Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/14 (R. J. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-441/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2016. godine, u predmetu broj AP-441/14, rješavajući apelacije Rade Jovičić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Rada Jovičić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 015110 11 Rev od 7. novembra 2013. godine;

Ivana Kulaš-Hrnjica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 012301 13 Rev od 16. marta 2015. godine;

Suad Krivdić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 059479 15 Rsž 2 od 31. marta 2015. godine;

Jasna Purković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 026183 14 Rsž od 28. aprila 2015. godine;

Vesna Petrović-Popović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 082902 12 Rev od 12. marta 2015.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-441/14

1. Rada Jovičić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijela je 25. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 015110 11 Rev od 7. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice (isplata izgubljene zarade i drugih primanja, zimnica za 2009. godinu, uplata doprinosa za period od 20. maja 2009. do 22. juna 2010. godine). Također, navedenom odlukom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime izgubljene zarade i drugih primanja, dok je dio tužbenog zahtjeva, kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici plati doprinose Fondu PIO RS za period od 30. avgusta 2005. do 20. maja 2009. godine, odbačen. U toku postupka je utvrđeno da je povreda prava apelantice nastupila 30. avgusta 2005. godine. Nadalje je zaključeno da subjektivni rok od godinu dana, prema odredbi čl. 118. stav 2. Zakona o radu RS, počinje da teče od dospjelosti svake novčane isplate na koju je apelantica imala pravo, a koju tužena nije izvršila. Isto tako je utvrđeno da subjektivni rok iz navedene zakonske odredbe počinje da teče od saznanja da nije isplaćeno neko primanje, a ne od trenutka pravne kvalifikacije učinjene povrede, iz čega proizilazi da apelantičina zaštita prava za period od 30. avgusta 2005. do 20. maja 2009. godine nije bila blagovremena. Zatim, konstatovano je da su pravo na topli obrok, regres za korištenje godišnjeg odmora, naknada troškova prevoza, dnevni odmor i sl. akcesorne prirode, te da zavise od toga da li je radnik faktički radio. Najzad, zaključeno je da apelantica, u periodu za koji zahtjeva naknadu za topli obrok i regres za godišnji odmor nije radila, te joj ne pripada pravo na naknadu po tom osnovu. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

AP-3024/15

2. Ivana Kulaš-Hrnjica (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, koju zastupa ZAK Emira Imširević i Edžerija Trejić iz Bihaća, podnijela je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 012301 13 Rev od 16. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se utvrdi nezakonitost rješenja tužene od 22. septembra 2009. godine, da se naloži tuženoj da je vrati na poslove i radne zadatke, da se utvrdi da je apelantica bila asistent do momenta podnošenja tužbe, da se utvrdi mirovanje radnog odnosa za određeni vremenski period zbog trudničkog bolovanja, da se taj period ne uračunava u asistentski staž, da joj tužena isplati mjesečne plate u određenom novčanom iznosu kao i doprinose za penziono i socijalno osiguranje. Također, osporenom konačnom odlukom odbijen je i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi nezakonitost rješenja od 22. septembra 2009. godine, da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, da je tužena vrati na poslove i radne zadatke, isplatu određenog novčanog iznosa počevši od dana podnošenja tužbe pa do povratka na posao.

3. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica sa tuženom 4. novembra 2004. godine zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme za period od 29. oktobra 2004. do 29. oktobra 2008. godine, da je nakon isteka navedenog perioda tužena prećutno produžila ugovor za 11 mjeseci, kao i da je apelantica za to vrijeme dva puta bila na porodiljskom odsustvu (od 20. jula 2007. do 19. jula 2008. godine, te od 31. maja 2009. godine pa do prestanka radnog odnosa). Nadalje, zaključeno je da apelantici ugovor o radu nije otkazan zbog trudnoće, već po osnovu člana 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), dakle nakon isteka vremena na koji je skopljen. Isto tako, konstatovano je da u slučaju porodiljskog odsustva ugovor o radu ne miruje, odnosno zakon ne propisuje da se vrijeme u kojem žena koristi porodiljsko odsustvo ne uračunava u vrijeme koje ulazi u ugovoreni rad. Također, sud je utvrdio da je izbor saradnika-asistenta u spornom periodu bio regulisan Zakonom o univerzitetu u Bihaću, te da je relevantnim odredbama navedenog zakona propisan vremenski period na koji se može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme (najduže 4 godine i ne može biti ponovo izabran u navedeno zvanje). U skladu s tim je utvrđeno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 19. stav 4. Zakona o radu, jer se navedena odredba primjenjuje u odnosu na ugovore o radu na određeno vrijeme koji ne mogu biti zaključeni na duži period od 2 godine. Najzad je utvrđeno da je oblast visokog obrazovanja uređena posebnim propisom (dio koji se odnosi na imenovanja saradnika-asistenta i dr.), pa se u tom slučaju ne može primjeniti Zakon o radu kao opći propis, te je imajuću u vidu naprijed navedeno, sud donio odluku kao u izreci presude.

