Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4767/15 (S. G.)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4767/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine u predmetu broj AP-4767/15, rješavajući zahtjev Siniše Glamočanina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Siniše Glamočanina za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Glamočanin iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Miodrag Stojanović i Dejan Bogdanović, advokati iz Bijeljine, podnio je 28. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 004396 15 Kž 2 od 29. septembra 2015. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 004396 15 Kv 2 od 16. septembra 2015. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se odložiti sprovođenje pobijanog rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 004396 15 Kv 2 od 16. septembra 2015. godine je apelantu, koji je presudom Okružnog suda broj 12 0 004396 14 K od 6. februara 2015. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, zamijenjen ostatak kazne zatvora u trajanju od dva mjeseca i 28 dana za novčanu kaznu u iznosu od 8.800,00 KM koju je apelant dužan da plati u jednakim mjesečnim ratama u roku od 1 (jedne) godine u mjesečnim iznosima od po 733,33 KM.

3. Kako slijedi iz dokumentacije spisa, u konkretnom slučaju apelant je osuđen pravosnažnom presudom Okružnog suda broj 12 0 004396 14 K od 6. februara 2015. godine na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci za krivično djelo - Izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03 sa izmjenama, u daljem tekstu: KZ RS), u koju kaznu zatvora mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 5. februara 2014. godine do 7. aprila 2014. godine. S obzirom da je apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, to je u ovom slučaju ostatak kazne zatvora u odnosu na koji se traži zamjena za novčanu kaznu dva mjeseca i 28 dana, pa je Okružni sud u skladu sa članom 33. stav 2. i članom 36. stav 3. KZ RS ovaj ostatak kazne zatvora zamijenio za novčanu kaznu od 8.800 KM, tako što je svaki dan zatvora računao u iznosu od 100,00 KM.

4. Naime, kako navodi Okružni sud, odredbom člana 33. stav 2. KZ RS propisano je da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci može na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. tog Zakona. Odredbom člana 36. stav KZ RS je propisano da će se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svaki započetih 100,00 KM odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci. U članu 35. stav 4. KZ RS se propisuju uslovi za utvrđivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne tako što se uzima visina dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja kao i porodične obaveze. Nadalje, u stavu 5. istog člana je propisano da ukoliko ne postoje naprijed navedeni podaci koji se odnose na izračunavanje dnevnog iznosa novčane kazne, novčanu kaznu sud izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opšta pravila za odmjeravanje kazne.

5. Dakle, kako je navedeno u rješenju, iz smisla i pravnog značenja citiranih zakonskih odredbi proizilazi da je utvrđivanje dnevnog iznosa novčane kazne obavezno u svakom slučaju. Ukoliko ne postoje podaci pomoću kojih se utvrđuje visina dnevnog iznosa, a koji su propisani u stavu 4. člana 35. KZ RS, nalaže se sudu da se novčana kazna izrekne u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opšta pravila za odmjeravanje kazne. Iz svih zakonskih odredbi kojima se reguliše utvrđivanje visine novčane kazne, odnosno zamjena kazne zatvora za novčanu kaznu, proizilazi obaveza suda da u svakom konkretnom slučaju pored ocjene ispunjenosti uslova za utvrđivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, ocijeni da li će utvrđena novčana kazna ispuniti uslove koji se odnose na svrhu kažnjavanja.

6. Kako navodi Okružni sud, posebno u ovom slučaju treba imati u vidu činjenicu da je apelant, sklapajući sporazum o priznanju krivice, prihvatio kao odgovarajuću kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Dakle, apelant je dogovorio kaznu zatvora koja je i u vrijeme sklapanja sporazuma bila ispod zakonom propisanog minimuma, pa se iz tih razloga, a i iz razloga naprijed navedenih u obrazloženju ovog rješenja sud nije prihvatio zahtjev apelantovog branioca za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom koja bi bila određena po dnevnim iznosima, tako što bi dnevni iznos od 13,53 KM predstavljao jednu šezdesetinu prosječne neto plate u vrijeme podnošenja zahtjeva. Po ocjeni Okružnog suda, ovakav način utvrđivanja dnevnog iznosa u slučaju kada ne postoje podaci koji se odnose na mjesečnu neto platu, odnosno mjesečni neto prihod nije pravilan jer se stavom 6, člana 35. KZ RS samo propisuju najviši i najniži dnevni iznosi novčane kazne u slučaju kada postoje podaci po osnovu koji se može izračunati dnevni iznos, a u slučaju kada takvih podataka nema novčana kazna se izriče u određenom iznosu.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 004396 15 Kž 2 od 29. septembra 2015. godine odbijena je, kao neosnovana, žalba branioca apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 004396 15 Kv 2 od 16. septembra 2015. godine.

8. Vrhovni sud smatra da se prigovorima sadržanim u žalbi branioca apelanta ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijanog rješenja da se apelantu ostatak izrečene kazne zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca i 28 (dvadesetosam) dana, zamjeni novčanom kaznom u iznosu od 8.800,00 KM, te da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi visina novčane kazne po dnevnim iznosima, obzirom da nisu ispunjeni uslovi koji su propisani u članu 35. stav 4. KZ RS. Vrhovni sud navodi da razloge za takav zaključak, kao mjerodavno obrazložene i valjane, u cjelosti prihvata i njihova pravilnost se žalbenim argumentima, ne može osporiti. Naime, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 35. stav 4. i 5. KZ RS, pravilno utvrdio da apelant ne ostvaruje dnevne dohotke u vidu neto plata niti druge dohotke po osnovu drugih primanja, pa prema tome, ne postoje podaci propisani u stavu 4. člana 35. KZ RS, na osnovu kojih se može utvrditi visina dnevnog iznosa novčane kazne, zbog čega je apelantu, pravilno izrekao novčanu kaznu u određenom iznosu, kako je to propisano u stavu 5. člana 35. KZ RS. Kako iz navedenih razloga žalba nije osnovana, Vrhovni sud je žalbu odbio na osnovu člana 337. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) i odlučio kao u izreci ovog rješenja.

9. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant navodi da se Vrhovni sud nije ni upustio u ozbiljno razmatranje uložene žalbe, te je dao samo uopšteno i formalno obrazložio svoju odluke, ne osvrnuvši se na niz žalbenih navoda koje je branilac apelanta istakao u žalbi. Također, Okružni sud je propustio da razmotri niz žalbenih navoda koje je iznijela odbrana, između ostalog, ne osvrnuvši se ni na očigledne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano, kao što je povreda člana 59. stav 3. ZKP RS. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud ovakvim postupanjem povrijedio pravo na žalbu branioca koje je garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, ali i članom 13. Evropske konvencije, s obzirom da apelantu nije omogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer se sud nije upustio u ozbiljno razmatranje žalbe apelanta. Osim toga, sud je odlučujući po zahtjevu odbrane za zamjenu kazne zatvora novčanom pogrešno primijenio relevantne norme KZ RS kojima je uređeno ovo pitanje, što je za posljedicu imalo povredu prava na imovinu i zabrane diskriminacije

11. Apelant dalje navodi da je sud pogrešno protumačio normu sadržanu u članu 35. stav 4. KZ RS, istakavši da se ne može prihvatiti zahtjev apelanta za utvrđivanje novčane kazne u dnevnim iznosima jer apelant ne ostvaruje dnevne dohotke u vidu neto plata niti druge dohotke po osnovu drugih primanja, te stoga, kako je navedeno, ne postoje podaci na osnovu kojih bi isti mogao da utvrdi dnevni iznos novčane kazne. Ovakvim tumačenjem relevantne zakonske norme vrši se diskriminacija lica po osnovu nezaposlenosti, jer se onemogućava nezaposlenim licima i kao i licima koja ne ostvaruju dohodak po nekom drugom osnovu, pravo na izricanje novčane kazne srazmjemo njihovoj imovinskoj situaciji, što je sve u suprotnosti sa članom II/4 Ustava BiH kojim je zabranjena diskriminacija po osnovu socijalnog porijekla, imovine ili drugom statusu. Dakle, imajući u vidu sve prethodno navedeno, apelant zaključuje da je u potpunosti neprihvatljivo tumačenje relevantnih norme od strane nižestepenih sudova prema kojem se licima koja ne ostvaruju dohodak ne može izreći novčana kazna srazmjerno njihovom imovinskom stanju, te su stoga i odluke nižestepenih sudova u ovom predmetu zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

12. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se odložiti sprovođenje pobijanog rješenja do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji. Apelant smatra da je donošenjem odluke o zamjeni ostatka kazne zatvora u novčanu kaznu ugrožena njegova imovinska situacija jer ne ostvaruje dnevne dohotke u vidu neto plata niti druge dohotke po osnovu drugih primanja. On navodi da bi usvajanje privremene mjere bilo u interesu pravičnosti, s obzirom da bi u suprotnom apelant i njegova porodica bili dovedeni na „rub egzistencije imajući u vidu da ne raspolažu novčanim sredstvima niti imovinom koja bi bila dovoljna za isplatu novčane kazne u visini koja je određena pobijanim rješenjem“.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Ustavni sud, dakle, ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio provođenje pobijanog rješenja kojim je apelantu, upravo na njegov zahtjev, ostatak izrečene kazne zatvora zamijenjen novčanom kaznom. Apelant smatra da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu pravičnosti, s obzirom da bi u suprotnom apelant i njegova porodica bili dovedeni na „rub egzistencije“. Međutim Ustavni sud smatra da apelant, osim ovih navoda, koji sami po sebi nisu dovoljni za usvajanje tražene privremene mjere, nije ponudio razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje takve privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranka i pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4767/15 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio