Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4977/14 („UNICEP COMPANY“ A.D. Banjaluka)

Odluka donesena 08. 12. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4977/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 12. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4977/14, rješavajući zahtjev „UNICEP COMPANY“ A.D. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „UNICEP COMPANY“ A.D. Banjaluka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „UNICEP COMPANY“ A.D. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 20. novembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine i presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine. Apelant je 28. oktobra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom će Ustavni sud „obavezati Upravu za indirektno oporezivanje da apelantu preda u posjed predmetnu imovinu ili, alternativno, da Ustavni sud BiH prioritetno ovaj predmet uzme u rad“.

2. Presudom Okružnog privrednog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 004296 02 Ps od 11. juna 2013. godine (st. I i II izreke predmetne presude) obavezana je tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine - Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, te „UNICEP TRADE“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotužilac) i „UNICEP COMMERCE a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetužilac) na ime naknade štete zbog neplaćene zakupnine za period od 1. januara 2004.godine do 28. februara 2013.godine isplati određene novčane iznose na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate, kao i da im počev od 1. marta 2013.godine pa u buduće, dok za to postoje zakonski uslovi, plaća mjesečnu zakupninu u određenim novčanim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom (sve kako je to pobliže opisano u st. I i II izreke predmetne presude). Takođe, predmetnom presudom (stav III izreke predmetne presude) tužena je obavezana da apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu vrati u posjed slobodne od lica i stvari prostorije koje se nalaze u aneksu poslovne zgrade sagrađene na k.č.br. 1479/1, upisane u pl. br. 2250 KO Banjaluka 7 odnosno po starom premjeru k.č.br. 76/80 upisane u zk.ul.br. 10983 KO SP Banjaluka (u podrumu, prizemlju, prvom i drugom spratu, te potkrovlju) i da im (stav IV izreke predmetne presude) isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju svoje presude utvrdio da su „Unicep“ export import d.p. Banjaluka kao zakupodavac i Uprava carina Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava carina) kao zakupac 31. jula 1995. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, čiji su predmet bile poslovne prostorije koje se nalaze na drugom spratu u Ulici Mladena Stojanovića broj 7 (sada Kralja Petra I Karađorđevića broj 9), u naravi šest kancelarija i pripadajući sanitarni čvor u površini od 121 m², a koji ugovor je zaključen na period od pet godina počev od 1. avgusta 1995. godine. Utvrdio je i da je tužena pravni slijednik Uprave carina, a da su apelant, drugotužilac i trećetužilac pravni sljednici „Unicep“ export import d.p. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prednik apelanta). Okružni privredni sud je zatim utvrdio da su 9. jula 1998.godine MDP ,,Incel“ Holding Banjaluka i Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zaključili ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ na Vladu RS uz naknadu, koji se odnosio na poslovnu zgradu u Ulici Mladena Stojanovića 7, upisanu u zk.ul.br. 3678 KO Banjaluka odnosno u pl. 2250/02 KO Banjaluka 7 (u daljnjem tekstu: predmetna poslovna zgrada), te da je nakon toga Vlada RS rješenjem od 9. septembra 1999. godine dodjelila Ministarstvu finansija predmetnu poslovnu zgradu, a dio tog poslovnog prostora Upravi carina. Okružni privredni sud je, takođe, konstatovao da je presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3607/98 od 12. marta 2003. godine utvrđeno da je prednik apelanta suvlasnik sa 2/5 dijela na aneksu predmetne poslovne zgrade, dok je Republika Srpska - Vlada RS nosilac prava raspolaganja na predmetnoj poslovnoj zgradi, osim 2/5 dijela aneksa, a da je presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-257/06 od 26. januara 2007. godine navedena presuda Osnovnog suda potvrđena u tom dijelu. Uvidom u zk.ul. broj 10983 KO SP Banja Luka, Okružni privredni sud je utvrdio da je na k.č. 76/80 površine 2211 m², na kojoj se nalazi objekat Trgovačke škole i dograđeni Institut Banja Luka, u vlasničkom listu sa 1/1 dijela upisana društvena svojina sa pravom raspolaganja u korist Republike Srpske - Vlade RS sa 30/33 dijela, te apelanta, drugotužioca i trećetužioca sa po 1/33 dijela, a koji upis je izvršen na osnovu Presude Osnovnog suda P 3607/98 od 12. marta 2003.godine, Presude Okružnog suda broj Pž 257/06 od 26.01.2007.godine i Sporazuma od 16. jula 2010.godine. Pored toga, Okružni privredni sud je konstatovao da prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu prema utvrđenom suvlasničkom dijelu od 2/5 na aneksu predmetne poslovne zgrade pripada korisna površina od 562,05 m², te je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da tužena još uvijek koristi aneks te zgrade.

4. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da dokazi koje je provela tužena, odnosno ugovor o prijenosu prava raspolaganja od 9. jula 1998.godine i rješenje o dodjeli poslovnog prostora od 9. septembra 1999.godine nisu od utjecaja na ishod predmetnog postupka. U vezi sa tim, istakao je da je naknadno pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P 3607/98 od 12. marta 2003. godine utvrđeno je da je MDP „Incel“ Holding navedenim ugovorom na Vladu RS prenio više prava nego što je sam imao i da je osnovu takvog ugovora Vlada RS donijela navedeno rješenje o dodjeli Upravi carina dijela poslovnog prostora u predmetnoj poslovnoj zgradi. Konstatujući da je da je u međuvremenu postala pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da je prednik apelanta suvlasnik sa dijelom 2/5 na aneksu predmetne poslovne zgrade, u čijem sastavu su poslovne prostorije koje su predmet ugovora o zakupu, Okružni sud je zaključio da je nesporno da su zakupodavci vlasnici stvari date u zakup i da su apelant, drugotuženi i trećetuženi ispunili obavezu iz ugovora o zakupu odnosno prostorije koje su predmet zakupa predali tuženoj na korištenje, koje tužena i dalje koristi, a za koje nije platila zakupninu počev od 1. januara 1999.godine. Shodno tome, Okružni privredni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine, čija visina je određena prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Takođe, konstatujući da su apelant, drugotužilac i trećetužilac kao zakupodavci ovlašteni da zahtjevaju i predaju predmetnih prostorija prema članu 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Okružni privredni sud je i u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, smatrajući neosnovanim prigovore tužene da je predmet zakupa u suvlasništvu tužilaca (apelanta, drugotuženog, trećetuženog) i Vlade RS, te da se ne zna ko nad kojom prostorijom, odnosno dijelom aneksa predmetne poslovne zgrade ima vlasništvo.

5. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) je donio presudu broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine, kojom je žalba tužene djelimično uvažena, te je presuda Okružnog privrednog suda ukinuta u dijelu odluke kojom je naloženo tuženoj da preda apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu prostorije koje se nalaze u aneksu poslovne zgrade i u pogledu odluke o troškovima postupka (stav III i IV izreke) i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe, predmetnom presudom žalba tužene je uvažena u dijelu odluke koja se odnosila na naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine (st. I i II izreke) i prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti odbijen zahtjev apelanta, drugotužioca i trećetužioca za naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine za period od 1. januara 2004. godine do 28. februara 2013. godine i sa zahtjevom za buduća plaćanja počev od 01.03.2013. godine, pa u buduće.

6. Viši privredni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi od 9. jula 1998. godine i rješenje o dodjeli poslovnog prostora od 9. septembra 1999.godine i pogrešno zaključio da isti nisu od utjecaja na obligaciono-pravni odnos parničnih stranaka. U vezi sa tim, Viši privredni sud je ukazao da je upravo na osnovu navedenog ugovora Vlada RS kupila predmetnu poslovnu zgradu uz naknadu, te da je predmetnim rješenjem istu dodijelila Ministarstvu finansija, a dio tog poslovnog prostora Upravi carina. Shodno tome, ocijenio je da tužena ne treba da plaća zakupninu po osnovu ugovora o zakupu koji je istekao, jer joj je pravo korištenja dijela predmetnog poslovnog prostora dato od suvlasnika - Vlade RS bez ikakve naknade, na koji način je tužena postala sticalac zakupljene stvari i nije dužna plaćati zakupninu apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu. Viši privredni sud je takođe ukazao da uspostavljanje suvlasništva na predmetnim prostorijama na osnovu pravosnažne presude ne može biti osnov da apelant, drugotužilac i trećetužilac zahtijevaju isplatu zakupnine od tužene, već da svoje eventualno pravo mogu zahtijevati od suvlasnika, što je u konkretnom slučaju Republika Srpska. Imajući u vidu naprijed navedeno, utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu neplaćene zakupnine za period od 1. januara 2004. godine do 28. februara 2013. godine, kao i zahtjev za buduća plaćanja, i u tom dijelu je preinačio prvostepenu (stavu I i II izreke) primjenom odredbi člana 229.stav 1. tačka 2. i 4. Zakona o parničnom postupku.

7. Što se tiče predaje u posjed predmetnih poslovnih prostorija, Viši privredni sud je konstatovao da je tužena pravilno u žalbi navela da usvojeni tužbeni zahtjev u tom pogledu nije odrediv, niti je podoban za izvršenje jer se iz istog ne vidi o kojim se prostorijama radi, iz čega se sastoje, koje površine i sl. Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije jasno da li se radi o zahtjevu za predaju cijelog objekta ili određenih prostorija, te je istakao da pri tome treba imati u vidu da su apelant, drugotužilac i trećetužilac suvlasnici objekta, koji, kako proizlazi iz stanja spisa, nije fizički podijeljen između suvlasnika. Shodno navedenom, zaključio je da postavljeni tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih poslovnih prostorija nije odrediv, pa nije podoban za izvršenje, što pobijanu presudu u tom dijelu čini nezakonitom, pa je istu u tom dijelu ukinuo primjenom odredbi člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U skladu sa tim, ukinuo je i odluku o troškovima postupka.

8. Apelant, drugotužilac i trećetužilac su izjavili reviziju protiv presude Višeg privrednog suda, koju je Vrhovni sud odbio presudom broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da su apelant, drugotužilac i trećetužilac pobijali drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu, te je istakao da je nesporna činjenica da su prednik apelanta i Uprava carina 31. jula 1995. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija na drugom spratu u ulici Mladena Stojanovića broj 7, što je u naravi predstavljalo 6 kancelarija i pripadajući sanitarni prostor u ukupnoj površini od 121 m², kao i da je Uprava carina sve do 1. septembra 1999. godine uredno plaćala ugovorenu zakupninu, a da od tada, pa do isteka roka na koji je ugovor zaključen (1. avgust 2000. godine), to nije činila. Dalje, istakao je da postavljenim tužbenim zahtjevom nije traženo plaćanje zakupnine već naknada štete zbog neplaćene zakupnine, što predstavlja zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti prema članu 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO). Zatim, istakao je da je nesporno da je između Vlade RS i MDP „Incel Holding“ Banjaluka 9. jula 1998. godine zaključen ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ uz naknadu i da se prenos prava raspolaganja odnosio na predmetnu poslovnu zgradu u Ulici Mladena Stojanovića 7, kao i da je na osnovu tog ugovora Republika Srpska u zk.ul. broj 3678. k.o. Banja Luka uknjižena kao nosilac prava raspolaganja sa dijelom 1/1. Takođe, konstatovao je da je nesporno da je Vlada RS, preko Ministarstva finansija, rješenjem od 9. septembra 1999. godine ustupila predmetnu poslovnu zgradu na korištenje bez naknade (a ne u zakup) Upravi carina, što je obuhvatalo podrum, prizemlje, I sprat i II sprat, u ukupnoj površini od 1.527,18 m2.

10. Vrhovni sud je zatim naveo da je tužena osnovana temeljem prijelaznog Zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju tužene, a Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu (8. januara 2004. godine), propisano je da tužena može neposredno koristiti svu imovinu koja se nalazi u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava entiteta i distrikta. Pored toga, konstatovao je da je pravo suvlasništva prednika apelanta utvrđeno 26. januara 2007. godine, kada je presudom Okružnog suda suda broj Pž-257/06 potvrđena presuda Osnovnog suda broj 3607/98 od 12. marta 2003. godine, a da je upis suvlasništva u zemljišnoj knjizi ostvaren 10. avgusta 2010. godine rješenjem DN 6646/10, tako da je Republika Srpska upisana kao nosilac prava raspolaganja sa 30/33 dijela, a svaki od tužilaca (apelant, drugotužilac i trećetužilac) sa 1/33 dijela.

11. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da je Republika Srpska davanjem cijele zgrade na korištenje tuženoj preduzela poslove koje prelaze okvire redovnog upravljanja cijelom stvari koja se nalazi u suvlasništvu i da joj je za takvo postupanje bila potrebna saglasnost ostalih suvlasnika (apelanta, drugotužioca i trećetužioca), što je propisano odredbom člana 15. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju tužena ne nalazi u zakupnom odnosu sa Republikom Srpskom, kao jednim od suvlasnika zgrade, niti mu po osnovu korištenja plaća naknadu u drugom obliku. Imajući u vidu prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da apelant, drugotužilac i trećetužilac očigledno traže naknadu štete na ime izgubljene dobiti koju bi mogli ostvarivati davanjem svog suvlasničkog dijela zgrade u zakup. Konstatujući da su u ostvarivanju te dobiti onemogućeni djelovanjem suvlasnika, Vrhovni sud je zaključio da tu naknadu mogu tražiti samo od tog suvlasnika, a ne od tužene. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav Višeg privrednog suda suda da bi u ovoj situaciji pasivno legitimisana bila Republika Srpska, kao suvlasnik koji je raspolagao cijelom stvari i da je pravilno presuđeno kada je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine, usmjeren prema tuženoj.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i posnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant ističe da je tužena pravni sljednik prava i obaveza iz ugovora o zakupu poslovnog prostora i da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primjenili materijalno pravo kada na sporni odnos nisu primjenili propise koji se bave regulisanjem ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Takođe, apelant smatra da ti sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje u pogledu njegovih ključnih argumenata. Pored toga, ističe da ukoliko ne postoji pravni osnov za isplatu po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora, da je sud bio dužan „primijeniti bogaćenje bez pravnog osnova“ jer je očigledno da tužena koristi ogromnu apelantovu imovinu bez pravnog osnova i da se na taj način bogati. U vezi sa navodnom povredom prava na imovinu, apelant ističe da iz osporenih presuda proizilazi da je suvlasnik predmetnih nekretnina i da sa aspekta teorije i prakse nije sporno da zakup/renta predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a da je osporenim odlukama povrijeđeno to njegovo pravo.

13. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant u iscrpnim navodima, između ostalog, tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o povredi njegovog prava na imovinu od strane korisnika te imovine odnosno tužene i da u konkretnom slučaju ima pravo na naknadu ukupne štete od tužene „bez obzira kroz koji pravni osnov je krstilo pravosuđe“, a da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva došlo do povrede njegovog naprijed navedenog ustavnog prava. Takođe, ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje, navodeći da ostaje kod svih navoda i prijedloga, s tim da ističe i povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku koja mu, kako navodi, nanosi i ogromnu štetu.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će „obavezati Upravu za indirektno oporezivanje da apelantu preda u posjed predmetnu imovinu ili, alternativno, da Ustavni sud BiH prioritetno ovaj predmet uzme u rad“. Apelant smatra da u konkretnom slučaju postoji osnov za donošenje tražene privremene mjere jer smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi povrijedili njegova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da mu je pri tome, kako navodi, nanesena ogromna šteta. Međutim, Ustavni sud smatra da ove apelantove tvrdnje koje se tiču navodnog kršenja njegovih prava u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama, same po sebi, ne mogu predstavljati razloge koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Naime, Ustavni sud ponavlja da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant nije naveo konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere odnosno da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4977/14 („UNICEP COMPANY“ A.D… | Sudska praksa | Aktio