AP-3055/15

4. Suad Krivdić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, podnio je 19. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 059479 15 Rsž 2 od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da ga primi u radni odnos u Ministarstvo unutrašnjih poslova na radno mjesto mlađi inspektor. U toku postupka je utvrđeno da su apelant i tuženi 26. decembra 2007. godine zaključili Ugovor o međusobnim pravima i obavezama Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona i polaznika osnovne policijske obuke. Nadalje, sud je utvrdio da je apelant pravo na raspored na radno mjesto mlađi inspektor stekao 27. juna 2008. godine, a tada je i saznao da neće biti raspoređen na isto. Zatim je konstatovano da je apelant tužbu protiv tuženog podnio 6. marta 2012. godine, dakle po isteku zakonskog roka za podnošenje tužbe kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o radu. Također, zaključeno je da u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni Zakona o obligacionim odnosima vezano za pravni osnov za ispunjenje ugovora, jer je predmet ovog postupka odlučivanje o pravima iz radnog odnosa koja su regulisana Zakonom o policijskim službenicima i Zakonom o radu, kao posebnim zakonima. U skladu sa naprijed navedenim, sud je donio odluku kao u izreci presude.

AP-3067/15

5. Jasna Purković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Rogatice, koju zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijela je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 026183 14 Rsž od 28. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da je tuženi, nakon prestanka obavljanja javne funkcije, vrati na rad, na poslove nastavnika hemije, koje je obavljala po ugovoru o radu od 1. septembra 2001. godine ili na drugi odgovarajući posao, koji odgovara njenoj stručnoj spremi. U toku postupka je utvrđeno da je, odlukom Skupštine opštine Rogatica od 30. novembra 2009. godine apelantica imenovana na funkciju direktora Dječijeg obdaništa u Rogatici. Nadalje je utvrđeno da je tužena 7. decembra 2009. godine donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici zbog zaposlenja kod drugog poslodavca, po kome joj je radni odnos prestao na osnovu čl. 125. stav 2. Zakona o radu RS (sporazumno). Zatim, utvrđeno je da apelantica nije tuženom podnijela zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa, niti zahtjev da joj miruje radni odnos kod tuženog zbog izbora na javnu funkciju. Također je zaključeno da je apelantica 7. decembra 2009. godine odjavljena sa osiguranja kao datumom prestanka radnog odnosa, a da je 8. decembra 2009. godine preuzela lična dokumenta od tužene (između ostalog i radnu knjižicu). U skladu sa prethodnim je konstatovano da, preuzimanjem lične dokumentacije od tuženog, apelantica je bila upoznata sa ličnim radno-pravnim statusom kod tužene. S obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

AP-3069/15

6. Vesna Petrović-Popović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, podnijela je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 082902 12 Rev od 12. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime naknade 50% plate, koje apelantica nije primila u punom iznosu u periodu od 23. februara do 7. aprila 2010. godine, kao i određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata počev od 8. aprila 2010. godine pa do vraćanja na rad. Također, osporenom odlukom, poništena su kao nezakonita rješenja disciplinske komisije tuženog od 17. marta 2010. godine i direktora tuženog od 7. aprila 2010. godine kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o otkazu ugovora, te je tuženi obavezan vratiti apelanticu na rad, kao i da joj izvrši uplatu doprinosa iz penzijsko-invalidskog osiguranja i doprinosa iz zdravstvenog osiguranja za period od 8. aprila 2010. do 26. avgusta 2011. godine. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi na nezakonit način apelantici dao otkaz ugovora o radu, te mu je naloženo da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, a sve u skladu sa čl. 130. Zakona o radu. Nadalje, konstatovano je da nije opravdan prigovor apelantice da sudovi nisu primjenili prethodno navedenu zakonsku odredbu, iz razloga što je ista primjenjena u dijelu u kome su u toku postupka utvrđene činjenice. U skladu s tim, utvrđeno je da o isplati naknade na ime izgubljene plate i drugih primanja na koju apelantica ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu, nije moglo biti odlučeno iz razloga što apelantica nije dokazala odlučne činjenice za primjenu ove zakonske odredbe, odnosno nije ponudila dokaze u pogledu visine svojih potraživanja, a teret dokazivanja je na apelantici. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-441/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-441/14 (R. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio