Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-210/14 (M. L.,V. M.,M. K.,D. L.,K. J.)

Odluka donesena 22. 12. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-210/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-210/14, rješavajući apelacije Milenka Lazića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milenko Lazić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 001423 13 Kž 2 od 22. oktobra 2013. godine;

Vedad Malokos, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 028596 15 Kž od 3. aprila 2015. godine;

Milorad Kunarac, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 052269 15 Kž 2 od 15. aprila 2015. godine;

Darko Lakić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 002131 15 Kž 2 od 18. juna 2015. godine;

Krunislav Janković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 055879 15 Kvlz od 14. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-210/14 Milenko Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stanara, kojeg zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnio je 16. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 001423 13 Kž 2 od 22. oktobra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. marta 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, između ostalog, apelant je proglašen krivim za krivično djelo tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud u radnjama apelanta našao sva obilježja krivičnog djela lake tjelesne povrede. Naime, nesporno je utvrđeno da je apelant kritične prilike nanio lake tjelesne povrede optuženom V.Đ. na način što ga je drvenom motkom udario u predjelu leđa. Kako je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, sud je zaključio da ne stoji ni prigovor apelantove odbrane da je radi razjašnjenja istog suda trebao dozvoliti rekonstrukciju događaja na licu mjesta. Također, utvrđeno je da se ni prigovor koji se odnosi na svjedočenje svjedoka M.K. ne može prihvatiti, jer sama po sebi činjenica da je svjedok radio prvu smjenu na dan događaja, ne znači da se nije mogao zateći u blizini kuća apelanta i V.Đ. u vrijeme sukoba. U vezi s tim, utvrđeno je da je ovaj svjedok svjedočio pod zakletvom, da je njegov iskaz u skladu sa ostalim provedenim dokazima i da je prvostepeni sud s pravom prihvatio njegov iskaz u okviru ocjene dokaza. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-2984/15 Vedad Malokos (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 K 028596 15 Kž od 3. aprila 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, optuženi, a među njima i apelant, su proglašeni krivima za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, pa su im izrečene kazne zatvora, i to apelantu u trajanju od osam mjeseci, a optuženima A.H., E.K. i A.O. u trajanju od po šest mjeseci. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su optuženi, kao saizvršitelji, oštećenog teško tjelesno povrijedili tako da je kod istog doveden u opasnost život, čime su počinili predmetno krivično djelo, za koje djelo su oglašeni krivim i osuđeni na kazne zatvora. Naime, iz provedenih dokaza, sud je zaključio da su optuženi zajedno tukli oštećenog po tijelu u predjelu trbuha, da je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu opasnu po život i da su optuženi u takvoj situaciji postupali kao saizvršitelji. Nadalje, utvrđeno je da su optuženi došli zajedno u jednom vozilu, a prije toga, apelant je provjeravao da li se oštećeni nalazi na kritičnom mjestu i da li će ih sačekati, pa je kod takvog stanja stvari, sud zaključio da su optuženi došli sa namjerom da napadnu oštećenog zbog navodne priče da apelant prodaje drogu, pa su samim tim i pristali da oštećenom nanesu opisanu tjelesnu povredu. Dakle, utvrđeno je da su optuženi došli sa namjerom da napadnu oštećenog zbog pomenute navodne priče i da ga tjelesno povrijede, svjesni da djeluju zajednički, pa je iz tog njihovog djelovanja nastala kao posljedica teška tjelesna povreda kod oštećenog i u takvom slučaju se optuženi smatraju kao saizvršitelji u navedenom krivičnom djelu, a ne kao učesnici u tuči, bez obzira na to što nije utvrđeno ko je od optuženih oštećenom nanio tešku tjelesnu povredu.

3. AP-3021/15 Milorad Kunarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 052269 15 Kž 2 od 15. aprila 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 2. u vezi stava 1. KZ RS, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim prigovorima, na osnovu međusobno saglasnih i logično povezanih činjenica i okolnosti koje proizilaze iz iskaza oštećene D.P. i iskaza svjedoka D.P. i D.P., službene zabilješke PS Bijeljina, iskaza svjedoka M.L. i medicinskih dokumenata o povredama oštećene, te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, na pouzdan način utvrdio da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, opisanim u izreci presude, oštećenu sa umišljajem lako tjelesno povrijedio sredstvom koje je podobno da se tijelo teško povrijedi i na taj način ostvario sva bitna zakonska obilježja predmetnog krivičnog djela, za koje je pravilno oglašen krivim. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-4215/15 Darko Lakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 16. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 002131 15 Kž 2 od 18. juna 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da žalba smatra da je apelant postupao u nužnoj odbrani, dakle da je odbijao od sebe istovremeni protivpravni napad, pa da slijedom toga djelo za koje je proglašen krivim, nije krivično djelo. Međutim, utvrđeno je da se ti prigovori ne mogu prihvatiti, jer je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju presude koja se žalbom pobija, iznio sadržaj kako dokaza optužbe, tako i dokaza odbrane, pa sve te dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. Shodno tome, sud je zaključio da je apelant u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude učinio predmetno krivično djelo. Osim toga, sud je zaključio da sadržaj nalaza vještaka specijaliste sudske medicine obezvrjeđuje i vrijednost kazivanja apelant kao svjedoka, kao i svjedoka M.N., koji iznose tvrdnju da je kobni pad nastradalog V.M. na betonsko tlo posljedica odgurivanja i saplitanja, a ne udarca pesnicom od strane apelanta. Naime, utvrđeno je da je očigledno da takvu verziju događaja ne podržava ni jedan valjan dokaz koji bi njihovo kazivanje učinilo uvjerljivim, a samim tim i prihvatljivim. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-4754/15 Krunislav Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 27. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 055879 15 Kvlz od 14. jula 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. u vezi sa članom 23. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u pogledu odlučnih činjenica prihvatio kao uvjerljivo svjedočenje svjedoka D.M. pred Okružnim tužiteljem u Bijeljini. Također, utvrđeno je da je, pri tome, svjedočenje ovog svjedoka iz istrage prvostepeni sud cijenio dovođenjem u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, prvenstveno provedenim sudsko medicinskim vještačenjem od strane vještaka dr. Z.C., a potom i u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka N.M., F.H., M.E., M.M. i R.Š.. Nadalje, utvrđeno je da se prvostepeni sud sa posebnom pažnjom bavio analizom iskaza svjedoka D.M. datih u pojedinim fazama postupka te je pravilno zaključio da su procesno vrijedne izjave koje je on dao tokom istrage, a da je neprihvatljivo njegovo svjedočenje na glavnom pretresu u kome je pokušao da svu odgovornost prebaci na saizvršitelja N.S. te na taj način pomogne apelantu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da iz iskaza svjedoka D.M. te provedenog sudsko medicinskog vještačenja, a uzimajući u obzir i iskaz ostalih svjedoka, proizilazi jedini mogući zaključak, a to je da su N.S. i apelant postupali kao saizvršitelji, te da realno preduzeta radnja od strane apelanta ima karakter saizvršiteljske radnje. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-210/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-210/14 (M. L.,V. M.,M. K.,D. L.,K. J.) | Sudska praksa | Aktio