Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/12 (B. M.)
Odluka donesena 08. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Revizija
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2479/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2479/12, rješavajući apelaciju Božane Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Martinović podnesena protiv :
- rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Dn 004011 13 Rev, od 14. novembra 2013. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 005805 11 Gž od 9.
novembra 2011. godine; i, -protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 00720412 Gž od 26. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Italije, podnijela je 3. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke po reviziji koju je izjavila protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Gž Dn 005805 11 Gž od 9. novembra 2011. godine. Apelantica je u 9 navrata dopunjavala apelaciju. Iz dopuna apelacije Ustavni sud zaključuje da je apelatica osporila i u međuvremenu doneseno rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Dn 004011 13 Rev, od 14. novembra 2013. godine. Takođe, podneskom od 12. jula 2013. godine apelantica osporila rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 00720412 Gž od 26. juna 2013. godine.
2. Prije nego razmotri činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom AP-3023/10 (spojen sa predmetom AP-4861/11) od 23. februara 2012. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantice izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Gž Dn 005805 11 Gž od 9. novembra 2011. godine, jer je u toku bio postupak po reviziji. Stoga će u predmetnoj apelaciji razmotriti i apelacione navode koje je apelantica istakla u vezi sa rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Gž Dn 005805 11 Gž od 9. novembra 2011. godine, jer je odluka o reviziji odbačena iz formalnih razloga, pa navedeno rješenje Kantonalnog suda, koje je apelantica osporila apelacijom AP 3023/10, predstavlja konačnu odluka u navedenom predmetu.
3. Dakle, činjenice u predmetu koje proizilaze iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije mogu se sumirati na sljedeći način:
Predmet DnI: 2784/01
4. Kako proizilazi iz dostavljenih odluka Pero Martinović je 2001. godine podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na stanu na u Mostaru osnovu kupoprodajnog ugovora. Apelantica je kao zainteresovana osoba 2005. godine podnijela zahtjev za upis prava vlasništva na istom stanu, kao i podnijela zahtjev da se odbije zahtjev Peru Martinoviću za uknjižbu.
5. Rješenjem Općinskog suda broj Dn:I 2784/01 od 23. maja 2011. godine dopuštena je, na temelju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo pobliže opisanog u stavu 1. izreke rješenja, uknjižba prava vlasništva na stanu koji se nalazi u Mostaru, pobliže opisanog u tački a. citiranog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan), dosadašnje vlasništvo prodavatelja D.P. Rudnik mrkog uglja Mostar, u korist Pere Martinovića sa dijelom 1/1, kao i na pripadajućem dijelu zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koje služe zgradi kao cjelini, kao i na pripadajućem dijelu zemljišta ispod zgrade u korist vlasnika kao u B listu.
6. Odlučujući o žalbi apelantice, kao zainteresovanog lica, podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 Dn 005805 11 Gž od 9. novembra 2011. godine žalbu odbio i osporeno prvostepeno rješenje potvrdio.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je Pero Martinović, kao predlagatelj podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na osnovu ugovora o kupoprodaji (otkupu stana), a da je apelantica kao predlagateljica podnijela zahtjev za uknjižbu po osnovu pravosnažne presude, u predmetu koji je zaveden pod brojem DnI-450/05. Nadalje, sud je naveo da je apelantica tražila spajanje određenih DN predmeta, koje je naveo, kao i spajanje koje je izvršeno u istim. Takođe, Kantonalni sud je, pozivajući se na član 36. Zakona o zemljišnim knjigama, naveo da ukoliko je podnijeto više zahtjeva koji se odnose na isto pravo ne može izvršiti upis na osnovu kasnije podnijetog zahtjeva (za upis) dok ne izvrši upis ranije podnijetog zahtjeva, kao i da odlučuje na osnovu stanja koje je bilo u momentu podnošenja prijedloga. U konkretnom slučaju kantonalni sud je istakao da je prvi zahtjev (Pera Martinovića) podnijet 4. oktobra 2001. godine, te je upis izvršen na osnovu prvog podnesenog zahtjeva, a prema redoslijedu upisa. Takođe, sud je naveo da ne može ispitati rješenje o spajanju postupka donijeto u predmetu DnI: 761/10, od 21. marta 2011. godine, što je posebno obrazložio, i da ne može odlučiti o zahtjevu apelantice o predbilježbi njenog prava po okončanju predmeta 58 0p 028997 07 P, a koji je podnijela u predmetu DnI-450/05. Stoga, imajući u vidu da rješavanje o zahtjevu Pera Martinovića nije spojeno sa apelanticinom zahtjevom to je prvostepena odluka pravilna. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je iz izvatka iz knjige položenih ugovora broj 7305/11 broj poduloška 14766 k.o. Mostar, (koji je priložen uz žalbu) vidljivo da je pored prava vlasništva Pera Martinovića izvršen upis zabilježbe spora koji se odnose na isto zemljišno knjižno tijelo (DnI-450/05 i DnI-761/10), čime je prema trećim licima učinjeno vidljivim da postoje još dva zahtjeva koja nisu riješena, pa se niko ne može pravdati u pravnom prometu da nije znao za navedeno.
8. Apelantica je izjavila reviziju Kantonalnom sudu protiv navedenog rješenja 10. decembra 2011. godine. Vrhovni sud je donio rješenje broj 70 0 Dn 004011 13 Rev od 14. novembra 2013. godine kojim je reviziju odbacio kao nedozvoljenu, pozivom na član 76. Zakona o zemljišnim knjigama kojim je propisano da je protiv odluka donesenim u ovoj vrsti predmeta (upis u zemljišne knjige) dozvoljena žalba, kao i član 83. istog zakona kojim je regulisano da se na pitanje upisa u zemljišne knjige koja nisu regulisana ovim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe opšteg dijela Zakona o vanparničnom postupku. Nadalje, članom 18. Zakona o vanparničnom postupku regulisano je da se revizija može izjaviti izuzetno samo za odlučivanje o stambenim stvarima i naknadi eksproprisane nepokretnosti.
9. Rješenjem broj 70 0 Dn 004011 13 Rev od 4. aprila 2014. godine ispravljeno je rješenje suda u stavu 3. tako da umjesto riječi „notar Hadžić Zijad“ treba da stoji „zainteresovane osobe Božane Martinović“.
10. Općinski sud donio je rješenje DNI: 506/13 od 30. maja 2013. godine kojim je na osnovu zahtjeva apelantice radi ispravke pod.ul. br. 14766 KPU KO Mostar i upisa broja z.k. uloška za predmetne nekretnine, precizno označene, dozvolio upis na tačno preciziran način. U obrazloženju je navedeno da je postupajući referent u predmetu DnI. 2784/01 propustio upisati broj z.k. uloška u kojem su upisane navedene čestice na kojima je izgrađena zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan. Predmet DnI: 450/05
11. Odlučujući o prijedlogu apelantica za upis prava vlasništva na predmetnom stanu na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj 58 0 P 028997 07 od 3. aprila 2009. godine, Općinski sud je rješenjem broj DN.I-450/05, od 12. juna 2012. godine dozvolio u podulošku 14766 KPU Mostar uknjižbu prava vlasništva na stanu u korist apelantice sa dijelom ½, dosadašnje vlasništvo Pere Martinovića.
12. Apelantica je protiv navedenog prvostepenog rješenja izjavila žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem broj 07 0 Dn 007204 12 Gž od 26. juna 2013. godine odbio kao neosnovanu.
13. U obrazloženju sud je naveo da je upis izvršen na osnovu prijedloga apelantice, u skladu sa zakonskom regulativom i procedurom (član 44. Zakona o zemljišnim knjigama i član 14. Uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora) te je navedeno šta rješenje o upisu sadrži. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je sam postupak upisa propisan Uredbom o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora te je istakao da žalbeni navodi apelantice koji se odnose na oznaku broja dnevnika nisu osnovani jer se radi o podacima koje nije obavezno unositi u rješenje o upisu, shodno članu 44. Zakona o zemljišnim knjigama. Ostale žalbene navode koji se odnose na proceduru evidentiranja i zavođenja prispjelih zahtjeva z.k. uredu, a koji se odnose na pitanja u vezi sa radom z.k. ureda (što je regulisano Pravilnikom o postupanju u zemljišno knjižnim stvarima) sud je ocijenio da su bez uticaja na zakonitost pobijanog rješenja.
14. Vrhovni sud je donio rješenje broj 07 0 Dn 004014 13 Rev od 23. januara 2014. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena (rješenje nije dostavljeno Ustavnom sudu u kopiji koja je čitka, niti je apelantica konkretno osporila ovo rješenje).
15. Apelantica je u apelaciji navela povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 14. Evropske konvencije. Prvobitno je apelantica podnijela apelaciju zbog činjenice da je Pero Martinović upisao pravo vlasništva na stanu, a da apelantica iako je ishodovala pravosnažnu presudu (pravosnažna sa danom 16. decembar 2009. godine, kojom je utvrđeno da je stan bračna stečevina te pravo apelantice na ½ stana ) nije mogla upisati svoje pravo vlasništva zbog nepostupanja nadležnog suda, čime je dovedena u neravnopravan položaj. Apelantica je prije svega istakla „nerazumnu“ dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, po reviziji protiv rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 005805 11 Gž od 9. novembra 2011. godine, te nakon što je ishodovala odluku po reviziji (kojom se revizija odbacuje kao nedopuštena) osporava da je takva odluka nepravilna i nezakonita jer se radi o stambenom pitanju. Apelantica je navela da je pasivnost u radu suda „sprečavanje pristupa sudu“. U predmetu DnI:450/05 apelantica je ukazala da osporeno rješenje ima nedostatke (upis nar. Broja i godine uknjižbe) te je isto osporila kao nezakonito. Takođe, u oba predmeta apelantica je osporavala rješenja koja su donijeta u postupku uknjižbe zbog grešaka koja su ista sadržavala, te tražila i isplatu naknade na ime nematerijalne i materijalne zbog dužine trajanja postupka.
16. Ustavni sud je pozvao apelanticu 7. oktobra 2015. godine da precizira navode iz apelacije, jer je u veoma opširnoj i konfuznoj apelaciji, kao i njenim dopunama apelantica osporavala ili tražila preispitivanje ranije donijetih odluka Ustavnog suda, te upućivala na mnogobrojne postupke pred redovnim sudovima, okončane do podnošenja apelacije, ili koju su pokrenuti nakon podnošenja ove apelacije. Apelantica je djelomično odgovorila na zahtjev Ustavnog suda 5. novembra 2015. godine.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud prije svega napominje da je i „preciziranom apelacijom“ apelantica nastavila sa ukazivanjem na ranije donijete odluke Ustavnog suda dovodeći ih u vezi sa konkretnim predmetom ili tražeći njihovo preispitivanje zbog novih činjenica u redovnom postupku. Stoga Ustavni sud podsjeća da po postoji regulisana procedura odnosno postupak preispitivanja odluka Ustavnog suda, te se određena odluka može eventualno preispitati samo u tom konkretnom predmetu u kojem je donijeta, uz ispunjenje uslova predviđenih Pravilima Ustavnog suda. Takođe, imajući u vidu način na koji je apelantica ukazivala i na različite postupke pred redovnim sudovima „povezujući“ ih sa konkretnim predmetom, Ustavni sud jasno napominje da isti neće biti predmet ispitivanja u konkretnom predmetu, u kojem će odlučiti isključivo o odlukama donesenim u postupku upisa u zemljišne knjige koje je apelantica eksplicitno osporila podnesenom apelacijom i njenim dopunama. Dakle, predmet razmatranja u konkretnoj odluci će biti postupci DnI-2784/01 i DnI-450/05.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelantica povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je apelacija podnijeta prije svega zbog dužine trajanja postupka po reviziji protiv rješenja Kantonalnog suda od 9. novembra 2011. godine. U vezi sa navodima o dužini trajanja postupka po reviziji, Ustavni sud prije svega primjećuje da je eksplicitnim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama (član 76.) propisano da je u ovakvoj vrsti predmeta (odluke zemljišno knjižnog referenta) stranke mogu izjaviti žalbu te da ni iz odredbi niti Zakona o vanparničnom postupku, na čiju primjenu upućuje član 83. Zakona o zemljišnim knjigama, ne proizilazi da je u ovoj vrsti postupka dozvoljena revizija (ona je prema članu 18. Zakona o vanparničnom postupku, dozvoljena samo u postupcima u kojim se odlučuje o stambenim stvarima i o naknadi za ekspropiranu nepokretnost). U kontekstu navedenog, budući da se predmetni postupak tiče se upisa nekretnina i prava vlasništva na tim nekretninama u knjigu položenih ugovora, nesporno je da je apelantica izjavila reviziju u postupku u kojem revizija nije zakonom dozvoljena. Stoga, osim apelanticinog tumačenja prirode postupka nema ništa što ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila dozvoljena i da je apelantica mogla imati legitimno očekivanje da će uspjeti sa revizijom u ovom postupku (vidi matadi mutandis odluku Ustavnog suda AP-3065/09, od 30. oktobra 2012. godine, dostupna na ww.ustavnisud.ba). Zbog navedenog, apelantica se ne može efikasno pozivati na to da je Vrhovni sud povrijedio njeno pravo na „pristup sudu“ i da je na taj način prekršio njeno pravo na odluku „u razumnom roku“.
22. Imajući u vidu apelanticine navode kojim ukazuje na propuste redovnih sudova prilikom donošenja osporenih rješenja, a koji se uglavnom tiči primjene materijalnih i procesnih propisa, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih rješenja u obrazloženju svojih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna ishodom postupka, iako je udovoljeno njenom zahtjevu te je upisna kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom ½. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se redovni sudovi dali jasne navode u konkretnim predmetima koji se tiču redoslijeda upisa, načina upisa, procedure kao i primjene relavatnih propisa, te da su eventualne greške na koje je apelantica ukazivala ispravljene u toku postupka pred redovnim sudovima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Apelantica je istakla povredu prava iz člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da ove navode o zabrani diskriminacije apelantica dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Međutim, apelantica najčešće govori o „općenitoj diskriminaciji“, te ničim konkretno ne precizira u čemu se ogleda diskriminacija apelantice. Imajući u vidu da navode o diskriminaciji apelantica ničim nije potkrijepila, niti Ustavni sud može naći elemente koji bi na bilo koji način ukazivali da je apelantica diskriminisana, to i ove navode Ustavni sud cijeni očigledno prima facie neosnovanim.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman