Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4665/15 (A. Đ.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4665/15
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4665/15, rješavajući apelaciju Adnana Đulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Adnana Đulovića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Adnan Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio puštanje apelanta na slobodu.
2. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda - nije dostavljeno osporeno rješenje Općinskog suda a rješenje Kantonalnog suda je bilo nepotpuno, Ustavni sud je 26. oktobra 2015. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju. Apelant je 9. novembra 2015. godine dostavio traženu dopunu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 26. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 4. novembra 2015. godine, Tužiteljstvo 5. novembra 2015. godine, a Općinski sud 6. novembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 237691 15 Kpp od 16. maja 2015. godine apelantu, koji je lišen slobode 15. maja 2015. godine, i saoptuženom Samiru Aljukiću (u daljnjem tekstu: saoptuženi) određen je pritvor u trajanju od 30 dana zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant, između ostalog, počinio produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), i to radnjama preciziranim u tač. 1. a), b), c), d) i e) alineje I rješenja i tač. 5, 6, 7. i 9. alineje III rješenja u sticaju sa produženim krivičnim djelom primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH, radnjama opisanim pod tač. 1, 2, 3, 4. i 8. alineje III rješenja, te produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH u radnjama opisanim pod tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 9. alineje II rješenja, sve u vezi sa članom 54. istog zakona. Nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i saoptuženog Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 237691 15 Kv 2 od 12. juna 2015. godine apelantu (i saoptuženom) produžio pritvor za još dva mjeseca.
Osporena rješenja
7. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 244688 15 Kv od 11. augusta 2015. godine (koje je osporeno predmetnom apelacijom) apelantu i saoptuženom produžio pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju u odnosu na apelanta može trajati najduže do 11. oktobra 2015. godine do 9.30 sati. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant osumnjičen da je kao policajac PS Istok - Policijska uprava Tuzla, u periodu od 29. septembra 2011. godine do 24. septembra 2012. godine, počinio radnje precizirane u rješenju (u suštini, u vezi sa kontrolom saobraćaja i nepokretanjem prekršajnih postupaka pri utvrđenoj neispravnosti vozila), kojim su se stekla obilježja bića krivičnih djela - produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti u sticaju sa produženim krivičnim djelom primanje dara ili drugih oblika koristi i produženo krivično djelo krivotvorenje službene isprave. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da osnovana sumnja da su apelant (i saoptuženi) počinili navedena krivična djela proizlazi iz iskaza svjedoka koji su detaljno navedeni na str. 3. do 12. i materijalnih dokaza detaljno navedenih na str. 12. do 14, te da iz navedenih dokaza jasno proizlazi da postoje opći temeljni uvjeti za produženje pritvora. Dalje je navedeno da je taj sud zaključio da u konkretnom slučaju postoji poseban pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka d) iz Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) na kojem se temelji prijedlog za produženje (a i određivanje) pritvora, i to iz razloga, kako je obrazložio taj sud, što je u odnosu na apelanta potvrđena optužnica za krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH (a u odnosu na saoptuženog za djelo precizirano u rješenju) za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina, čime je ispunjen objektivni uvjet za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
8. Općinski sud je obrazložio da ima u vidu i činjenicu da su apelant i saosumnjičeni krivična djela koja im se stavljaju na teret izvršili kao ovlaštena lica MUP-a Tuzlanskog kantona zadužena za zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana, sigurnosti prometa, jednakosti postupanja prema građanima, zaštitu i ugled države i institucije u kojoj su zaposleni, radeći suprotno interesima službe i u ličnom interesu, nanoseći štetu budžetu Tuzlanskog kantona, MUP-u Tuzlanskog kantona i građanima. Prema obrazloženju tog suda, navedeno ukazuje na posebnu težinu počinjenih krivičnih djela s obzirom na način izvršenja i posljedice koje su nastupile, kao i da su djela učinjena u vanrednim okolnostima koje ukazuju da bi puštanje apelanta i saoptuženog na slobodu predstavljalo realnu prijetnju narušavanju javnog reda i mira, koji je već narušen izvršenjem predmetnih krivičnih djela. Dalje je navedeno da su apelant i saoptuženi, djelujući po prethodnom dogovoru da vrše česte kontrole saobraćaja, bez ikakvih razloga i prethodnog obavještavanja, upućivali automobile na tehnički pregled, što predstavlja radnje koje nisu tipične za ponašanje policijskih službenika i što, prema mišljenju tog suda, upućuje na zaključak da su krivična djela vršena u vanrednim okolnostima, čime su, kako je obrazloženo, u cijelosti ispunjeni zahtjevi iz odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH kao posebnog uvjeta za produženje pritvora. Prema obrazloženju Općinskog suda, svrha pritvora iz navedene zakonske osnove je u sferi prevencije, odnosno zaštite javne sigurnosti, pravnog poretka, pa bi, prema mišljenju tog suda, ukidanje pritvora apelantu i saoptuženom uznemirilo javnost i umanjilo ugled i povjerenje u pravosuđe, te da način izvršenja krivičnog djela i posljedice izvršenja bitno odstupaju od uobičajenih posljedica a apelant i saoptuženi su radnje izvršenja poduzimali u dužem vremenskom periodu, čime su iskazali naročitu upornost i bezobzirnost u izvršenju krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
