Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4090/13 (R. D.)

Odluka donesena 12. 01. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4090/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4090/13, rješavajući apelaciju Ruže Dimitrijević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka (b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ruže Dimitrijević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 139261 12 Rev od 2. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 005297 10 Gž od 14. juna 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002709 od 14. juna 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ruže Dimitrijević podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Opštinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 I 165098 13 I.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ruža Dimitrijević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kragujevca, Republika Srbija, koju zastupa Mirjana Šarkinović, advokatkinja iz Tuzle, podnijela je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 139261 12 Rev od 2. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 005297 10 Gž od 14. juna 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 032-0-P-08- 002709 od 14. juna 2010. godine, te zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodi pred Opštinskim sudom u predmetu broj 32 0 I 165098 13 I. Podneskom od 26. marta 2014. godine apelantkinja je dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 6. novembra 2014. godine, od Vrhovnog suda 4. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 10. novembra 2014. godine, Kantonalni sud 11. novembra 2014. godine i 30. jula 2015. godine, a Opštinski sud 18. novembra 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

a)Činjenično stanje u odnosu na postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 139261 12 Rev od 2. jula 2013. godine

5. Apelantkinja je 13. avgusta 2008. godine Opštinskom sudu podnijela reivindikacijsku tužbu protiv S. Ć. (u daljnjem tekstu: tužena) radi predaje u posjed stana koji se nalazi u Tuzli (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U odgovoru na tužbu od 7. oktobra 2008. godine tužena je osporavala tužbeni zahtjev, te je istovremeno postavila i protivtužbeni zahtjev protiv apelantkinje radi neosnovanog bogaćenja i naknade troškova za izvršene radove u predmetnom stanu u iznosu od 15.527,25 KM.

6. Nakon sprovedenog postupka, Opštinski sud je Presudom broj 032-0-P-08-002709 od 14. juna 2010. godine, pod tačkom jedan izreke presude obavezao tuženu da apelantkinji preda u posjed predmetni stan u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je pod tačkom dva izreke presude apelantkinja obavezana da tuženoj na ime neosnovanog obogaćenja i naknade troškova za izvršene radove na predmetnom stanu isplati iznos od 15.527,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 14. juna 2010. godine, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Opštinski sud je u obrazloženju pobijane presude, imajući u vidu činjenicu da je apelantkinja na osnovu ugovora o poklonu u zemljišnoj knjizi od 8. januara 2004. godine upisana kao vlasnica predmetnog stana, te činjenicu da među strankama nije bilo sporno da upravo tužena drži predmetni stan u posjedu, zaključio da su ispunjeni svi uslovi da se udovolji apelantkinjinoj tužbi za povrat stana u posjed u skladu s odredbama člana 43 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. U pogledu protivtužbenog zahtjeva tužene, Opštinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je tužena izvršila adaptaciju predmetnog stana u koji je uložila svoja sredstva, ali da je među strankama sporno da li je apelantkinja dužna da tuženoj nadoknadi uložena sredstva. Ocjenjujući savjesnost posjeda apelantkinje, Opštinski sud je pošao od činjenice da su tužena i apelantkinjin otac na osnovu predugovora o zamjeni nepokretnosti, koji se ima smatrati ništavim, ušli u posjed stanova, te da je navedenim predugovorom bilo predviđeno da svaka od strana može stan prilagoditi svojim potrebama, kao i da su se ugovorne strane obavezale na isplatu troškova uređenja stana u slučaju da ne dođe do zamjene stanova. Dalje, na osnovu izjava parničnih stranaka, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i svih saslušanih svjedoka, Opštinski sud je utvrdio da je tužena predmetni stan, koji nije bio uslovan za stanovanje, počela adaptirati 2002. godine, te da je iste godine obavila većinu radova u stanu, te da je naknadno 2005. godine obavljala i druge radove koji su, prema mišljenju vještaka, korisni za bilo kojeg vlasnika koji koristi predmetni stan, te da niti jedan od izvedenih radova ne predstavlja luksuzne radove, kao i da vrijednost izvršenih radova iznosi 15.827,25 KM. Shodno navedenom Opštinski sud je zaključio da su svi izvedeni radovi bili nužni radi održavanja stvari, posebno imajući u vidu da je tužena, po odobrenju apelantkinjinog prednika, te apelantkinje lično, u predmetnom stanu živjela neprekidno od oktobra 2002. godine. Takođe, Opštinski sud je naveo da u najnepovoljnijoj varijanti za tuženu, kada bi se imalo smatrati da ona nije bila savjestan posjednik za cijeli period od useljenja u stan, po ocjeni suda, ona ima pravo da zahtijeva od apelantkinje naknadu nužnih, a istovremeno i korisnih troškova, s obzirom da su svi izvedeni radovi, shodno svojoj svrsi i vrsti, korisni za svakog vlasnika pa i za apelantkinju s obzirom da je svaki od radova spriječio propadanje stvari, te je imao svoju namjenu u odgovarajućem održavanju stambenog objekta, iz čega proizlazi da su svi radovi bili nužni i lično korisni za apelantkinju kao vlasnicu stana, te da bi navedene troškove i apelantkinja imala da je u vrijeme preduzimanja radova bila u posjedu predmetnog stana. Na osnovu navedenog, Opštinski sud je obavezao apelantkinju da tuženoj nadoknadi iznos izvedenih radova u skladu s članom 44 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, te članom 210 Zakona o obligacionim odnosima.

8. Odlučujući o žalbama apelantkinje i tužene Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 P 005297 10 Gž od 14. juna 2012. godine, kojom se žalbe odbijaju i potvrđuje prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tužene jer je za takav svoj zaključak imao uporište u izvedenim dokazima, koje je cijenio u skladu s članom 8 ZPP-a kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, pri čemu je dao valjane razloge zbog čega nije prihvatio izvedene dokaze apelantkinje. Stoga su, prema ocjeni Kantonalnog suda, neprihvatljivi apelantkinjini žalbeni prigovori koji se svode na tvrdnje da vještak nije uopšte mogao da utvrdi koji su pojedini radovi izvršeni, da amortizacija nije pravilno utvrđena, te da vještak nije pravilno utvrdio šta predstavlja korisne, a šta nužne radove. Ovo tim prije što apelantkinja nije tražila vještačenje po drugom vještaku, niti je imala dodatnih pitanja za vještaka građevinske struke koji je prilikom usmenog izjašnjenja na glavnoj raspravi ostao pri svom pismenom nalazu i mišljenju koji je korigovao u pogledu visine vrijednosti izvršenih ulaganja shodno primjedbama stranaka.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 139261 12 Rev od 2. jula 2013. godine odbio apelantkinjinu reviziju. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je suprotno tvrdnjama iz revizije Kantonalni sud u obrazloženju presude odgovorio na sve odlučne žalbene navode, pa ne stoji prigovor da je Kantonalni sud nepravilno primijenio odredbu člana 231 ZPP-a. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeli odluku o usvajanju protivtužbenog zahtjeva tužene. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju parnične stranke zaključile predugovor o zamjeni stanova, te da je članom IV navedenog predugovora bilo predviđeno da ugovarači odmah po zaključenju predugovora međusobno stupaju u posjed stanova, s pravom prilagođavanja enterijera svojim potrebama, dok je stavom 2 istog člana propisano pravo na isplatu iznosa na ime troškova uređenja stana u slučaju otkaza predugovora, pa kako je prestao pravni osnov tužene za korišćenje predmetnog stana između parničnih stranaka nastao je obligacioni odnos u smislu odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima. Naime, tužena je uvećala vrijednost stana svojim novčanim ulaganjima, pa prema tome na njenoj strani postoji umanjenje imovine u dijelu uloženih novčanih sredstava, dok apelantkinja ima uvećanje imovine u visini novčanih sredstava koje je u njen stan uložila tužena. Budući da imovina tužene nije prešla bez pravnog osnova u imovinu tužiteljke jer se radi o zaključenom predugovoru kojim je predviđena mogućnost adaptacije stanova koji su predmet zamjene, pa kako je tužena izvršila adaptaciju predmetnog stana, Vrhovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi propisani članom 210 Zakona o obligacionim odnosima, te da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženoj pripada namirenje sredstava koja je uložila u apelantkinjin stan u visini nužnih i korisnih troškova prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke.

b)Činjenično stanje u odnosu na izvršni postupak pred Opštinskim sudom broj 32 0 I 165098 13 I

10. Apelantkinja je 29. aprila 2013. godine Opštinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv tužene kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi izvršenja pravosnažne i izvršne presude Opštinskog suda broj 032-0-P-08-002709 od 14. juna 2010. godine. U prijedlogu za izvršenje apelantkinja je, između ostalog, tražila da Opštinski sud dozvoli izvršenje te da se izvršeniku naloži da u roku od osam dana od prijema rješenja napusti predmetni stan, te isti preda u posjed apelantkinji, u suprotnom će sudski izvršilac izvršenika udaljiti iz predmetnog stana, te predati nepokretnost u posjed apelantkinji. U prijedlogu za izvršenje apelantkinja je istakla prigovor kompenzacije u odnosu na isplatu troškova izvršnog postupka u predmetu Opštinskog suda broj 32 0 I 139183 12 I.

11. Zaključkom od 11. novembra 2014. godine Opštinski sud je vratio prijedlog za izvršenje na uređenje. Navedenim zaključkom je naloženo da apelantkinja uskladi prijedlog za izvršenje s izvršnom ispravom, odnosno da pravilno označi predmet i sredstvo izvršenja, budući da je uz prigovor kompenzacije zahtijevana i naplata iz Rješenja o izvršenju broj 32 0 I 139183 12 I od 22. februara 2013. godine.

12. Apelantkinja je 23. decembra 2014. godine dostavila uređeni prijedlog za izvršenje.

13. Rješenjem o izvršenju broj 32 0 I 165098 13 I od 30. decembra 2014. godine Opštinski sud je odredio predloženo izvršenje.

14. Opštinski sud je dopisom od 20. januara 2015. godine od apelantkinjinog punomoćnika zatražio dostavljanje punomoći za zastupanje, a apelantkinjin punomoćnik je 19. marta 2015. godine dostavio punomoć za zastupanje.

15. Nezadovoljna navedenim rješenjem izvršenik je 26. januara 2015. godine izjavila prigovor, a Opštinski sud je rješenjem od 23. marta 2015. godine odbio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju ostavio na snazi.

16. Opštinski sud je dopisom od 31. marta 2015. godine od apelantkinje zatražio plaćanje sudske takse na rješenje o izvršenju, a apelantkinja je podneskom od 27. aprila 2015. godine zatražila produženje roka za plaćanje takse. Apelantkinja je 6. maja 2015. godine platila sudsku taksu.

17. Prema stanju u spisu, sudski izvršilac je zakazao prinudno izvršenje za 5. avgust 2015. godine.

18. Prema stanju spisa predmetni izvršni postupak nije okončan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnim postupcima povrijeđeno „pravo na suđenje u razumnom roku“ i „pravo na pristup sudu“ kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U odnosu na parnični postupak apelantkinja je, između ostalog, navela da su odluke redovnih sudova rezultat vrlo površne ocjene provedenih dokaza, zanemarivanja provedenih dokaza od strane apelantkinje, izložene kontradiktornosti iskaza saslušanih svjedoka koje je predložila tužena, nepotpunog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te povrede odredaba važećih zakona i pogrešne primjene materijalnog prava, te Evropske konvencije o ljudskim pravima. U odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka pred Opštinskim sudom u predmetu broj 32 0 I 165098 13 I apelantkinja je navela da je 29. aprila 2013. godine pokrenula izvršni postupak radi predaje u posjed njene imovine, ali da Opštinski sud do trenutka podnošenja apelacije nije donio rješenje o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, te apelantkinji odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da ostaju pri razlozima datim u obrazloženju svojih presuda, te da smatraju da prilikom donošenja osporenih odluka nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje.

21. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud je u odnosu na parnični postupak istakao da je apelantkinja podnijela tužbu, da je putem punomoćnika u sudskom postupku kao i tužena izvela dokaze koje je smatrala relevantnim, te da je Opštinski sud nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno kao i u međusobnoj vezi, usvojio apelantkinjin tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tužene. Opštinski sud takođe navodi da je apelantkinja protiv prvostepene presude izjavila žalbu, a zatim i reviziju, koje su odbijene, pa na osnovu navedenog Opštinski sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi da su odlukom prvostepenog suda na bilo koji način povrijeđena njena prava.

22. S druge strane, u odgovorima na apelaciju u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka Opštinski sud je istakao da je iz činjeničnog stanja predmeta evidentno da je apelantkinja u izvjesnoj mjeri doprinijela produžavanju trajanja izvršnog postupka s obzirom da se njena punomoćnica nije pridržavala rokova koje je odredio sud. S tim u vezi Opštinski sud je naveo da je zaključkom od 5. decembra 2014. godine naložio da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje, po kojem je apelantkinja postupila 23. decembra 2014. godine, odnosno van određenog roka, zatim da je na traženje Opštinskog suda od 20. januara 2015. godine da dostavi punomoć za zastupanje apelantkinja postupila 19. marta 2015. godine, odnosno nakon što je proteklo približno dva mjeseca, kao i da je tražila produženje roka za plaćanje sudske takse. Opštinski sud je takođe naveo da na efikasnost njegovog rada utiče i činjenica da je preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da sistematizacija zaposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da broj sudskih izvršilaca u tom sudu nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u sprovođenju izvršnog postupka. S tim u vezi Opštinski sud se pozvao na Izvještaj o radu Opštinskog suda za 2013. i 2014. godinu u kojem navodi da je taj sud „…pored zakonskih barijera suočen i sa administrativnim barijerama, propisanim Kantonalnim propisima, kao što su određene suglasnosti za popunu upražnjenih pozicija (Ministarstva pravosuđa i uprave TK, Ministarstva financija i Vlade TK) što je znatno utjecalo na efikasno i blagovremeno obavljanje poslova u sudu. Ovaj sud je tokom 2013. godine upućivao dopise Ministarstvu pravosuđa i uprave dopise, kojima je tražio suglasnost za prijem zaposlenika…“ V.Relevantni propisi

23. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

III Zaštita prava vlasništva Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 44.

Osoba čiji je posjed savjestan u smislu člana 77. stav 2. ovog zakona (savjestan posjednik), dužna je vratiti stvar vlasniku sa plodovima koji nisu obrani. Savjestan posjednik ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog posjeda. Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je time njena vrijednost povećana. Ako se ono sto je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe. Savjestan posjednik ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi s njenim održavanjem.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Stjecanje bez osnova Opće pravilo Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jedne osobe prešao na bilo koji način u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, stjecatelj je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtijeva.

25. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

26. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

VI.Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Prema članu 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 139261 12 Rev od 2. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da ja apelantkinja osporenu presudu primila 2. avgusta 2013. godine, a da je apelacija podnesena 27. septembra 2013. godine, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. S druge strane, apelantkinja se obratila Ustavnom sudu i zbog činjenice da izvršni postupak koji je pokrenula prijedlogom za izvršenje od 29. aprila 2013. godine, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, traje nerazumno dugo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

I.Meritum

32. Apelantkinja osporava presude redovnih sudova donesene u parničnom postupku, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

33. Apelantkinja takođe smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)U odnosu na postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 139261 12 Rev od 2. jula 2013. godine

36. Prije svega, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantkinja tražila povrat stana u posjed, a tužena naknadu troškova za izvršene radove u predmetnom stanu, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da su u predmetnom postupku pogrešno ocijenjeni dokazi, te, u vezi s tim, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je apelantkinja dužna da tuženoj isplati iznos od 15.527,25 KM na ime neosnovanog obogaćenja i naknade troškova za izvršene radove na predmetnom stanu.

38. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Takođe, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

39. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

40. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je tužbeni zahtjev tužene osnovan, dajući logična i argumentovana obrazloženja da tuženoj, u skladu s članom 44 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, te članom 210 Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo na namirenje sredstava koja je uložila u stanu apelantkinje u visini nužnih i korisnih troškova prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke. S tim u vezi, Ustavni sud, zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud proveo dokazni postupak u skladu s relevantnim procesnim zakonom i da je u tom smislu saslušao apelantkinju u svojstvu parnične stranke, prihvatio sve dokazne prijedloge parničnih stranaka, saslušao predložene svjedoke, proveo nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke te izvršio uvid u materijalne dokaze, kao i da je ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je taj sud dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja bila savjestan posjednik, te da su svi izvedeni radovi bili nužni radi održavanja stvari, posebno imajući u vidu da je tužena po odobrenju apelantkinjinog prednika, te apelantkinje lično, u predmetnom stanu živjela neprekidno od oktobra 2002. godine, kao i da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji apelantkinja tokom prvostepenog postupka nije posebno osporavala niti je tražila vještačenje po drugom vještaku, niti je imala dodatnih pitanja za vještaka građevinske struke, utvrdio da vrijednost izvršenih radova umanjenih za troškove amortizacije iznosi 15.527,25 KM. Takođe, Opštinski sud je, razmatrajući apelantkinjine tvrdnje da je tužena bila nesavjesna, dao jasno i logično obrazloženje da u najnepovoljnijoj varijanti za tuženu, kada bi se imalo smatrati da ona nije bila savjestan posjednik za cijeli period od useljenja u stan, ona ima pravo da zahtijeva od apelantkinje naknadu nužnih, a istovremeno i korisnih troškova, s obzirom da su svi izvedeni radovi, shodno svojoj svrsi i vrsti, korisni i za svakog vlasnika te i za apelantkinju s obzirom da je svaki od radova spriječio propadanje stvari, te je imao svoju namjenu u odgovarajućem održavanju stambenog objekta, iz čega proizlazi da su svi radovi bili nužni i lično korisni za apelantkinju kao vlasnicu stana, te da bi navedene troškove i apelantkinja imala da je u vrijeme preduzimanja radova bila u posjedu predmetnog stana. Navedene zaključke Opštinskog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su obrazloženje prvostepenog suda prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene prava.

41. U pogledu apelantkinjine dopune apelacije od 26. marta 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22 stav 3 Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju da dostave u roku iz člana 16 stav 1 prethodnih Pravila Ustavnog suda osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetne dopune apelacije, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. Shodno tome, uzimajući u obzir da je apelantkinja osporenu presudu Vrhovnog suda primila 2. avgusta 2013. godine, a da je dopunu apelacije podnijela 26. marta 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantkinjine navode iznesene u dopuni apelacije.

42. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj zakonskih odredaba na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda jasna i logična i da iz njih ne proizlazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno pravo, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b)U odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka

43. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja nije obavijestila Ustavni sud da li je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema apelantkinjinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa. Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 29. aprila 2013. godine pokrenula izvršni postupak i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja postupka je period od dvije godine i sedam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

45. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Takođe, Ustavni sud podsjeća da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina) što je i regulisano odredbom člana 5 stav 1 ZIP-a.

46. Rukovodeći se naprijed navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud u pogledu složenosti predmeta zapaža da se radi o izvršnom postupku kojeg je apelantkinja pokrenula na osnovu pravosnažne presude radi ispražnjenja i predaje u posjed nepokretnosti, te da se s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, konkretan predmet može smatrati složenim. Takođe, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o apelantkinjinoj imovini, Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak od značaja za apelantkinju.

47. U odnosu na apelantkinjin doprinos predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da je apelantkinja propustila da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje, zatim da je na traženje suda da dostavi punomoć za zastupanje postupila nakon što su protekla približno dva mjeseca, kao i da je zahtijevala produženje roka za plaćanje sudske takse koju je uplatila nakon proteka nešto više od mjesec dana. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantkinja doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka s obzirom da se nije pridržavala rokova koje je odredio sud.

48. Ocjenjujući ponašanje redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja prijedloga za izvršenja 29. aprila 2013. godine Opštinski sud, zaključkom od 11. novembra 2014. godine, vratio apelantkinjinom punomoćniku prijedlog za izvršenje na uređenje. Dakle, evidentna je pasivnost Opštinskog suda u ovom periodu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u nastavku postupka u relativno kratkom roku nakon dostavljenog uređenog prijedloga za izvršenje, rješenje o izvršenju donio 30. decembra 2014. godine, a zatim rješenjem od 23. marta 2015. godine odbio prigovor izvršenika od 26. januara 2015. godine, te prinudno izvršenje zakazao za 5. avgust 2015. godine. U svom odgovoru na apelaciju, Opštinski sud je ukazao da je na efikasnost rada u konkretnom predmetu uticala činjenica da je preopterećen velikim brojem neriješenih predmeta, te činjenica nedovoljnog broja sudija, stručnih saradnika i administrativnog osoblja. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, na primjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Takođe, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25˗32). U vezi s naprijed navedenim Ustavni sud naglašava da se, u principu, ne može prihvatiti kao opravdanje činjenica da je sud preopterećen predmetima. Međutim, primjenjujući naprijed navedenu praksu Evropskog suda na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se navedeni period u kojem Opštinski sud nije preduzimao procesne radnje može smatrati privremenim zaostatkom u radu Opštinskog suda, koji je objektivno mogao da bude uslovljen velikim brojem neriješenih predmeta te nedovoljnim brojem sudija, stručnih saradnika i administrativnog osoblja. Takođe, iz spisa očigledno proizlazi da je Opštinski sud evidentno preduzeo određene korake na organizovanju svog rada, s obzirom da je, nakon što je konkretan predmet došao na red za rješavanje, u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje u cilju sprovođenja izvršnog postupka.

49. Stoga, Ustavni sud smatra da se period od dvije godine i sedam mjeseci u kojem nije provedeno predloženo izvršenje, iako se radi o postupku koji se smatra hitnim, još uvijek ne može smatrati nerazumnim periodom neizvršenja s aspekta prava na pravično suđenje imajući u vidu apelantkinjin doprinos predmetnoj dužini postupka i činjenicu da je Opštinski sud evidentno preduzeo određene korake na organizovanju svog rada s obzirom da je, nakon što je konkretan predmet došao na red za rješavanje, u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje u cilju sprovođenja izvršnog postupka.

50. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantkinjinog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Ostali navodi

52. Apelantkinja smatra da joj osporenim odlukama redovnih sudova i u izvršnom postupku pred Opštinskim sudom povrijeđeno i pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. S obzirom da se navodi apelantkinje o povredi navedenih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu i navodima o dužini trajanja postupka, te da su u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi ostalih navedenih prava. II.Zaključak

53. Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka na tri sudske instance za svoje stavove dali jasne i logične razloge.

54. Takođe, iako izvršni postupak traje dvije godine i sedam mjeseci i još uvijek nije okončan Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što je utvrdio apelantkinjin doprinos predmetnoj dužini postupka i zato što je Opštinski sud evidentno preduzeo određene korake na organizovanju svog rada s obzirom da je, nakon što je konkretan predmet došao na red za rješavanje, u razumnim rokovima preduzimao procesne radnje u cilju sprovođenja izvršnog postupka.

55. Na osnovu člana 59 stav (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4090/13 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio