Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1708/12 (Granična policija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1708/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP 1708/12, rješavajući apelaciju Granične policije Bosne i Hercegovine na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Granične policije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 000220 12 Rev od 14. marta 2012. godine, broj S1 3 000220 11 Pž od 20. decembra 2011. godine i broj S1 3 P 000220 09 P od 12. maja 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 9. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 000220 12 Rev od 14. marta 2012. godine, broj S1 3 000220 11 Pž od 20. decembra 2011. godine i broj S1 3 P 000220 09 P od 12. maja 2011. godine.

2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj S1 3 P 000220 09 P od 12. maja 2011. godine, koja je potvrđena drugostepenom Presudom Suda BiH broj S1 3 000220 11 Pž od 20. decembra 2011. godine, obavezana je apelantica da „Autovucas-Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 85.160,00 KM na ime izmakle dobiti sa zakonskom zateznom kamatom od 24. marta 2011. godine, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.648,30 KM.

3. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelantica odgovorna za štetu koja je nastala tužitelju zbog neopravdanog i neosnovanog oduzimanje i zadržavanje njegovog putničkog vozila, u periodu od 24. avgusta 2005. godine do 22. januara 2008. godine, to jest dvije godine i pet mjeseci, zbog čega je tužitelj bio onemogućen da oduzetim vozilom obavlja svoju registrovanu komercijalnu djelatnost-rent a car. Prvostepeno i drugostepeno građansko vijeće Suda BiH su smatrali, s obzirom da nadležni tužilac nije podigao optužnicu za krivično djelo izvršeno na osnovnom sredstvu tužitelja, da je apelantica odgovorna za štetu proizašlu iz radnji koje je preduzela i da je dužna tužitelju navedenu štetu nadoknaditi primjenom odredbe člana 172. stav 1. u vezi sa čl.154. stav 1, 189 st. 1-3 i 277 ZOO. Visina naknade štete je utvrđena na osnovu mišljenja i nalaza vještaka ekonomske struke.

4. Revizionom Presudom Suda BiH broj S1 3 000220 12 Rev od 14. marta 2012. godine apelanticina revizija je odbijena. Reviziono vijeće Suda BiH je ocijenilo pravilnim stav prvostepenog i drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH, kako u pogledu osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva tako i pogledu njegove visine.

5. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešnog tumačenja Zakona o državnoj graničnoj službi (sada Zakona o graničnoj policiji) i ZOO, te ističe da u radnjama koje preduzela nema elemenata protivpravnosti koja bi predstavljala pretpostavku njene odgovornosti za predmetnu štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na:

www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljano u predmetu iste apelantice broj AP 395/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 395/12 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da su u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni i obrazloženi razlozi zašto je utvrđena apelanticina odgovornost za štetu koja je nastala zbog neopravdanog i neosnovanog oduzimanje i zadržavanje tužiteljevog putničkog vozila. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da apelacioni navodi vezani za kršenje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje, zbog čega je predmetna apelacija odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovane.

10. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju pokreću ista pitanja o kojim je već odlučivao u Odluci broj AP 395/12, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nego se u odnosu na povredu ovih prava poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelacioni navodi vezani za kršenje prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Savjetnik Nina Vasiljević Nacrt pripremljen 16. novembar 2015. godine Kontrolirano 17. novembar 2015. godine Hasan Mujagic