9. Protiv navedenog rješenja apelant i saoptuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju je navedeno da apelant i saoptuženi žalbama osporavaju postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret kao općeg uvjeta za izricanje pritvora, te da navode i da nisu ispunjeni ni posebni uvjeti za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S tim u vezi je navedeno da je postojanje osnovane sumnje utvrđeno na osnovu iskaza brojnih svjedoka, poimenično navedenih u rješenju, kao i na osnovu materijalnih dokaza, također preciziranih u rješenju, iz kojih, prema mišljenju tog suda, proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant kao policajac Policijske stanice Istok - Policijska uprava Tuzla u periodu od 29. septembra 2011. godine do 24. septembra 2012. godine, svjestan da zahtijeva dar ili drugi oblik koristi kako se ne bi izvršila određena službena radnja koja se morala izvršiti i da u službenu ispravu unosi neistinite podatke, kao službeno lice u FBiH u više navrata primio dar ili drugi oblik koristi, u prvom redu da se nikada ne realiziraju prekršajni nalozi po osnovu izvršenog vanrednog tehničkog pregleda teretnih motornih vozila čiji su vlasnici: ŠF „Inžinjering“ Tuzla, DOO „Termoglas“ Tuzla, DOO „Hasky shoes“ i „Landgold“, kao i vozila ostalih navedenih firmi, te da iz disciplinskog spisa proizlazi da je, zbog djelatnosti saoptuženog, disciplinski postupak protiv apelanta i lica poimenično navedenih u rješenju zastario. Osim toga, Kantonalni sud je detaljno naveo i radnje iz kojih proizlazi da je apelant u više navrata od lica preciziranih u rješenju primio novčane iznose precizirane u rješenju po osnovu neprosljeđivanja prekršajnih naloga zbog tehničke neispravnosti motornih vozila zbog čega je, prema mišljenju tog suda, nesporno utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su apelant (i saoptuženi) počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.
10. Dalje, navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi u vezi sa nepostojanjem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u pogledu realne opasnosti od narušavanja javnog reda i mira u slučaju ukidanja pritvora apelantu i saoptuženom. S tim u vezi, navedeno je da iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelanta i saoptuženog podignuta i potvrđena optužnica, da je, između ostalog, apelant počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH za koje se, s obzirom na zaprijećenu kaznu, može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina, kao i da su predmetna krivična djela počinili apelant i saoptuženi kao službena lica MUP-a koja su zadužena za zaštitu lične i imovinske sigurnosti građana, što, prema obrazloženju, ukazuje na posebnu težinu počinjenih krivičnih djela s obzirom na način izvršenja i njihove posljedice, te da su ta djela počinjena u vanrednim okolnostima koje ukazuju na to da bi puštanje apelanta i saoptuženog na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno predstavlja dovoljan razlog da bi njihovo puštanje na slobodu izazvalo veliku pažnju i revolt građana Tuzle i šire, čime je, prema mišljenju tog suda, ispunjen osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBIH. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog osnovanosti navoda apelacije apelant se pozvao na više odluka Evropskog suda donesenih u sličnim pravnim i faktičkim situacijama. Kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije apelant vidi u tome što, prema njegovom mišljenju, nije ispunjen opći uvjet za produženje pritvora, odnosno smatra da ničim nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, zbog čega smatra da je nezakonito pritvoren. Navodi da se redovni sudovi pozivaju na vanredne okolnosti i uznemirenje građana zbog načina izvršenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret i njihove posljedice, a da pri tome ne konkretiziraju, niti navode koje su to okolnosti, već se pozivaju na navodne mjere prevencije. Apelant, u vezi s tim, smatra da, u smislu standarda Evropske konvencije, redovni sudovi nisu ničim obrazložili da li su preispitali postojanje uvjeta za produženje pritvora, već su se samo pozvali, odnosno formalno prepisali razloge zbog kojih se pritvor može odrediti, zbog čega smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije i da odmah treba biti pušten na slobodu. Zbog navedenog, apelant traži i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ga odmah pustio na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Osnovni sud je naveo da ne smatra da je u konkretnom slučaju opravdana apelantova tvrdnja da su mu prekršena prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da zbog toga apelaciju treba odbiti.
14. Tužiteljstvo je navelo da su sva rješenja donesena zbog ispunjenja svih uvjeta za produženje pritvora propisanih zakonom, jer se radi o djelima izvršenim u vanrednim okolnostima, te da apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 145. st. 1. i 2.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
Član 146. stav 1. tačka d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
16. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03,37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 380.
Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Član 389.
Krivotvorenje službene isprave (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 244688 15 Kž od 17. augusta 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. augusta 2015. godine a apelacija je podnesena 16. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije.
22. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[…] (3) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana [ ]mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.
[…]
24. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazilo u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i produženju pritvora, te koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije.
25. Apelant smatra da je nezakonito lišen slobode, jer ničim nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, te zato što nisu obrazloženi, niti konkretizirani razlozi iz posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
26. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je dopušteno odrediti pritvor samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d). Ustavni sud, dalje, podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžava pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „osnovana sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavljenu nevinost, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembra 1998, stav 102, Reports 1998-VII).
27. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda iskazan u više njegovih presuda (vidi, npr., presudu od 21. juna 2011. godine u predmetu Bernobić vs. Hrvatske, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. S tim u vezi, Evropski sud mora utvrditi da li samo domaće pravo poštuje Evropsku konvenciju, uključujući i opća načela koja su izražena ili koja se podrazumijevaju u njoj, osobito načelo pravne izvjesnosti (navedeno je istaknuto i u predmetima Baranowski vs. Poljske, aplikacija broj 28358/95, kao i Ječius vs. Litve, aplikacija broj 34578/97). Također, u presudi Qing vs. Portugala (vidi presudu od 5. novembra 2015. godine, Qing vs. Portugala, aplikacija broj 69861/11) istaknuto je da, shodno članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno u kontekstu krivičnog postupka jedino ako je osnovni cilj pritvaranja njegovo privođenje pred sudske organe zbog postojanja „osnovane sumnje“ da je počinilo krivično djelo. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi i Evropski sud, Wloch vs. Poljske, aplikacija broj 27785/95, paragraf 108, ECHR 2000-IX).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju rješenja o produženju pritvora naveli brojne dokaze na osnovu čije su ocjene i analize zaključili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela povodom kojih se vodi predmetni postupak, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
29. Dalje, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem „postojanje opravdane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo je uvjet sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali sa prolaskom vremena to više nije dovoljno i Evropski sud, onda, mora utvrditi da li druge osnove koje su dali sudski organi nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode“ (presuda Vrenčev protiv Srbije, tačka 74).
30. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen i produžen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje, odnosno produženje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da taj razlog za produženje pritvora u predmetnom slučaju nije dovoljno konkretiziran, odnosno obrazložen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, pritvor može odrediti, odnosno produžiti u vanrednim okolnostima, i to ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se, stoga, može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu, zaista, narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I.A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13) Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13)).
32. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, uskoro dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), također, razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, ponovo ukazao na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“, čija je svrha bila razmotriti postupak određivanja pritvora kojim se bolje štite prava i koji bi bio u većoj mjeri usaglašen sa široko prihvaćenim međunarodnim standardima. S tim u vezi, u Odluci broj AP 3210/15 Ustavni sud je naveo da je „tom prilikom OSCE podsjetio da, prema relevantnom zakonu u Bosni i Hercegovini, sudija ne smije pribjegavati restriktivnijim ograničenjima od onih koja su nužna u datim okolnostima. Međutim, postoje izvjesne nedosljednosti u praktičnoj primjeni zakona, od kojih neke izazivaju zabrinutost u pogledu poštivanja prava optuženih lica, jer neki aspekti ukazuju na praksu u Bosni i Hercegovini koja nije u potpunosti usaglašena sa potrebom za odgovarajućim obrazloženjem ograničavanja prava na slobodu ličnosti. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, OSCE je tom prilikom istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. Zatim, da je Evropski sud, u jednom od malobrojnih predmeta koji se odnosi na primjenu ovog osnova za pritvor, utvrdio da se ovaj osnov može koristiti samo kada činjenice pokazuju da bi puštanjem optuženog na slobodu, zaista, bio narušen javni red, a da je u predmetu I.A. protiv Francuske razjasnio da nije dovoljno puko pozivanje na apstraktan način na prirodu datog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je počinjeno i eventualne reakcije porodice žrtve. Analizirajući primjenu ovog osnova za pritvor u Bosni i Hercegovini, OSCE je istakao da su se nejasnoće u pogledu koncepta javnog reda i u pogledu pritvora kao preventivne, a ne kaznene mjere negativno odrazile na domaću sudsku praksu. Da u brojnim predmetima određivanja pritvora po ovom osnovu obrazloženje glasi, otprilike, 'ako je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od deset godina, a imajući na umu način na koji je krivično djelo izvršeno… i posljedice krivičnog djela…sud nalazi da su način i posljedice krivičnog djela takvi da nalažu određivanje mjere pritvora u interesu sigurnosti građana'. OSCE je zaključio da ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda, nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Zatim je OSCE istakao da ovakva obrazloženja, također, ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.
33. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge za postojanje stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju apelantovog puštanja na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizlazi iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora, zaista, i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.
34. U kontekstu svega navedenog, u odnosu na konkretan predmet, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na apelanta ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), na okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, na način izvršenja i posljedice koje su ta djela ostavila „na budžet Tuzlanskog kantona, MUP-a Tuzlanskog kantona i građane, kao i da je samim izvršenjem tih djela izazvana reakcija javnosti jer su djela izvršili službenici policije“. Redovni sudovi su, u vezi s tim, zaključili da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i gubljenju povjerenja u pravosuđe.
35. Međutim, Ustavni sud ukazuje i na to da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OSCE-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud još jednom ukazuje na standarde Evropske konvencije prema kojima je sud, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, obavezan sa dužnom pažnjom razmotriti da li su razlozi na osnovu kojih je pritvor prvobitno određen i dalje primjenljivi. Ovo stoga što su sudovi dužni voditi računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.
36. Dovodeći navedene standarde u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, osim ukazivanja na težinu i brojnost krivičnih djela i zaprijećene kazne (pozivanje koje ne može predstavljati dovoljan osnov za određivanje pritvora zbog ovog razloga), nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi puštanjem apelanta na slobodu, zaista, bio narušen javni red. Redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog Izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o produženju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako se apelantu ne produži pritvor. Ustavni sud, u vezi s navedenim, smatra da je pozivanje redovnih sudova na činjenicu da je apelant službeno lice - policajac i da bi njegovim puštanjem na slobodu uslijedila reakcija građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, te da je takva reakcija već nastupila zbog apelantovog službenog statusa proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu su propustili da utvrde postojanje okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli u kojim radnjama i dešavanjima su se odigrala i odigrat će se narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis, Lakatoš protiv Srbije, presuda od 7. januara 2014. godine, stav 97). Naime, u navedenoj presudi Evropski sud je istakao da su u tom slučaju „domaći sudovi produžili pritvor jedanaest puta, oslanjajući se na ozbiljnost moguće kazne i prirodu navodnog krivičnog djela (vidjeti st. 6, 9. i 24. u gornjem tekstu). Iako je tačno da iz razloga njihove posebne težine i reagiranja javnosti na njih neki prekršaji mogu dovesti do društvenog uznemirenja koje bi moglo opravdati pritvor u istrazi, ovaj razlog bi se mogao smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da je zasnovan na činjenicama koje bi mogle pokazati da bi puštanje optuženog, zapravo, narušilo javni red (vidjeti, Letellier, citiran u gornjem tekstu, stav 51). U ovom predmetu ti uvjeti nisu ispunjeni. Domaći sudovi su ocijenili potrebu da se pritvor u istrazi nastavi sa prilično apstraktnog i formalističkog stanovišta, uzimajući u obzir samo ozbiljnost moguće kazne i prirodu navodnog krivičnog djela. U ponovljenim obrazloženjima oni nikada nisu raspravljali o mogućem reagiranju javnosti zbog puštanja na slobodu prvog, drugog i trećeg podnosioca predstavke, niti su se pozvali na ovo pitanje“.
37. Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi pri određivanju i produženju pritvora apelantu zbog zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će apelantovo puštanje na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. istog člana Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu saznanje da je pritvor koji je apelantu produžen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), ukazuje da, stoga, nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja, ali bez obzira na to, smatra značajnim i svrsishodnim da ukaže na utvrđeno kršenje apelantovih ustavnih prava prilikom donošenja osporenih rješenja.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada odluke redovnih sudova o produženju pritvora sadrže dovoljne i jasne razloge za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao općeg razloga za određivanje pritvora, ali kada su, istovremeno, u svrhu određivanja, odnosno produženja pritvora, redovni sudovi propustili suštinski da preispitaju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH za produženje pritvora apelantu i svoju odluku o produženju pritvora zasnovali na nedovoljnim i neindividualiziranim razlozima, koji ne korespondiraju sa standardima Evropske konvencije.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman