaključio da je irelevantna okolnost da u vrijeme zaključenja spornih ugovora o radu tuženi nije izvršio popunu radnih mjesta shodno Pravilniku tuženog o organizaciji, sistematizaciji i vrednovanju radnih mjesta. Naime, utvrđeno je da je poslodavac slobodan da procjenjuje broj izvršitelja za obavljanje određenih poslova u skladu sa svojim potrebama i obimom poslova, pri čemu on nije u obavezi da u svakom momentu ima popunjen broj izvršitelja koji je predviđen za određene poslove, ako za tim nema stvarnu potrebu. Isto tako, utvrđeno je da sam akt o sistematizaciji ne mora u svakom trenutku biti dokaz o obimu posla, a isti je podložan promjenama od strane poslodavca. Konačno, utvrđeno je da nije u nadležnosti redovnih sudova da ocjenjuju valjanost pomenutog pravilnika u odnosu na potrebni broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, odnosno da cijene da li je navedeni pravilnik usklađen sa realnim potrebama poslodavca. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-261/14 Svjetlana Šutanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 17. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000294 11 Rev od 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište rješenja Osnovnog suda u Sokocu i to: rješenje od 6. oktobra 2006. godine (sa pravom na otpremninu u određenom novčanom iznosu), rješenje od 30. oktobra 2006. godine u stavu 1. njegove izreke i rješenje od 7. novembra 2006. godine, te da se obaveže tužena da je vrati na rad u Osnovni sud u Sokocu i rasporedi je na poslove radnog mjesta upisničara ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj isplati naknadu na ime izgubljenih plata za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješenjima od 6. oktobra 2006. godine samo konstatovano da je apelantici prestao radni odnos u sudu, koji jeste bio radni odnos na određeno vrijeme, a po zaključenom Ugovoru o radu od 31. augusta 2006. godine radni odnos je trajao do 30. septembra 2006. godine.
Nadalje, utvrđeno je da je pomenutim ugovorom, koji je bez primjedbi potpisala apelantica, ugovoreno da je isti zaključen na određeno vrijeme u trajanju od jedan mjesec, te da apelantici po tom ugovoru prestaje radni odnos 30. septembra 2006. godine. Prema tome, sud je zaključio da su pobijana rješenja o prestanku radnog odnosa samo deklaratornog karaktera, kojim se konstatuje prestanak radnog odnosa, koji je već na osnovu volje potpisnika pomenutog ugovora o radu na određeno vrijeme prestao šest dana prije donošenja ovoga rješenja. Osim toga, sud je zaključio da je pravo apelantice bilo obezbjeđeno tako što joj je (kao i ostalim radnicima sudova za prekršaje) dana prilika da se prijavi na interni oglas namijenjen upravo za radnike bivših sudova za prekršaje. Naime, utvrđeno je da je samo u tom postupku internog oglašavanja apelantica mogla ostvariti radno pravni status lica zaposlenog na neodređeno vrijeme, a ne kroz osporavanje deklaratornog rješenja kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa. Budući da nije sporno da se apelantica nije prijavila na ponovljeni interni oglas od 24. januara 2007. godine, sud je zaključio da je na taj način izgubila mogućnost da bude raspoređena kod tuženog.
4. AP-288/14 Safeta Pošković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 078997 12 Rev od 14. novembar 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati iznos od 33.617,18 KM na ime razlike iznosa poticajne otpremnine. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da visina otpremnine, novčanog potraživanja apelantice, koja je trebala biti utvrđena na osnovu Zakona o radu, Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u FBiH, Pravilnika i drugih akata kako je sve navedeno u preambuli sporazuma o prestanku ugovora o radu uz korištenje poticajnih mjera, predstavlja obavezu tuženog prema apelantici, kao povjeritelju, zbog čega je sud na stanovištu da se na sporni pravni odnos valja primijeniti član 344. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, utvrđeno je da je navedenom odredbom propisano da obaveza prestaje kada povjeritelj izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje, a dužnik se s tim saglasi. Shodno tome, utvrđeno je da u konkretnom slučaju, zaključeni sporazum od 7. decembra 2007. godine prema kojem se apelantica saglasila i sa raskidom ugovora o radu, ali i sa visinom poticajne otpremnine u decidnom iznosu od 28.686,50 KM predstavlja svojevrstan ugovor koji je, nesporno, proizveo pravne posljedice, te da isti ispunjava uslove propisane odredbama navedenog zakona za njegovu punovažnost, niti sada apelantica traži njegovo poništenje ili raskid. Kako je dakle isplatom iznosa otpremnine od 28.686,50 KM obaveza tuženog prema apelantici prestala otpuštanjem duga, to je sud odbio zahtjev u ovom dijelu.
5. AP-289/14 Slobodan Pejdo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 108659 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu, na ime razlike iznosa otpremnine uz primjenu poticajnih mjera i isplaćene otpremnine zbog odlaska apelanta u penziju, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tačna apelantova tvrdnja da je odredbom člana 2. Odluke o poticajnim mjerama za sporazumni raskid ugovora o radu zaposlenika tuženog od 27. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), propisano da se poticajne mjere primjenjuju za sve zaposlenike društva. Međutim, sud je zaključio da iz smisla i sadržine citirane odredbe Odluke proizilazi da je diskreciono pravo tuženog da od prijavljenih zaposlenika za korištenje ovih mjera izvrši odabir lica kojima će udovoljiti. Tačnije, utvrđeno je da je pravo poslodavca (tuženog) da u smislu člana 7. Odluke selektivno ocijeni kojem zaposleniku će isplatiti poticajnu otpremninu, odnosno sa kojim će raskinuti radni odnos sporazumno, a sa kojim od zaposlenika neće. Dakle, sud je zaključio da je tuženi zapravo navedenom Odlukom ostavio sebi mogućnost da bira lica, pa stoga samo njemu kao poslodavcu i pripada pravo izbora (to je njegovo pravo, ne obaveza), lica sa kojima će sporazumno raskinuti radni odnos uz isplatu poticajne otpremnine, a ne zaposlenima. Budući da je Odluka donesena u cilju rješavanja statusa viška zaposlenika, a apelantu je predstojalo penzionisanje (penzionisan sa danom 31. januara 2008. godine), sud je zaključio da je i normalno odbijanje apelanta za sporazumni raskid radnog odnosa uz isplatu poticajne otpremnine, kada se njegov radno pravni status može riješiti i na drugi zakonit način (penzionisanje).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-207/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman