Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/14 (B. J.,V. Š. i M. Đ. i A. R.)
Odluka donesena 22. 12. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-111/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2015. godine, u predmetu broj AP-111/14, rješavajući apelacije Bege Junuzovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Bego Junuzović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 RS 030775 13 RSŽ od 1. novembra 2013. godine;
Veroljub Šimšić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 007786 11 GŽ od 6. novembra 2013. godine;
Munevera Đug, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 RS 038163 13 RSŽ od 25. augusta 2014. godine;
Aleksandar Ratković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042489 15 Rsž od 12. augusta 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-111/14 Bego Junuzović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 10. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 RS 030775 13 RSŽ od 1. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženom „Doboj putevi“ D.D. Doboj Jug da mu isplati određene novčane iznose na ime otpremnine, neisplaćenih plaća i udjela u kasi uzajamne pomoći, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 2.106, 00 KM na ime 585 sati raspodjele radnog vremena. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelant nije dokazao da tuženi nije vršio raspodjelu radnog vremena iznad punog fonda sati, u smislu člana 33. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR), niti je dokazao da se u njegovom slučaju radi o prekovremenim satima, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.
2. AP-182/14 Veroljub Šimšić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Višegrada, kojeg zastupa Zufer Pjano advokat iz Goražda, podnio je 14. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 007786 11 GŽ od 6. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja Republičke uprave Carina Banja Luka iz 2003. i 2004. godine, kojima je apelantu izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. U postupku je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog nakon blagovremeno provedenog disciplinskog postupka, zbog teže povrede radne obaveze i dužnosti iz Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti carinskih službenika, odnosno zbog primanje mita, jer je u jednom ugostiteljskom objektu u Višegradu, kao zaposlenik tuženog, primio novčani iznos kao protuuslugu ubrzavanja rješavanja carinsko-prekršajnog postupka i izricanja manje novčane kazne u predmetu protiv N.D. i M.P. i time nanio štetu ugledu Carinske službe. Zbog navedenog zaključeno je da je prestanak radnog odnosa apelanta bio zakonit.
3. AP-4684/14 Munevera Đug (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Živinica, koju zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnijela je 3. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 RS 038163 13 RSŽ od 25. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi JU „Prva osnovna škola“ u Živinicama i Tuzlanski kanton solidarno isplate razliku plaće obračunate po većem koeficijentu za period od februara 2010. do septembra 2011. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantici, kao nastavnici razredne nastave, u spornom periodu pravilno obračunata i isplaćena plaća u skladu sa zaključenim ugovorom o radu, Pravilnikom o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja uposlenika u javnim ustanovama u oblasti osnovnog obrazovanja Tuzlanskog kantona, Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog kantona, te zaključenim Aneksom Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Tuzlanskom kantonu, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
4. AP-4705/15 Aleksandar Ratković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 20. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042489 15 Rsž od 12. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tuženog „C.D.E.R.“ Trgovačko društvo d.o.o. Sarajevo o otkazu ugovora o radu apelanta, te da mu tuženi isplati neisplaćene plaće za august i septembar 2007. godine. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu u kojem je ugovoren probni rad u trajanju od tri mjeseca. Također je utvrđeno da je tuženi negativno ocijenio probni rad apelanta i zaključio da apelant ne zadovoljava svojim znanjem i sposobnošću za rad na poslovima šefa prodajnog objekta tuženog, što predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu apelanta u skladu sa odredbama člana 18. ZOR-a.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 111/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman